Ves Anderson – za početnike, za napredne i za one između

Četrdeset i šest godina. Osam dugometražnih filmova. Tri kratka filma. Dve knjige. Jedan kafić. I jedan čovek – Ves Anderson.


Pokušajte da pred otvorenim očima (ako ih zatvorite nećete moći da čitate dalje) sebi predstavite sledeću sliku: velika, lepa kuća okrečena u pastelnu boju tek sazrele kajsije stoji usred harmoničnog odnosa fino potkresane zelene trave i homogenog plavetnila neba s kojim se trava graniči. Pomalo je usamljena. Ali u kući je vreme blizu vremena Nove godine. I raskošna novogodišnja jelka, čije je zelenilo dovoljno gusto da se ne providi zid ćoška u koji je gurnuta, okićena je u pastelnu boju kajsije i pastelnu boju neba. I ona je pomalo usamljena, ali je lepa i vi biste je rado snažno zagrlili iako biste posle toga izgledali kao posle zagrljaja pčeljinje košnice. Jer je jelka prava. Ispod jelke nalazi se jedan jedini poklon – uvijen u pastelno rozi papir i obavijen pastelno plavom mašnom. Pošto ima i roze i plave niste sigurni da li je za dečaka ili za devojčicu. Ali uostalom, to i nije bitno jer je poklon za vas. I otvarate ga, ushićeni. I u njemu je isti takav poklon samo manji. I opet još manji. I na kraju u poslednjoj, najmanjoj kutiji je nešto tužno lepo ili nekako sentimentalno falično ili bar nežno okrzunto – poput pokisle persijske mačke.

Eh! Upravo je takav filmski svet Vesa Andersona. Dobrano upakovan i obezbeđen nebeskom harmonijom, ohrabrujućim bojama, smirujućim ukrasima, i komičnim potezima, ali kada krenete da otpakujete i u tome istrajete dolazite do okrznutog, ugrudvanog, nostalgičnog. I baš u tome je čar Vesovog filmskog umeća – u činjenici da ste ceo film obmanjeni i ubeđeni da gledate nešto potpuno simpatično i divno (što objektivno i jeste potpuno simpatično i divno, ali eh kad bismo mi bili iole objektivni…), da ste u bajkovitom svetu gde slatki roze bebi miševi izgleda (a sudeći po izgledu i ukusa) gumene bombone nikada ne izrastu u opake bele miševe crvenih očiju. Ali čar je i u trenutku koji nastupa obično sat do dva nakog završetka filma, kada se realnost sudari s obmanom i kada naglas kažete: „Aha! Vese, stari liscu, nisam se dao prevariti!”.

Vala, baš je lisac! Preuzeto sa: the-talks.com

Vala, baš je lisac!
Preuzeto sa: the-talks.com

Novinar i čovek koji je, prema rečima Andersona, napisao prvu ozbiljnu kritiku njegovog filma, Met Zoler Sejc objavio je 2013. godine knjigu The Wes Anderson Collection (a potom i dodatak o Grand Budapest hotelu), u kojoj pažljivo prelazi preko svakog Vesovog ostvarenja. !Kokoška je za lenjog studenta u svakome od vas priredila skripta – autostoperski vodič kroz galaksiju Anderson – zato, dignite vaše palčeve visoko!

Zajednički početak: Provalnici diletanti x 2 (Bottle Rocket)

U filmskom svetu česta je pojeva dugogodišnjih radnih tandema – poput reditelj-direktor fotografije tandema, ili reditelj-scenarista tandema ili timova kao što je tim reditelj-glumačka ekipa. Ako ste pogledali dva i više Vesova filma, mogli ste uočiti i tandemizam i timove. Zanimljivo je da je Oven Vilson pre nego što je ušao u glumački tim Anderson, prvo bio tandem po tipu scenariste. Scenario za kratku (a kasnije i za dugu) verziju Provalnika diletanata zajednički potpisuju stari drugari i u to vreme dvadesetineštogodišnjaci Vilson i Anderson. Što zaslugom, što srećnim okolnostima (ipak je potrebno i nešto sreće da od svih dobrih kratkih filmova, baš vaš dobije dužu sudbinu), film zapada za oko gigantima američke filmske produkcije i stiže prva ponuda za dugi metar! Dve godine mlađa, jedan sat duža i mnogo obojenija verzija stiže na bioskopska platna 1996. godine, i to dajući glumački angažman većinskom delu porodice Vilson sa sva tri brata na okupu!

Najkraći (i verovatno najtačniji) sinopsis ovog filma bio bi rebels without a cause: tri drugara, tri musketara u pokušaju, trude se da ispraznost svojih života nadomeste odmetnišvom, što rezultuje u seriji komičnih (i pomalo nesrećnih) događaja. Već ovde se nazire karakteristični vizuelni identitet Vesovih filmova, koji će se nadalje razvijati, usmeravati i istančavati sve do apsolutne kulminacije u Grand Budapest Hotel. Takođe, vidi se i neobičan izbor kostima za relativno obične prilike u filmu, poput žutog kombinezona, koji, priznajemo, čak i ne izgleda toliko loše kada ga nosi Oven. Ukoliko ste navikli na dobrog starog Ovena iz popularnih komedija tipa Zulender i Starski i Heč, ovde će vas iznenaditi manjak one njegove kosice s par uvek-preko-lica-padajućih pramenova. Biće da se sopstveni zaštitni znakovi formiraju usput (mada možemo sa sigurnošću reći da mu je onaj drugi zaštitni znak bio prisutan već od debitantske uloge u Provalnicima diletantima, da ne kažemo već od perioda okoštavanja nosne hrskavice).

Dva Vilsona, jedan nije. Preuzeto sa: insessionfilm.com

Dva Vilsona, jedan nije.
Preuzeto sa: insessionfilm.com

Korak dva: Rašmor (Rushmore)

Ubrzo nakon prvenca stiže i Rašmor, film poput onih o odrastanju, samo na vrlo vesovski način (čitaj: sa mnogo malo verovatnih događaja za realan život). Moguće je da je sam reditelj sanjario o adolescentskim godinama kakve je imao mladi junak filma, Maks Fišer, te je svoje u životnoj stvarnosti nedosanjane snove prelio u filmsku stvarnost. Maksa igra tada sedamnaestogodišnji Džejson Švarcman, kome je ovo prvi u dugom nizu izleta u filmografiju Andersona, i ujedno prvi izlet u glumačke vode. Za razliku od Provalnika diletanata, gde su manje-više sva lica prvi put viđena na platnu, u Rašmoru se pojavljuje u to vreme već prilično prepoznatljivo lice Bila Mareja, a tendencija pojavljivanja (velikog broja) poznatih faca nastaviće se i u budućim filmovima, opet s apsolutnom kulminacijom u Grand Budapest Hotelu. Još jedna od razlika prvo- i drugorođenog filma jeste količina upotrebljene sentimentalne nostalgije. U Rašmoru persijska mačka mnogo je više pokisla. Ispraznost i životna besciljnost musketara u Provalnicima diletantima tek su nakvasili po koju dlaku, dok su odrastanje, nedostajanje, umiranje, gubljenje, oduzimanje, ali na kraju i sabiranje i pronalaženje doprli možda čak sve do mačkine kože (ali ne gole).

Da li su već ovde znali da će se pojaviti u svakom (Marej) i svakom minus jednom (Švorcmen) narednom Vesovom filmu? Preuzeto sa: www.grcmc.org

Da li su već ovde znali da će se pojaviti u svakom (Marej) i svakom minus jednom (Švorcmen) narednom Vesovom filmu?
Preuzeto sa: www.grcmc.org

Do gole kože: Porodica čudaka (The Royal Tenenbaums)

Sve iz poslednje rečenice prethodnog pasusa puta… pa, puta mnogo, plus Gvinet Paltrou, Ben Stiler, Anđelika Hjuston. Ipak, vodite računa da je množenje starija operacija od sabiranja i da bi ovaj film bio skoro jednako „do gole kože“ i da je odabir (sad već) poznatih lica zaustavljen na braći Vilson i Bilu Mareju. Jedan od slogana filma bio je „Porodica nije reč, porodica je rečenica“. U slučaju porodice Tenenbaum (i verovatno svih porodica ovog sveta), porodica nije čak ni složena rečenica, ni pripovetka, ni novela, već roman. Možda enciklopedija.

Iako i u prethodna dva filma uloga kostima nije bila zanemarljiva, ovde je nekako više izražena, više pomaže upakivanju mačke u plavo-roze poklon i definitivno je više primećena i zabeležena. Klackanje na granici realnog i fiktivnog u svemu, pa i u kostimu, dodatno doprinosi veštini tog upakivanja, distancirajući nas od lične problematike svakog pojedinca u filmu. Ipak, upravo zbog distanciranosti tu problematiku lakše prihvatamo i sagledavamo.

Sva srećna porodica srećna je ... itd. Preuzeto sa: www.bfi.org.uk

Svaka srećna porodica srećna je na svoj način … itd.
Preuzeto sa: www.bfi.org.uk

Akcija!: Morski svet sa Stivom Zisuom (The Life Aquatic with Steve Zissou)

Ovim filmom definitvno je zapečaćena velika važnost i  lepota kostima u estetici Andersonovog filma. Crvena kapa na glavi Bila Mareja para morsko plavetnilo i urezuje se u sećanja, baš kao i crvena trenerka lika Bena Stilera iz Porodice čudaka. Na osnovu trenutnih trendova, Vesa ne bismo svrstali u one koji vole hipsterski Nju Balans, ni u one koji preferiraju fensi Najki – Ves balansira između ova dva i bira Adidas, baš kao što njegovi filmovi balansiraju između stvarnosti i snova i biraju uzanu ničiju zemlju. Naime, pored toga što je pomenuta crvena trenerka marke Adidas, u Morskom svetu kamera često pada na personalizovane oldskul Adidas patike. Da li je u pitanju product placement ili lični ukus, ne bismo znali da kažemo, ali biramo da verujemo u ukus! Iako film neodoljivo podseća na neku od avantura Žan-Žaka Kustoa, kome je i posvećen, na podsećanju se zaustavlja – Stiv (Bil Marej) istražuje dubine mora i snima filmove o tome, ali sve drugo je andersonovski, ne žanžakovski. Činjenica da su scene u helikopteru snimane u letećem helikopteru, da su scene na morskoj pučini snimane na morskoj pučini i da su ronioci u filmu zaista ronili (nakon prođenog kursa ronjenja, sigurnost na prvom mestu!), otkriva neustrašivu stranu Andersona i njegovu spremnost na pravu akciju – čega do sada nije bilo, ili bar ni blizu u tolikoj količini.

Za akciju smo spremni, za akciju smo mi! Preuzeto sa: i.onionstatic.com

Za akciju smo spremni, za akciju smo mi!
Preuzeto sa: i.onionstatic.com

Indijska mešavina: Voz za Dardžiling (The Darjeeling Limited)

Scenario za film o tri brata potpisuju tri pobratima: Anderson, Roman Kopola i Džejson Švarcman. Švarcman kaže kako se seća da je Anderson rekao „Hajde da to bude nešto najličnije što smo ikada napravili – hajde da pokušamo da bude čak previše lično“. I tako su se njih trojica sastajali tokom dugih pariskih noći i potom još dužih noći u Indiji i… bi prvo prologa u vidu kratkog filma Hotel Chevalier (Švorcmen, Natali Portman), a potom bi i roadmovie! Tri brata (Ves ima još dva brata – vrlo lično) odlaze na spiritualno putovanje nakon očeve smrti kako bi se ponovno ujedinili – što fizički, što metafizički. Međutim spirutalnost ovog putovanja brzo prerasta u nekakvu birokratsku materijalnost. Anderson opet vešto sputava nesrećne emocionalne statuse braće (Oven Vilson, Adrijen Brodi, Džejson Švarcman) u pokušaju da preokupiraju film, metaforički ih pakujući u set kofera toliko živ, da preti da postane četvriti putnik. Ovaj vrlo specifičan set kofera ima svoju priču – dizajnirao ih je Mark Džejkobs za Luj Viton, a uključuju originalne crteže Vesovog brata Erika.

Biće da je Indija delovala kao pravo tlo za mešanje dečačkog avanturizma kakav smo videli u Provalnicima diletantima i melodrame porodičnih odnosa iz Porodice čudaka, što je moglo dati voljenu notu dardžiling čaja ali sudeći po kritikama, nota je negde omašila. Vesovo tumačenje neuspeha: „Uz svoj stil mogu da uzmem temu za koju mislite da će biti komercijalna i pretvorim je u nešto što bi mali broj ljudi hteo da gleda“. Ipak, mislimo da Ves uz svoj stil od bilo koje teme može da napravi nešto što bi !Kokoška vrlo rado htela da gleda. Uzmimo primer voza iz filma: uz odobrenje indijske vlade i potpuno preuređen enterijer kako bi odgovarao Vesovom stilu s indijskim daškom, iznajmljen voz je saobraćao javnim železnicama. I zaustavljao bi se na javnim mestima s javnim ljudima – i snimalo se bez kontrole statista – odnosno statisti nisu ni postojali. Kao i u Morskom svetu, i ovde vidimo elemente dokumentarnog filma. S tim da su u Morskom svetu to bili fiktivni filmovi Stiva Zisoua, dok je ovde to zapravo sama Indija, njena priroda i njeni ljudi.

Na muci se braća poznaju. Preuzeto sa: criticsroundup.com

Na muci se braća poznaju.
Preuzeto sa: criticsroundup.com

Do animacije i nazad: Fantastični gospodin Lisac (Fantastic Mr. Fox)

Nakon relativnog komercijalnog neuspeha prethodna dva filma i komentarima kritike poput „klasičan primer umetnosti generacije koja odbija da odraste“ i „šta je problem s Andersonom i hipsterizmom“, bilo je jasno da će mnogo toga zavisiti od sledećeg filma. A ne može se reći da je prvi izlet u polja animiranog filma mogao biti siguran potez. Naročito kada ste Ves i kada ne želite ništa jednostavno: sve lutke i sva scenografija su zapravo opipljivo napravljeni i svaki pokret lutki se pravio mehanički, rukom, i potom fotografisao, da bi niz fotografija dao film. Zvuči kao vraški zahtevna tehnika. Film je snimljen prema istoimenoj priči Roalda Dala, ali kako je ona kratka, a film dug, morala je da se razvuče, te su joj Ves i Noa Baumbah (koscenarista), kako kažu, dodali prvo i treće poglavlje, dok je sama priča bila drugo.

Hteo sam da napravim dečiji film poput onih uz koje sam ja odrastao, a to je išlo uz misao kako nisi morao da nosiš kacigu kad voziš bicikl. Ja je nikad nisam nosio, i u neku ruku, ovo je film za decu koja ne nose kacige dok voze bicikle. Možda to zvuči grozno. Podržavam decu u nošenju kaciga dok voze bicikle – samo, postoji ta nostalgija za vremenom kada ih nisu nosili. Kada ih mi nismo nosili.

Ves Anderson

Ako se u vama i dalje krije buntovno dete koje ne nosi kacigu dok obrće krug Adom, pogledajte ovaj film i volite odgovor gospodina Lisca na ženino pitanje „zašto si me lagao“ – zato što sam divlja životinja. I na kraju se samo setite da ste ovde pročitali kako je odelo gospodina Lisca napravljeno prema stvarnom stajlingu Vesa Andersona, čoveka u kome se krije butnovno dete i divlja životinja.

Dignimo naše ... sokiće!

Dignimo naše … sokiće!

Bajka nad bajkama: Kraljevstvo izlazećeg meseca (Moonrise Kingdom)

Deca su iskreni glumci, samo treba znati s njima raditi. Ves je izgleda znao više nego dobro – Kraljevstvo izlazećeg meseca je nežna romantična priča o dečjoj ljubavi koja odraslima drži lekcije. I to one fundamentalne. Ali ovo je i priča o nepripadanju, i dečjem i odraslom. Čak je i donekle priča o pronalaženju. Bar dečjem. Iako ga mnogi gledaoci odvajaju od ostalih Vesovih filmova, Kraljevstvo je samo novo lice istog sveta koji se provlačio kroz prethodnih šest filmova. Isto tako, mnogi ga vole isključivo zbog ljubavi koju prikazuje, ali iako film slavi ljubav, ona je samo deo mnogo šire slike koju Ves pruža. A u toj široj slici shvatićete da je svaki od likova u filmu blizak sopstvenom ambisu samodestrukcije, gde se ljubav nudi kao potencijalni izlaz. Gotovo da ne postoji kadar u filmu koji ne nosi pečat andersonovske autentičnosti, i sentimentalne i nežne  nostalgije. Bajkovitost Vesovog filma je u Kraljevstvu dostigla vrhunac i u imenu, i na platnu. Divlje emocije smeštene su „jednom davno u jednom dalekom kraljevstvu“, ali u realne likove, što im dopušta da ipak dopru do nas. U par navrata ovaj film deluje kao neka čudna sintagma poput – romantične ironije. Možda bi, baratajući stilskim figurama, ipak oksimoron više odgovarao opisu filma. No, kako bilo, predlažemo da, ukoliko niste, što pre pogledate ovaj film. Mada, i ne morate žuriti – ovo nije film za decu, ali ga i deca mogu gledati – kao bajkovitu avanturu, dok ćete ga vi gledati mnogo dublje, šire i više. I više puta, nadamo se.

Kada vam neko kaže "ona scena" iz Kraljevstva, to je verovatno tik pre ove scene. Preuzeto sa: ilarge.lisimg.com

Kada vam neko kaže „ona scena” iz Kraljevstva, to je verovatno tik pre ove scene.
Preuzeto sa: ilarge.lisimg.com

Kulminacija: Grad Budapest hotel (The Grand Budapest Hotel)

Ako znate napamet postavu filma, preskočite narednih nekoliko redova. Ako ne znate, izvolite i uživajte: Rejf Fajns, Adrijen Brodi, Vilijam Defo, Džef Goldblum, Džud Lou, Bil Marej, Edvard Norton, Tilda Svinton, Džejson Švarcman, Oven Vilson, Serše Ronan, Harvi Kajtel, F. Marej Abraham, Matiju Almaric (znate ga iz Venere u krznu, Polanskog, ili ako ste više ljudi od akcije – iz Zrna utehe), i ime kome je skoro-pa-glavna-uloga u ovom filmu bila odskočna daska karijere – Toni Revolori. S ovakvom postavom, devet nominacija za Oskara i od toga osvojena četiri – ovo je apsolutna kulminacija Vesovog stvaralaštva (bar za sad). Ili bar apsolutna objektivna kulminacije. Vizuelni identitet i stil razvijeni su u ovom filmu do perfekcije. Kostim nikada nije izgledao toliko privlačno (i pomalo jestivo). Tilda nikada nije bila toliko dobro starački našminkana. Džud Lou uz važnost svog imena nikad nije dobio kraću ulogu. Međutim, s subjektivne strane, životna priča lobi-boja Zera (Revolori, kao stari Abraham) i čuvenog i ženama neodoljivog konsijerža Gustava (Fajns), smeštana u fiktivnu republiku Žubrovku, kao da toliko obiluje komičnim akcijama da sakriva karakterističnu vesovsku sentimentalnost, naročito imajući u vidu da ovaj film nastupa nakon izvanredno emotivnog Kraljevstva. To pak, ne znači da je nema, ali nekako je suptilnija ili možda prenaglašeno skrivena. Ipak, uzimajući u obzir prethodno rečeno o „spoljnoj“ savršenosti filma, ukupni saldo Grand Budapest hotela stoji negde visoko. I to pilično visoko – čak toliko visoko da kada bi postojao izbor za mis filmova univerzuma, GBH bi sasvim sigurno dobio šansu da kaže da se zalaže za mir u Žubrovki. Veoma, veoma LEP film.

Kada ste se poslednji put vozili crvenim liftom i u njemu savijali svoju kičmu u čudne oblike? Preuzeto sa: cinedork.com

Kada ste se poslednji put vozili crvenim liftom s ovakvom ekipom?
Preuzeto sa: cinedork.com

Budućnost: Neimenovani projekat Vesa Andersona

Čekajući da saznamo šta nam to tačno donosi budućnost (i ova naša i ova Vesova), možemo se mentalno pripremati za animirani film – jer će to sigurno biti. Dakle, mogli smo gore napisati i „do animacije i nazad i opet nazad“. No, strpimo se do sledeće godine za takav naslov. A do tada gledajte Vesove filmove, opet i iznova. I oni će vam uzvratiti pogled. Pozdrav od divljeg, divljeg Vesa.

P.S: Ako niste zaboravili na kafić iz uvoda, a ne znate o čemu se radi i zanima vas, kliknite ovde.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *