(Za)grobne priče

Naći dobar grob je teška rabota. U potrazi za jednim takvim klonite se raskrsnica, parkinga, i krčmi. Takođe, sa sobom uvek imajte legitimaciju.

Izvesno je da svaki grob ima svoju priču o čoveku koji u njemu počiva. Ipak, neke priče su interesantnije od drugih pa se prenose generacijama, bilo zbog čudnog mesta groba ili jedinstvene ideje sa kojom je podignut. A gde su grobovi, tu su uvek i legende o duhovima i avetima, jer šta je bolja bolja turistička atrakcija od mrtvih ljudi?

Meri Elis

Grob Meri Elis u neobičnom susedstvu - preuzeto sa http://s681.photobucket.com/user/YHWHsway/profile/

Grob Meri Elis u neobičnom susedstvu; preuzeto sa Photobucket profila YHWHsway

Ako se nekad nađete u Nju Džerziju, možda odlučite da pogledate neki film u Loevovljevom bioskopu, te sednete u auto, odvezete se do tamo i parkirate se pored groba – čekajte, šta?

Reč je o grobu Meri Elis u Nju Bransviku koji je postao lokalna atrakcija jer se nalazi na parkingu bioskopa, izdignut dva metra od zemlje. Do ove čudne lokacije je došlo menjanjem izgleda mesta; kada je kuća Meri Elis postala buvlja pijaca, ovaj grob je sačuvan, da bi se nakon toga provukao urbanističkim planovima i opstao do danas.

Po legendi, Meri Elis je zaveo kapetan koji je obećao da će se vratiti i oženiti je. Na mesto gde je danas grob, Meri je navodno dolazila svaki dan, gledajući u reku u potrazi za njegovim brodom. Kapetan se nikada nije vratio, te je Meri umrla kao usedelica. Uprkos promenama okoline, njen grob i dalje stoji na mestu gde je i ona, uzdignut, kao da Meri i dalje gleda u vodu u potrazi za brodom.

Strankinja

Strankinjin grob - preuzeto sa http://diannesalerni.blogspot.com/ In High Spirits

Strankinjin grob: preuzeto sa In High Spirits

Legenda o grobu posvećenom „Strankinji“ počinje 1816, kada su u krčmu u Aleksandriji, Virdžinija, ušli nepoznati čovek i žena. Kako je ona bila jako bolesna, u toku noći stanje joj se pogoršalo i preminula je. Različite verzije priče različito navode okolnosti: po jednoj, niko ni nije znao njihove identitete, a siromašni čovek, za koga se veruje da joj je bio muž, je pobegao, nakon čega su stanovnici Aleksandrije sahranili ženu. U drugoj verziji, čovek je zamolio ljude iz krčme da ne otkriju njihove identitete te su oni ostali nepoznati građanima. U nekim verzijama se čak navodi da je par sišao direktno sa broda zbog njene bolesti, što je dovelo do povezivanja strankinje sa Teodosijom Bur koja je nestala na moru dve godine ranije. A kao i svaku dobru mistertiju o smrti, i ovu prati ideja da se duh strankinje pojavljuje u krčmi, držeći upaljenu sveću na prozoru sobe broj 8.

Možda materijalni dokazi o duhu ne postoje, ali žena koja je preminula u krčmi je svakako postojala – na aleksandrijskom groblju se i danas nalazi grob na kome je, uz priču o smrti na muževljevim rukama (ko god da joj je muž zapravo bio), ispisano: „U sećanje na STRANKINJU čije su smrtne patnje okončane na 14. dan oktobra 1816.“

Nik Bif

Misteriozni grob Nika Bifa  preuzeto sa http://www.examiner.com/

Misteriozni grob Nika Bifa u društvu ubice; preuzeto sa Examiner

Kada se 1997. pored groba Lija Harvija Osvalda, navodnog ubice predsednika Džona Kenedija, pojavio misteriozni grob Nika Bifa, ljubitelji teorija zavere širom sveta su slavili. Odmah se povela diskusija o tome ko je ovaj misteriozni čovek, sahranjen pored ozloglašenog ubice, bez bilo kakve naznake sem imena – najpopularniji odgovor je bio da je reč o saučesniku u ubistvu.

Ipak, teorije su se ispostavile kao netačne jer je Nik Bif pronađen – živ.

Na kraju se stvar pokazala kao uvrnutija od proste teorije zavere. Naime, figura Kenedija bila je jako bitna u životu Nika Bifa jer je, kada je predsednik, 21. novembra 1963. sa ženom Žalkinom sleteo u Teksas, bio u gomili ljudi koja ga je čekala. Sledećeg dana, kada je predsednik upucan, Bif je bio prvi koji je čuo vesti u školi jer ih je direktor objavio preko razglasa dok su svi sem njega bili napolju. Sa majkom je često dolazio na grob Osvaldovog groba i ona mu je govorila: „Nikad ne zaboravi da si ti video Kenedija noć pre nego što je umro“, stoga je osetio potrebu da kupi prazno mesto pored Osvalda, a nešto kasnije na njemu i napiše svoje umetničko ime.

Mada je profesionalni komičar, Nik insistira da ovo nije obična šala već da mu to mesto nešto znači. Ipak, ne možemo da ne istaknemo najkomičniju činjenicu – mada ima obezbeđeno mesto za večni počinak, Bif ne namerava da ga upotrebi, već želi da bude kremiran.

Kiti Džej

Glavna turistička atrakcija Dartmura, grob na raskrsnici; preuzeto sa http://www.atlasobscura.com/

Glavna turistička atrakcija Dartmura, grob na raskrsnici; preuzeto sa www.atlasobscura.com

U Dartmuru (Devon, Engleska) možete naći još jedan grob na neobičnom mestu: na sred sporednog puta, na raskrsnici, sama i udaljena od groblja sahranjena je Kiti Džej. Naravno, sa ovako neobičnom atrakcijom dolaze i neobične priče, pa je Kiti važan deo dartmurskog folklora. Po legendi, ona se zvala Meri i na farmu gde je radila je stigla pravo iz sirotišta. Ne zadugo po dolasku, ratar ju je silovao, obeleživši je zauvek kao ženu lakog morala. Dobila je nadimak Kiti, davan promiskuitetnoj ženi, smatrana je kurvom i prognana je sa farme jer takvu ženu niko nije želeo da zaposli. Nesrećna Kiti Džej je nakon svega izvršila samoubistvo.

Kako je samoubicama zabranjeno da budu sahranjeni na svetoj crkvenoj zemlji, Kiti je ostavljena da počiva na raskrnici između tri parohije koje nisu dozvolile da u njima bude sahranjena. Po legendama, raskrsnice su često ukleta mesta, te nije prošlo mnogo vremena dok se nisu pojavile priče o tome kako je grob uklet. Ljudi su navodili da pored groba viđaju Kiti, kao i zakukoljenu figuru koja kleči. Da bi se dobilo na dramatičnosti, neko – a nikad se ne utvrdi ko – stalno ostavlja sveže cveće na grobu. Uz sve ove priče, čini se da je Kiti ipak nešto postigla u životu – postala je turistička atrakcija.

Devojka u plavom

U sećanje na Devojku u Plavom, preuezo sa https://mysendoff.com

U sećanje na Devojku u Plavom; preuzeto sa mysendoff.com

Na Badnje veče 1933. u Vilobiju, Ohajo, voz je udario mladu devojku ostavivši je na mestu mrtvu. Niko nije znao ko je nesrećna devojka; ona nije imala nikakvu identifikaciju, samo 90 centi i kartu do Korija u Pensilvaniji. Ne želevši da je ostavi nesahranjenu, lokalna pogrebna kuća je preuzela organizaciju sahrane, a donacijama su skupljene pare za nadgrobnu ploču i cveće. Više od 3000 ljudi se na sahrani oprostilo od devojke koju niko nije poznavao. U zamenu za ime okarakterisana je po boji haljine koju je nosila, pa je na grobu isklesano: U sećanje na Devojku u plavom koju je pregazio voz decembara 24. 1933. godine“, praćeno sa natpisom ispod: „Nepoznata, ali ne i zaboravljena.“

I ona zaista nije bila zaboravljena, uprkos nedostatku bilo kakve identifikacije. Čak šezdeset godina nakon smrti, o ovoj misteriji se pisalo u novinama; taj članak je konačno neko u Koriju pročitao i  našao devojčine rođake.

Ispostavilo se da je reč o Džozefini Klimčak, ćerki poljskih imigranata, koju su braća i sestre zvali Sofi. Brat Leo je potvrdio njen identitet i vest se pročula u  Vilobiju. Stanovnici su odmah stavili i drugu ploču, ovaj put sa njenim imenom – Džozefina Sofi Klimčak. Naravno priča o grobu tragično poginule mlade devojke ne bi bila potpuna bez pokoje urbane legende – ovaj put reč je o orbitama oko groba koje se vide na fotografijama i ženskom glasu koji šapuće. Neki trvde čak da su videlu upravo devojku obučenu u plavo kako stoji pored groba. Čak i pored ovih priča, zajednica do danas plaća ovo grobno mesto devojci koju niko od njih nije poznavao.

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *