Zadržano bekstvo nadstvarnosti: nadrealističke fotografije Nikole Vuča

Šta se krije iza naziva: „Zid agnosticizma”, „Zlatni presek obmane” i „Zadržano bekstvo nadstvarnosti”? Otkrijte u prikazu dela najznačajnijeg fotografa srpskog nadrealizma!

Jer sve se događa u jednom nemogućem svetu.

(Dušan Matić i Marko Ristić)

Bez naslova, preuzeto iz knjige Milanke Todić: Istorija srpske fotografije

Bez naslova, preuzeto iz knjige Milanke Todić: Istorija srpske fotografije

Nikola Vučo (1902-1993) je odrastao u uglednoj beogradskoj porodici i imao tu sreću da se, zajedno sa drugim nadarenim đacima, školuje u Parizu, kulturnoj prestonici Evrope, i to baš u jeku avangardnih pokreta u umetnosti. Iako je studirao prava, ekonomiju i sociologiju, to ga nije sprečilo da se amaterski bavi fotografijom i ide na časove klavira. Nikola Vučo, njegov stariji brat Aleksandar, Marko Ristić, Vane Živadinović Bor, Milan Dedinac, Dušan Matić, Moni de Buli i mnogi drugi, bili su u centru umetničkih zbivanja i svedoci rađanja nadrealizma u okviru Bretonovog umetničkog kružoka. Zato i ne čudi što su upravo oni osnovali beogradsku nadrealističke grupu. Doduše, Nikola Vučo formalno nije bio potpisnik manifesta beogradskih nadrealista, ali njegove fotografije suštinski su u saglasju sa poetikom ovog pokreta. Ipak, značaj fotografskog rada Vuča doskora nije bio poznat ovdašnjoj javnosti.

 POČECI: OD AMATERIZMA DO NADREALIZMA

Betoven I i Krov nad prozorom, preuzeto sa: www.komunikacija.org.rs i iz knjige M. Todić: Istorija srpske fotografije

Betoven I i Krov nad prozorom, preuzeto sa: www.komunikacija.org.rs i iz knjige M. Todić: Istorija srpske fotografije

Vučo je amaterski počeo da se bavi fotografijom od osamnaeste godine. Naravno, najpre su to bile dokumentarne fotografije, uglavnom scene sa pariskih ulica. Prelaz ka eksperimentalnoj fotografiji dešava se 1926. godine, kada nastaje Krov nad prozorom, ilustracija za istoimenu poemu njegovog brata, Aleksandra Vuča. Karakteristično za ovu fazu jeste korišćenje postupka duple ekspozicije – jednog od najstarijih fotografskih „trikova”, kada se isti deo filma osvetli nekoliko puta.  Na taj način dolazi do  preklapanja dveju ili više različitih slika unutar istog fotografskog kadra. Po nadrealističkom načelu, tako se „zbližavaju dve udaljene realnosti”.

U ranoj fazi stvaralaštva  inspiracija su mu bile poezija i muzika (Betoven I i Betoven II). Ali postavlja se pitanje, kako putem fotografije, „zamrznute u vremenu”, preneti bogatstvo Betovenove muzike? Dupliranjem i preklapanjem dve slike (dirke klavira sa posmrtnom Betovenovom maskom) Vučo stvara novu kompoziciju, koja asocijativnim putem sugeriše kakav utisak na fotografa ostavlja muzika slavnog kompozitora. Zapravo, Vučo se često služio dvostrukom slikom, slikom u slici, u vidu odraza u ogledalu ili drugoj sjajnoj površini, kao na primeru ispod (Bez naslova). Ovu zanimljivu fotografiju nadrealistički oneobičavaju ljudske prilike koje se ogledaju, iskrivljene, u retrovizoru.

Bez naslova, preuzeto iz knjige Milanke Todić: Istorija srpske fotografije

Bez naslova, preuzeto iz knjige Milanke Todić: Istorija srpske fotografije

ALMANAH Nemoguće-L’imposible

Pa ipak zahtevamo nemoguće i uvek nemoguće, od svega što nešto još zahteva, i od onoga najzad što ništa ne zahteva.

(Dušan Matić i Marko Ristić: Uzgred budi rečeno, iz almanaha Nemoguće-L’imposible)

Zlatni presek obmane, preuzeto sa: www.nadrealizam.rs

Zlatni presek obmane, preuzeto sa: www.nadrealizam.rs

Korak dalje sledi 1930. godine, kada izlazi programsko glasilo beogradskih nadrealista: poetsko-filozofski multimedijalni almanah Nemoguće-L’imposible. Almanah je bio, kao što se vidi iz naslova,  dvojezičan, pa su tekstovi i poeme francuskih saradnika, Andrea Bretona, Pola Elijara, Luja Aragona i Andrea Tiriona ostavljeni u originalnom obliku.

Po prvi put na našim prostorima, objavljeni fotogrami, crteži, kolaži, slike, fotografije, nisu bili puka dopuna ili ilustracija tekstualnih celina, već predstavljaju svet za sebe. Oni su autonomno sredstvo izražavanja nadrealističkih pogleda na svet. Za razliku od ostalih likovnih umetnika čiji je rad bio zastupljen u ovoj zbirci, u cilju eksperimenta, Vučo se služio isključivo fotografskim postupcima, bez intervencije na samom filmu. Pored već pomenutog postupka duple ekspozicije, Vučo je često koristio postupak drastičnog sečenja kadra. Najpoznatiji primer je nekonvencionalni portret supruge Jelke (Bez naziva), na kome je najdrastičnije isečeno ono što je zaštitni znak svakog portreta – ljudsko lice. Upravo fokusiranjem na detalj umesto celinu, nastaje nova, fragmentarna stvarnost. Konkretna scena dobija novo, neprepoznatljivo značenje.

Celokupan likovni sadržaj, uključujući i fotografije Nikole Vuča, u saglasju su sa programskim tekstom na početku almanaha. Ni nazivi fotografija nisu puka slučajnost. Njih je smišljao Marko Ristić, da bi se održala paralela sa tekstualnim delom, a pritom zadržala autonomija fotografija. Fotografije bez naslova nisu se oslanjale na neku posebnu celinu almanaha. Ristić je takve fotografije nazivao „otvorene, raskriljene ideje”, što je značilo da njihova interpretacija leži u rukama publike.

Poslednji tekst almanaha, Uzgred budi rečeno, ujedno je i jedan od bitnih programskih tekstova o srpskom nadrealizmu. Čast da dopunjuju ovako bitan tekst imaju fotogrami Vana Bora i tri fotografije Nikole Vuča (koje možemo, sa pravom, smatrati za programske fotografije našeg nadrealizma): Zid agnosticizma, Mi nemamo koga da ubeđujemo i Zadržano bekstvo nadstvarnosti.

ZADRŽANO BEKSTVO NADSTVARNOSTI

A pre toga, mi smo imali da govorimo, još da govorimo, sve da govorimo, pijani i slobodni od reči koje su tek ovde prestale da budu jadni znaci, sumorni bezbojni simboli i bedna sredstva za sporazumevanje… Preobražene reči tek ovde su puna stvarnost, zadržano bekstvo nadstvarnosti.

(Dušan Matić i Marko Ristić: Uzgred budi rečeno, iz almanaha Nemoguće-L’imposible)

Zadržano bekstvo nadstvarnosti, preuzeto sa: www.mpu.rs

Zadržano bekstvo nadstvarnosti, preuzeto sa: www.mpu.rs

Zadržano bekstvo nadstvarnosti krije motiv dvostruke slike: vidimo figuru devojke posmatraču okrenute leđima, kao da nekuda odlazi. Sablasni beli paravan stapa se sa svetlom tkaninom njene haljine i odaje utisak nestvarnog, kao da je sama devojka utvara.  I odnekud, postupkom duple ekspozicije, providne ruke hvataju devojčinu glavu, zadržavaju nadstvarnost u bekstvu. Postižu „nemoguće”.

Ova fotografija zauzima posebno mesto u almanahu. Nalazi se na prvoj, a ponavlja na poslednjim stranicama Uzgred budi rečeno. Ona nosi posebnu poruku i u dijalogu je sa naslovom Nemoguće. Kao istovremeno zagonetka na početku i odgonetka na kraju, poruka nadrealista je da su u „traženju nemogućeg”, u svojoj umetnosti  zadržali nadstvarnost (snove, podsvest i automatski tok misli) od bekstva.  

ZID AGNOSTICIZMA

…Jer smemo li doprineti, ma samo jednom trunkom skepse, onom leglu, onom uporno izgrađivanom zidu od ležaja agnosticizma, ironije i ravnodušnosti, podignutom na ruglo neophodne paljevine i pravog saznavanja! …Jer taj zid privlači u svoju senku i ono što mu ne pripada, samo ako za trenutak to nedovoljno otporno, i lebdi. Mržnja postaje služba. Mi, možemo, uvek, samo udarati glavom o zid.

(Dušan Matić i Marko Ristić: Uzgred budi rečeno, iz almanaha Nemoguće-L’imposible)

Zid agnosticizma, preuzeto sa: www.nadrealizam.rs

Zid agnosticizma, preuzeto sa: www.nadrealizam.rs

„Zid” iz naslova predstavlja zid između nadrealista i predstavnika građanske kulture. Milanka Todić, profesorka na Fakultetu primenjenih umetnosti, autorka važnih publikacija i izložbi vezanih za avangardnu umetnost u ovoj fotografiji vidi potvrdu teze Rozalind Kraus, čuvene teoretičarke umetnosti sa Univerziteta Kolumbija, da je „nadrealistička fotografija, u suštini, prisvojila strukturu jezika”. Zid agnosticizma sastavljen je od naslaganih cigli koje grade, kako ona kaže, „smislenu celinu nizanjem istih oblika, njihovim pravilnim ponavljanjem i umnožavanjem, što se delimično prepoznaje i u formiranju lingvističkih struktura.”

Zid agnosticizma, na prvi pogled je običan zid od naslaganih cigli, ali se u sadejstvu sa naslovom razotkriva tajni sadržaj. To je zid koji razdvaja svet tradicionalne građanske kulture i posmatrača ove fotografije od sveta nadrealizma. Ciglama se gradi „metafora agnosticizma i vizualizuje zid nesaznatljivosti. ”

MI NEMAMO KOGA DA UBEĐUJEMO

No treba li opet ponoviti ovu prostu, ovu bolnu i koja ništa ne sprečava rečenicu: „Mi nemamo koga da ubeđujemo ”

(Dušan Matić i Marko Ristić: Uzgred budi rečeno, iz almanaha Nemoguće-L’imposible)

Mi nemamo koga da ubeđujemo, preuzeto sa: www.nadrealizam.rs

Mi nemamo koga da ubeđujemo, preuzeto sa: www.nadrealizam.rs

Poslednja od ove tri važne fotografije, na prvi pogled predstavlja noćni gradski pejzaž, sa kioskom u prvom planu. Slično Brasaju, Vučo se drži postulata nadrealističke fotografije koji uvodi noćne kompozicije opustelih ulica, nasuprot tradicionalnim osunčanim prizorima. Slaba svetlost koja dolazi ulične rasvete, u kontrastu sa tamnim površinama kao da briše granicu između jave i sna.  Konkretna slika pod velom noći dobija auru nadstvarnog.

ŠTA SE DESILO POSLE

Nakon 1931. godine, i izlaska časopisa Nadrealizam danas i ovde, beogradski nadrealisti okreću se društvenom angažmanu i revoluciji. Usled represivne političke situacije (diktatura kralja Aleksandra), gašenja levičarskih časopisa, književnost ostaje jedini vid kritičkog mišljenja, te se  umetnost nadrealista transformiše u jedan od vidova borbe. U Evropi umetnici postaju žrtve fašizma. Kako onda da umetnost o tome ćuti? Beogradski nadrealisti pratili su evoluciju francuskih kolega i priklonili se Bretonovoj struji po kojoj umetnost ostaje autonomna, ali prestaje da bude izolovana u odnosu na opasnosti koje prete društvu.  Časopis je ubrzo cenzurisan, a vođe pokreta pohapšene, i to je bio definitivan kraj delovanja ovog umetničkog pravca kod nas.

Usledio je i Drugi svetski rat, a Nikola Vučo je uhapšen i odveden u nemački logor. Nakon povratka u rodni grad, prestaje da se bavi fotografijom i okreće se društvenim naukama (bio je jedan od prvih profesora na Ekonomskom fakultetu, 1947, kao i autor literature iz ove oblasti).

Značaj umetničkog dela Nikole Vuča najpre je prepoznala bečka likovna javnost organizovanjem izložbe 1990. godine. Godinu dana kasnije, izložba se ponavlja i u Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu. U toku rada na izložbi Nemoguće, umetnost nadrealizma 1926–1936 u Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu , iz 2002. godine, pronađene su i originalni negativi iz nadrealističkog perioda (od 1929. do 1930. godine), kao i fotografije koje su prvi put dospele u javnost.

Bez naslova, preuzeto sa: www.nadrealizam.rs

Bez naslova, preuzeto sa: www.nadrealizam.rs

Informacije i citati preuzeti su iz sledećih izvora:

Milanka Todić: Istorija srpske fotografije 1839-1940.
Milanka Todić: Fotografija i slika
Milanka Todić: Lepak slike u nadrealizmu
Milanka Todić: Nemoguće, umetnost nadrealizma 1926–1936, iz kataloga istoimene izložbe
www.nadrealizam.rs

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *