Vivijan Majer: tajni život jedne dadilje

Šta sve krije tajni život umetnika? Potraga za identitetom Vivijan Majer, umetnice koja je stekla slavu tek posle smrti, pretvorila se u pravu detektivsku priču.

Pretpostavljam, ništa ne može trajati večno. Moramo da ostavimo mesta za druge ljude. To je kao vožnja. Uđeš i ideš do kraja. A onda se drugome ukaže prilika da sedne na tvoje mesto, vozi se do kraja i tako redom.
Vivijan Majer

Vivijan Majer-autoportret (1955.) preuzeto sa: www.stevemiddlehurstcontextandnarrative.wordpress.com

Vivijan Majer – Autoportret (1955)
preuzeto sa: www.stevemiddlehurstcontextandnarrative.wordpress.com

Otkriće Vivijan Majer

Džon Maluf, nekadašnji trgovac nekretninama i istoričar amater, 2007. godine lutao je po čikaškim aukcijama zaplenjenih stvari u potrazi za starim fotografijama Ouk Parka. Preturavši po drangulijama naišao je na kutije pune negativa. Tako je za 400 dolara kupio negative anonimnog autora, koje su, zatim, dugo čamile u njegovom ormaru. Jer, na prvi pogled – to nisu bile fotografije mesta koja su mu bila potrebna za knjigu.
Nekoliko meseci kasnije, nakon pažljivijeg proučavanja negativa, shvatio je koliko umetničko blago se našlo u njegovim rukama. Na koverti sa izrađenim fotografijama pronašao je potpis – Vivijan Majer. Pretragom na Guglu saznao je tužnu vest – misteriozna fotografkinja umrla je samo tri dana ranije.
Maluf je, nesiguran u vrednost fotografija, budući da je laik za ovu vrstu umetnosti, okačio njene radove na društvene mreže tražeći savet šta sa njima dalje činiti. Neočekivano, javnost je bila oduševljena, a veliki časopisi su se utrkivali u pohvalama: Vivijan Majer je novootkriveni klasik američke ulične fotografije.

portret jedne dame preuzeto sa: www.vivianmaier.com

Portret jedne dame
preuzeto sa: www.vivianmaier.com

Danas znamo da je Vivijan Majer ulični fotograf čiji se rad proteže između 1950. i 1990. godine. Njena zaostavština obuhvata preko 100 000 negativa, na hiljade printova i bezbroj nerazvijenih rolni filma. Najviše su je inspirisali  Njujork i Čikago. Vivijen je čitav život posvetila dokumentovanju malog sveta oko sebe snimajući filmove, audiozapise, reportaže – pogled u američki život druge polovine XX veka.

Šest meseci, od 1959. do 1960, sama je putovala po svetu, pretpostavlja se, finansirajući se novcem koji je dobila prodajom nasleđene farme u Alzasu. Putovala je u Kanadu, Južnu Ameriku, Evropu, Bliski Istok, Aziju, Floridu, Karibe. Putovanja i susret sa egzotičnim terali su je da potraži neobično u svakodnevnom.

Ko je Vivijan Majer?

Maluf je krenuo u veliki detektivski poduhvat – otkriti ko je zapravo Vivijan Majer? Ubrzo se domogao preostalih stvari: odeće, sitnica koje je sakupljala, i otkrio da je čitav život provela radeći kao dadilja u Čikagu i okolini. Nikada se nije udavala, nije imala bližih srodnika, nikada nije imala privatan razgovor. Maluf se oslonio na svedočenja dece i porodica koje je čuvala, kao i priča koju su otkrile same fotografije – veo tajne oko Vivijeninog života se polako razotkrivao. Maluf je, zatim, udružio snage sa režiserom Čarlijem Siskelom kako bi otkrio istinu o Majerovoj. Rezultat je film „U potrazi za Vivijan Majer”, svojevremeno nominovan za Oskara.

Zašto baš dadilja?

Posao dadilje podrazumevao je obezbeđen smešaj i hranu, i, za Vivijan najvažnije, slobodu da nesmetano boravi na ulicama grada. Tokom tih šetnji su i nastajale izuzetne fotografije. Odlazila je i u najopasnije delove grada, sama ili sa decom koju je čuvala. U dokumentarcu se otkriva da je čak jedno šokirano dete odvela u klanicu kako bi snimila prizore ubijanja ovaca. Kao da su postojala dva lica Vivijan Majer – jedno je bezazlena „Meri Popins”, a drugo koje opčinjavaju bizarni zločini i crne hronike.

Vivijan Majer- autoportret  (1953.) preuzeto sa: www.artblart.com

Vivijan Majer – Autoportret (1953)
preuzeto sa: www.artblart.com

Vivijen se najduže zadržala kod porodica Gensburg, o čijoj se deci brinula od 1956. do 1972. godine, a koja su je kasnije izdržavala sve do njene smrti. Oni su poklonili Malufu preostale Vivijanine stvari. Među njima i krštenicu: rođena je 1926. u Njujorku, od majke Mari, Francuskinje, i oca Austrijanca. Rodila se u Njujorku, ali se kao dete zajedno sa majkom vratila u Francusku gde je boravila sve do 1951. godine, kada se iz Avra zaputila u Ameriku. Majka i kćerka delile su stan sa francuskom fotografkinjom portreta Žan Bertran koja je, prepostavlja se, naučila Majerovu tajnama fotografije.

V. Majer-Devojčica sa satom preuzeto sa: www.artistadodia.postbit.com

V.Majer – Devojčica sa satom
preuzeto sa: www.artistadodia.postbit.com

Ljudi je pamte kao povučenu, ekscentričnu osobu, sa izraženim francuskim naglaskom (izjašnjavala se kao Evropljanka). Nosila je teške kapute usred leta. Koračala je kao da maršira. Poslodavci bi je često nazivali „komplikovana Meri Popins”, ali su cenili njenu samostalnost i intelekt.

Preokret od amaterskog do umetničkog bavljenja fotografijom dešava se 1952. godine, kada Vivijan kupuje Rolleiflex reflektujući aparat sa duplim sočivima. Ovaj model je vrlo poseban zbog toga što se pri fotografisanju postavi u visinu grudi, fotografu ne zaklanja lice, tako da onaj koji slika nema distancu sa subjektom slikanja – mogu da se gledaju u oči i fotografišu krišom, neprimetno.

Majer

preuzeto sa: www.whitemask.it

Voker Evans je svoj aparat krio u kaputu kako bi se sačuvala spontanost fotografija. Majer ga je nosila oko vrata. Mnogi je nisu ni primetili, uhvaćeni u mislima. Deca su jedina pozirala.
Fotografije u boji su apstraktnije kompozicije. Kasniji radovi pokazuju žarku želju da se uslikaju predmeti pronađeni u smeću ili nađeni kraj puta.
Prizori sa fotografija imaju smisao za prostor i paradoksalne trenutke koje daju gradu određeni štimung. Gledamo ljude – ranjive, plemenite, poražene, skrhane, nežne i smešne u isti mah.

V,Majer-Tužni klovn Emet Keli preuzeto sa: www.vivianmaier.com

V.Majer – Tužni klovn Emet Keli
preuzeto sa: www.vivianmaier.com

Vrednost fotografija

Delo Majerove pripada žanru ulične fotografije takvih veličina kao što su Breson, Vinogrand i Dajen Arbus. Majerova je pratila njihov rad, sudeći po privatnoj kolekciji knjiga o fotografiji. Fotografi ovoga žanra poručuju da za svakog čoveka postoji mesto – da su sve priče važne. Slikala je i siromašne i bogate, klovnove i klošare. Decu i starce. Crnce i belce.

njujorški beskućnik (1959.) preuzeto sa: www.blog.mendo.nl/

Njujorški beskućnik (1959)
preuzeto sa: www.blog.mendo.nl

Vivijanine slike su delići prizora iz života, njegovi nagoveštaji sadržani u detaljima. Posmatrača kopka da dokuči šta se iza njih i krije: žena u jarkocrvenoj haljini na tufne, prekrstila je ruke na leđima, krezubi beskućnik halapljivo jede na pločniku, crnooka devojčica se smeši sa prozora automobila. Fotografijama je hvatala svakodnevni život, činila da kao posmatrači primetimo ono što u suprotnom ne bismo primetili, nudeći bljeskove u ljudski život koji istovremeno i otkrivaju i sakrivaju. Ukrala je te trenutke od zaborava vremena. One su, kao i sama autorka, i intimne i rezervisane u isti mah.

V. Majer- Crvena haljina preuzeto sa: www.lumieregallery.net/

V. Majer – Crvena haljina
preuzeto sa: www.lumieregallery.net

„Uzvišena senzibilnost prati radove Vivijan Majer”, kaže Džoel Mejerovic, njujorški ulični fotograf. „One pokazuju nekoga sa velikom ljudskošću, smislom da bude disciplinovan tokom čina nastanka dela, i uz to je pronašla način da ostane nevidljiva. Hrabra je. Prolazi kroz problematične delove grada i prisustvuje teškim prizorima, mirno stoji i pravi fotografije. One su elegantne, savršenog tajminga i dobro komponovane.”
Njene fotografije su nežne, inspirativne, i ponekad uznemirujuće. Delo nekoga ko je, uprkos spoljašnjem utisku, osećao duboku povezanost sa svetom oko sebe. Junaci njenih fotografija su ponekad bedni, očajni, ali uvek dostojanstveni.
Možda najpreciznije viđenje Majerove dolazi od njenih autoportreta. „Ona posmatra kroz prozore ili ogledala sopstveni odraz i mirno stoji sa nekom vrstom neustrašive i nepokolebljive pronicljivosti otvorenog pogleda,” kaže Mejerovic: „Ovo je jaka i odlučna osoba koja tumači svet oko sebe i čini ozbiljne zaključke o vrednostima i ljudskosti svakoga. ”

V. Majer, autoportret preuzeto sa: www.vivianmaier.com

V. Majer – Autoportret
preuzeto sa: www.vivianmaier.com

„Ona je stvarala umetnička dela zarad želje da bude na otvorenom, i oseti punoću života u trenutku kada život nestaje iz sekunde u sekundu, tu, pred njenim očima”, kaže Mejerovic. „To je upravo smisao fotografije. Oslanja se na te bljeskove života koja se iznova pojave i nestanu tu pred našim očima”.

Svađa (1960.) preuzeto sa: www.lumieregallery.net

Svađa (1960)
preuzeto sa: www.lumieregallery.net

Postoje i suprotna mišljenja o vrednosti Vivijaninog dela. Kolin Vesterbek, bivši kustos fotografije Umetničkog instituta u Čikagu i jedan od najvećih stručnjaka za uličnu fotografiju, smatra Majerovu za interesantan slučaj.
Po njegovom mišljenju, Majerova nije poseban fotograf, ako se uzme u obzir istorija ulične fotografije pedesetih i šezdesetih. Smatra da njenim radovima „fali ironije” i smetaju mu toliki autoportreti u kadrovima: „Najbolji umetnici znaju kako da se distanciraju od subjekata koje posmatraju”. Sa druge strane, nesumnjiva je vrednost vezana za lokalni karakter Čikaga prošlog veka.

Autoportret: odraz i senka preuzeto sa: www.lemagazine.jeudepaume.org

Autoportret: odraz i senka
preuzeto sa: www.lemagazine.jeudepaume.org

Ipak, većina kritičara se slaže da su autoportreti upravo ono što Vivijan razlikuje od ostalih uličnih fotografa. Diskretna introvertna žena koja se, s jedne strane, klonila ljudi, u umetničkom opusu teži da pripada tom dirljivom svetu svojih slika. U odrazima, ogledalima, a najčešće u senkama. Ona nije samo puki objekt, već i aktivni učesnik u nastanku umetničkog dela. Kao nevidljiva sila koja daje pečat stvarnosti koju najbolje tumači i doživljava, a možda, da i samu sebe objasni u svetu koji je okružuje.

Zašto je krila svoje fotografije od javnosti?

Nije nikada delila sa drugima fotografije, mnoge ni sama nije videla jer je hiljade rolni ostalo nerazvijeno.
Bila je istinski umetnik i živela je za svoju umetnost, posvetila joj se i žrtvovala za nju.

V.Majer- Božić u Njujorku (1953.)

V.Majer – Božić u Njujorku (1953) preuzeto sa: www.vivianmaier.com

Fotograf Toni Ficpatrik objašnjava pojavu da Majerova nije osetila potrebu da ikome pokazuje svoje radove: „Ona je to činila iz pravih razloga – kako bi sačuvala svoje mesto u svetu. Slikala je jer se drugačije nije moglo – nije imala izbora.”
Vivijan je žrtvovala karijeru fotografa zarad umetnosti koja ostaje neokaljana i autentična.

Možda je i to jedan od razloga zbog kojih joj verujemo i zbog čega su njena dela tako dirljiva, intimna, tragična i komična u isti mah. Lep primer je fotografija usnulog starijeg para – oslonjeni jedno na drugoga. Čak je i dekin šešir zaklonio bakino lice, kao da je štiti. Slika ljubavi i privrženosti u insertu života običnih ljudi.

uspavani par (1960.) preuzeto sa: www.histheoriculture.wordpress.com

Uspavani par (1960)
preuzeto sa: www.histheoriculture.wordpress.com

Vivijan Majer je provela život pojavljujući se i nestajući iz života porodica, noseći sa sobom mnoštvo kutija punih fotografija i uspomena. Za života je ostala nepriznata i nepoznata, ali je stekla naklonost i divljenje upravo od strane običnih, malih ljudi, kojima je posvetila svoj rad.

Celokupan opus Vivijan Majer možete pronaći na sajtu: www.vivianmaier.com

1 komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *