Viktorijanci, ludilo i mentalne ustanove

Nije postojao istorijski dobar period za mentalno obolele. Ali među svim katastrofalnim pokušajima da se „ludaci” odvoje od društva, viktorijanska Britanija izdvaja se po posebnoj surovosti – i osećaju za biznis.

Svaka era ima svoje krvave momente – od kanibalističkih plemena, preko bratoubilačkih evropskih dinastija do atomskih ratova, pokazalo se da istorija uvek ima i mračniju stranu. Ali, jedna od najinteresantnijh jezivih era svakako je viktorijanska, koja je trajala tokom vladavine kraljice Viktorije, 1837. do 1901. Prugice, čipke i ubilački korseti, Džek Trbosek i  jadni životi siromašnih nepresušni su izvor inspiracije i priča punih uznemirujućih detalja.

Viktorijanci, ludilo i mentalne ustanove

Napuštene menralne ustanove su omiljena mesta za radnje horor filmova. Ali, koliko god jezivo delovale danas, pravi horor se dešavao dok su radile. Da, one priče o jezivim mučenjima i grozomornom odnosu prema pacijentima – odnosno „ludacima“ – jesu tačne, jer je upravo takva slika viktorijanskih mentalnih ustanova.

Kraljevska bolnica Betlem, preuzeto sa deadlyeverafter

Kraljevska bolnica Betlem u Londonu je najbolji primer. Ona je možda najpoznatija duševna bolnica na svetu. Reč „bedlam“ dugo je korišćena kao sinonim za „utočište za ludake“, što  nije čudno jer istorija ove ustanove za lečenje poremećenih seže do 14. veka. Vrhunac slave dostiže upravo u viktorijanskom dobu, kada su ljudi postali prosto očarani duševnim bolestima. Ovakav izbor reči možda zvuči rogobatno, ali šta drugo reći o ljudima koji su plaćali peni da bi videli ludake? Ove „izložbe nakaza“ – u stvari, štićenika Betlema – bile su izuzetno popularne i posećene. Skoro 96 hiljada ljudi godišnje bi dolazilo da zaviri u ćelije i smeje se napaćenima, nasilnima, seksualno poremećenima. Zašto ne biste kupili još danas štap za bockanje zatvorenika? Prvog utorka u mesecu poseta je besplatna!

Ovakav odnos prema mentalnim oboljenjima bio je normalan, naročito pre 1850. Tada se još uvek smatralo da oboleli zapravo imaju „bolest duše”. Pošto je ludilo dolazilo iz unutrašnjeg zla pacijenti su tretirani kao životinje – s tim da se prema određenim životinjama sa pedigreom bolje postupalo. „Ludaci“ su bili u kavezima, skoro bez odeće, u sobama od po pedeset ljudi, a hranili su ih namirnicama sumnjivog porekla.

Takozvana medicina, preuzeto sa http://batstar.net/

Takozvana medicina, preuzeto sa batstar.net

Do promene dolazi malo posle 1845. kada je usvojen „Ludački akt“. Ovaj zakon je tvrdio, na opšte iznenađenje, da ludi zapravo imaju status pacijenata, odnosno da nisu stanovnici Pakla, već izmučeni ljudi koji se mogu izlečiti i na čije stanje treba istraživati uokviru medicine . Počelo je da se ulaže u mentalno zdravlje i osniva sve više ustanova za proučavanje i lečenje. Pacijenti su se bolje hranili, dobijali odeću,  a čak su im skinuti i lanci! Iako je ovo bila velika reforma, i dalje se pravila razlika između normalnih i nenormalnih i mentalna bolest je ostala mnogo drugačija kategorija nego što je danas. Smatrala se mnogo širom kategorijom i obuhvatala je sve oblike društveno neprihvatljivog ponašanja, kao i određene bolesti organskog porekla poput epilepsije koja je smatrana oblikom histerije. Sve više doktora se bavilo pitanjem duševnih bolesti, ali je formalna edukacija u tom polju medicine bila slabo razvijena, ili čak nepostojeća. Pioniri su se vodili svojim osećanjima i teorijama, izmišljajući terapeutske naprave poput rotacione stolice u koju se pacijent stavi i vrlo brzo i naglo okreće, dok ne oseti mučninu i gušenje. Naravno, sve to u medicinske svrhe! Ideja je da bila se mozak „resetuje“ i počne ispravno da radi. Interesantno je da u svedočenjima nije navedeno koliko je lečenje bilo uspešno. Postojale su dve sudbine: mogli ste da budete izlečeni, ali bilo je i šansi da ostanete zauvek u ludnici ako vas vaša osramoćena porodica ne zaboravi – što se često dešavalo jako brzo.

Prikaz brižljivog postupanja sa pacijentkinjama, preuzeto sa http://www.guardian.co.uk/

Prikaz brižljivog postupanja sa pacijentkinjama, preuzeto sa Guardian

Omiljeni pacijenti bile su žene. Posedovanje materice je, po nepisanom pravilu, uvećavalo mogućnost da obolite od takozvane histerije – dijagnoze koja je obuhvatala svaki vid neprihvatljivog ponašanja, od epilepsije i anksioznosti do odbijanja da se pomete kuća. Amerikanci su se simpatično borili sa tim problemom, ali su Englezi radije „medicinski“ lečili žene tako što bi ih zaključavali i lečili preparatima poput (izuzetno otrovne) žive ili pijavica stavljenih na klitoris. Glavni povod za lečenje bile su bolesti povezane sa seksualnošću – nimfomanke, lezbejke, usedelice, frigidne žene i one koje masturbiraju bile su najčešća meta radoznalih lekara.

Naravno, bio je i onih koji su patili od poremećaja koji se prihvataju i leče i danas – anksoiznost, manijaklna i post-porođajna depresija, anoreksija – ali je bilo i onih koji bi bili zdravi pri prijemu u bolnicu, da bi vremenom u takvim uslovima počeli da gube razum. „Osećam da ne mogu da podnesem ovo mesto viš ni minut i uskoro ću izgubiti zdrav razum koji sam imala!“ pisala očajna dvadesetdvogodišnjakinja iz Kraljevske edinburške ludnice  svojim roditeljima. 

Jedan običan, miran dan u Bedlemu, preuzeto sa http://www.beckenham.towntalk.co.uk/

Jedan običan, miran dan u Bedlemu, preuzeto sa Town Talk – Beckenham

S obzirom na broj pacijenata koji je do Prvog svetskog rata dostigao 110 000 nije ni čudo što se danas mnogo piše i interesuje za viktorijanske bolnice. Dosta je fikcije napisano na tu temu, pogotovo iz ženskog ugla. Kako je nestajala Esmi Lenoks, roman Megi O’Harel govori o ženi koja, samo zbog ponašanja koje se kosilo sa viktorijanskim normama, biva smeštena u ludnicu, da bi preostala porodica i lekari tek posle više od pola veka shvatili da joj možda tu i nije mesto. U kratkoj priči „Žute tapete“ Šarlot Perkins Gilman takođe možemo videti način na koji su se žene tretirale ako bi se smatralo da pate od nekog duševnog poremećaja.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *