Uroš Novović i sedam godina Muškarčina

Popričali smo sa ekipom Reflektor teatra povodom sedme godišnjice izvođenja njihove predstave “Muškarčine” i razgovarali sa Urošem Novovićem o mladima, ulozi pozorišta i odupiranju društvenim očekivanjima.

Posetili smo prijatelje iz Reflektor teatra na sedmi rođendan njihove prve predstave Muškarčine i njeno jubilarno, 133. po redu, izvođenje 26. novembra. Ovo je bio povod za rođendansko slavlje, ali i razgovor glumačke ekipe s publikom, kao i naš razgovor sa glumcem Urošem Novovićem o misiji teatra, dosadašnjim i budućim projektima, kao i budućnosti „muškarčina” u Srbiji.

„Bilo kuda, Muškarčine svuda” – razgovor sa glumačkom ekipom

Na razgovoru sa ekipom, publika je čula više o samom procesu pravljenja predstave, koja je nastala iz programa „Budi muško”, nevladine organizacije Centar E8, koja se bavi radom sa mladima. Ekipa se osvrće na svoja, uglavnom izuzetno pozitivna, iskustva igranja predstave u Švajcarskoj, Mađarskoj, Nemačkoj, Rumuniji, Austriji, ali i celom regionu. Desetorica mladih, od kojih tada niko nije bio profesionalni glumac, odabrani su na audiciji i imali zajedničke radionice na kojima su se upoznavali, čitali knjige, ali i gledali predstave i filmove, koji se bave relevantnim temama. Režiser Vojkan Arsić i scenaristkinja Minja Bogavac odlučili su da konačni rezultat bude pozorišna predstava, na kojoj je ekipa zajednički radila pet meseci, zbog čega su i koautori predstave. Navode da su u tekstu iskorištena njihova lična iskustva i intimne priče o odrastanju njihove generacije, zbog čega se i hronologija opisanih događaja završava 2012, kada se desila premijera u Bitef teatru. 


Mi najviše volimo, i mislimo da ima najviše smisla, igrati ovu predstavu za mlade – najbitnije nam je da predstava komunicira sa njima, jer smatramo da na taj način možemo na neke stvari najbolje da utičemo.


– Đorđe Živadinović Grgur o ciljanoj publici


Rastko Vujisić: Ova predstava može da izazove dve emocije: da se neko saživi sa time, da sedne razmisli, ode kući i nastavi da razmišlja o tome, pa izvuče neke zaključke. Druga je da ta osoba dođe u konflikt sa samim sobom, obzirom na to da „čačkamo” u neke teme koji nisu lagane za čuti, a oni kojih se tiču sede u publici. Naročito ako su u masi, pribegavaće nekim nasilnijim merama.


Uroš Novović: U Puli smo igrali u pozorištu i svi su rekli: „Čoveče, ovo se i nama desilo.”


Ekipa predstave o iskustvima sa izvođenja
Alek Surtov. Jovan Zdravković, Marko Panajotović, Uroš Novović, Đorđe Živadinović Grgur, Nikola Pavlović, Rastko Vujisić, “Muškarčine” o društvenima mrežama, šarafima i majanskim proročanstvima, fotografije: Ivan Stanković

Uroš Novović o mladima, pristupačnosti pozorišta i menjanju društva

Uroš Novović u Muškarčinama, 26. novembar 2019, fotografija Ivan Stanković

Kultur!Kokoška: Čuli smo kako su se desile Muškarčine, ali otkud Uroš u celoj toj priči?

Uroš Novović: Ja sam se sasvim slučajno prijavio – moj kolega je čuo za kasting za predstavu koji se desio 2012. godine. Baš sam bio srećan kada sam dobio ulogu, jer je nisam očekivao. Minja i Vojkan su bili jako prijatni na tom intervjuu, tj. kastingu. Cela ekipa je sjajna.  

K!K: O čemu ste pričali, šta su vas najviše pitali?

UN: Razgovarali smo o tome čime se bavim, ali i o mojim stavovima o nasilju i svemu što se događa oko nas. Posle par dana sam dobio poziv za radionicu i čini mi se da mi je to prekretnica u životu. Tada još uvek nisam upisao akademiju, a pozorištem sam se amaterski bavio preko deset godina. Na radionice smo otišli u Vojvođanski kulturni centar, tačnije nekadašnju kuću Darka Šarića u Sremskoj Kamenici, koju je zaplenila država.(smeh)

Na radionicama smo pričali o svojim iskustvima, o odrastanju, o tome šta su nam stariji govorili i kako su se ophodili prema nama, naši očevi braća, komšije, prijateljii. Šta su očekivali i šta društvo očekuje od nas da bi smo postali pravi muškarci – „muškarčine”.

Tu su bili Vojkan, Minja, Ivan Stojiljković i nas desetorica koji smo primljeni. Minja je to sve sklopila i kad smo se vratili u Beograd,  malo vremena nam je trebalo da napravimo predstavu jer smo je poznavali u srž –  već je bila deo nas.

Sa izvođenja povodom sedmog rođendana, fotografija Ivan Stanković

K!K: Kako ste tada reagovali na očekivanja drugih? Da li se sada nešto promenilo?

UN: Dok smo odrastali, često smo, verujući im, pratili sugestije i rešenja drugih, čak i kada su nam delovala nelogično. U nekom trenutku sam počeo da razmišljam da li je to ispravno ili ne. Istakao bih, kao bitnu stvar, da su me ova predstava i ceo njen proces ohrabrili da više verujem sebi i vlastitoj intuiciji.

K!K: Svi želimo da se nekako uklopimo u zajednicu. Kako izaći iz društvenih šablona koji ti ne odgovaraju?

UN: To uopšte nije lako i baš o tome govori predstava. Kad sa toliko strana dobijaš iste informacije, počinješ da ih prihvataš i nesvesno počinješ da se ponašaš na određen način. Ako želiš i imaš potrebu da nešto drugačije pomisliš ili uradiš, neizbežno ulaziš u sukob sa samim sobom, a onda i sa okolinom. U nekom trenutku je moguće i da te okolina u potpunosti odbaci i tu se postavlja ključno pitanje: Da li ćeš istrajati u tome da budeš ono što ti je logično i prirodno?


Ako pojedinac odluči da bude deo nečega što mu je svakodnevno prikazivano na ovaj ili onaj način na ulici, školi, ckrvi, internetu, tu se gubi njegova individualnost i lično osećanje čoveka o tome kako on vidi sebe i svoje ciljeve. Budućnost? Svako od nas ima budućnost u individualnosti ili slepoj pripadnosti masi.


Rastko Vujisić o budućnosti „muškarčina” na Balkanu

K!K: Klinci koji su rođeni kada ste krenuli sa predstavom sada su već u školi, to je značajan vremenski period. Koliko je sama predstava evoluirala i koliko se razlikuje prvo i ovo sada, 133. izvođenje? Kolika je razlika u tome šta je značilo biti muškarac u 2012. i danas, u 2019, ako ima razlike?

UN: Ima razlike. Posle mnogo razmišljanja o tome kako  utičemo na svoju zajednicu, nakon što odigramo ovu predstavu, shvatio sam da ako makar jedan čovek ode kući razmišljajući o obrađenim temama – već smo uradili dovoljno. Jedini način na koji mi možemo da probamo da promenimo nešto je da osnažimo pojedince. Na primer, 2012. godine nisam toliko verovao u sebe, ali sam od ekipe dobio podršku i razumevanje koju mladi muškarci retko dobijaju i video na koji način utičemo na ljude. I mi smo, u međuvremenu, odrasli i sada smo sigurniji da loše stvari možemo da promenimo.  

Sa izvođenja povodom sedmog rođendana “Muškarčina”, fotografija Ivan Stankovič

K!K: Kako približiti pozorište ljudima koji nisu uobičajena publika, tj. kako da se angažuju ljudi kojima je to najpotrebnije?

UN: Ljudi danas retko odluče da dođu u pozorište, pogotovo mladi, ali ne zato što ne žele, nego to nije kultura koja se neguje. Najbolji način je da dođu grupno. Kada jedan povede ekipu na predstavu ili makar jednog drugara, stvari se odmah menjaju – pozorište postaje „kul”. Veza pozorišta i publike se samo tako i postiže, zahvaljujući okolini. Danas neće niko naprasno odlučiti da dođe u pozorište, niti  početi da razmišlja o nekim pitanjima, dok ne naiđe na problem i neko ga usmeri.

K!K: Da li misliš da mladi možda ne dolaze jer ne osećaju da im se pozorište uopšte obraća? Čini mi se da dolaze u Reflektor, primarno, jer im ne govori sa visine.

UN: Uvek postoji ta priča u narodu kako mladi ne valjaju, kako svi pogrešni, ne znaju šta rade, niti da se ponašaju. Čini mi se da polazimo od posledica, a ne od uzroka – uzrok da je neko nas vaspitao, da smo odrasli u nekom okruženju koje je uticalo na nas. Porodica je deo sistema i to najbitniji, ona predstavlja usmeravanje i podršku. Kada kažem porodica, ne mislim to samo u klasičnom smislu, već  mislim na ono mesto gde se osećamo sigurno. Mislim da je način koji koristimo pravi – komuniciramo sa ljudima i trudimo se da nikoga ne isključimo, čak nekada i očekujemo neke odgovore.


Društvo se služi bezobraznim trikovima da ih diskredituje, a mladi su gnevni jer nose teret koji nisu želeli niti ga zaslužili, a uz to ne postoji toliko sadržaja koji bi ih naterao da komuniciraju i shvate da problem nije samo u njima.

Sa izvođenja povodom sedmog rođendana, fotografija Ivan Stanković

K!K: S obzirom na to da se trenutna postava razlikuje od prvobitne, a i da ste koautori predstave, koliko je ta promena uticala na sadržaj?

UN: Nije se puno stvari promenilo. Samo je Rastko došao i doneo novu energiju koja znači grupi, u svakom smislu. U poslednjoj sceni u predstavi smo pričali o tome šta nas povezuje, o segmentu sa istorijskim sledom, o tome koje je to tačno društvo u kome živimo koje je iznedrilo mlade muškarce kakvi smo mi sada. Pitanje je da li bi se stvari drugačije dešavale da su okolnosti drugačije. Tokom našeg odrastanja, dešavali su se ratovi i mi nismo ništa posebni u tom smislu, već po tome što o svemu otvoreno govorimo

K!K: Film Pored mene, koji je takođe proizašao iz rada Centra E8, se bavi temama koje se smatraju kontroverznim u srpskom društvu, a dobro je prihvaćen kod publike, najviše mladih. Šta misliš zašto je tako?

UN: Film govori o nasilju među mladima i u školi, koje mi vidimo takvim kakvo jeste danas, a uveliko potiče iz porodice – ti klinci se nisu rodili kao nasilnici. Pitanje je kako ćemo se iz straha ophoditi prema nekome. Strah sprečava ljude da vide svet mnogo šire i ključ je manipulacije i nametanja ideja.

Sa izvođenja povodom sedmog rođendana, fotografija Ivan Stanković

K!K: Mnoge stvari se stavljaju pod tepih, tek kada se počne govoriti o nekim temama, vidi se da ipak postoje ljudi koji žele njima da se bave.

Postali smo svesni da postoje problemi. Možda će rešavanje tih problema uticati na nas, možda će to promeniti naš identitet, ali nemamo prava da odustanemo jedni od drugih. Nemamo prava da odustanemo od sebe samih.

UN: Mora se nešto promeniti, ne može se večito stavljati pod tepih. Uvek se dešava taj neki krug – ljudi trpe nezadovoljstvo, pa dolaze promene.  Previše trpimo, ali kada samo izbacimo te stvari iz sebe, osećamo se bolje. Mi smo kao tempirana bomba, a tako vaspitavamo i decu.

K!K: Da li više na taj način vaspitavamo mušku decu? Učimo ih da postoje manje i više prihvatljive emocije.

UN: Čini mi se da uopšte nije u pitanju samo odgoj muške dece – i žene se uče da su muškarci prosto takvi i da potkrepljuju njihova ponašanja, a muškarci da je njihovo ponašanje validno.


U našem radu bilo kakav pokušaj cenzure nema nikakvog smisla – svako može da sa predstave izađe kad god želi, ako mu se nešto ne dopada. Svako ko ima ideju da cenzurom može nešto da sakrije ili ukloni, uveliko se vara. Korisno je i pogledati koji su istorijski bili mehanizmi koje vlasti koriste da manipuliši javnošću i prema tome shvatimo u kakvom sistemu se nalazimo.


Đorđe Živadinović Grgur o pokušajima cenzurisanja predstava Reflektor teatra

K!K: Sličnom temom se bavi i predstava Crvena: Samoubistvo nacije. Bila sam malo skeptična pre prvog gledanja, jer govori o nasilju nad ženama i njihovom ućutkivanju, ali u glumačkoj postavi su samo muškarci. Ipak, to je na kraju iz nekog razloga samo pojačalo poruku. Zašto je to tako? Da li više verujemo muškarcima u svemu ili nam je lakše da se saživimo sa tuđim iskustvom, ako vidimo da neko drugi to već radi?

UN: Uvek nas prvo uče: ne slušaj majku, slušaj oca. Suština je upravo u tome da  muškarci imaju reč, a ne žene – tako je uvek u našem društvu. U našem društvu je suština upravo u tome da  muškarci imaju reč, a ne žene. Sa druge strane je jako zanimljivo videti muškarce u ulogama žena, ali nikako karikirano, već kao proživljavanje istih emocija – kako bi se oni snašli u svemu tome, da li mogu da razumeju takav sistem i logiku i da li se mi uopšte razlikujemo. Mislim da je to, možda, najbolji primer ravnopravnosti koju smo mogli da postignemo tom predstavom.

Uroš Novović u Crvena: Samoubistvo nacije, gde je i asistent režije, izvor Reflektor Teatar



Marko Panajotović: Tražili su da izmenimo konkretne rečenice. Često čuju o čemu pričamo i pokušaju zabrane predstavu bez da su je ikada pogledali. Trebalo je možda više buke da podignemo oko toga.

Nikola Pavlović: Davali su sebi za pravo da traže tekst, tako da neko može da pređe tekst i odluči koje rečenice u okej, a koje ne. Pitali su da li bismo pristali da izbace određene stvari.

Jovan Zdravković: Kako da ne. Rekli smo, slobodno izrežirajte vi predstavu.

– ekipa predstave o pokušajima cenzurisanja i zabrane Muškarčina na Kosovu i u Zrenjaninu

K!K: Ti si u većini predstava Reflektora, koja ti je najzahtevnija?
U

UN: To su različite predstave, ali postoji tematska sličnost i radila ih je ista ekipa. Muškarčine mi nisu zahtevne, jer sam se za nju pripremao celog  života. U Crvenoj mi je teško da mrzim, ali i to osećanje moram da prenesem na sceni, što je sve, naravno, gluma. U Sumnjivom licu pričamo o onome što nas svakodnevno muči – cenzuri, autocenzuri i svim ostalim posledicama potpuno pogrešnog sistema.

Žudnja je posebno teška jer u toj predstavi ne govorimo. Sve naše misli dolaze iz off-a. Sakupili smo drame Sare Kejn na jednom mestu i preuzeli njen način izražavanja iz drame Žudnja. Reč je o jednom toku svesti podeljenom na četiri linije, a svako od nas je izabrao onu koja mu je najviše odgovara. Igramo stanje bez ijedne reči, što je dobar i veoma specifičan glumački zadatak. Predstava je puna žara, a svaki put sam ulazio uznemiren u nju , dok sam posle osećao olakšanje i želeo samo da popijem pivo (smeh).

Iz Žudnje, Sare Kejn, fotografija Reflektor Teatar

K!K: Pa ako publika ne zna šta bi drugo sa sobom, posle izvođenja, onda je ono uspešno?

UN: Tako je.

K!K: Šta naš čitalac treba obavezno da pročita/pogleda/posluša?

UN: To je je pitanje perioda u životu i tema koje te trenutno zanimaju. Ja sam se, npr, sad vratio Andriću i nekim domaćim klasicima. Počeo  sam da istražujem svet kog sam se, na neki način, ranije plašio. Osećam potrebu da se vratim pitanju nacionalnog indetiteta da bih ga razumeo, jer to nije bezazlena izmišljotina. Volim evropske filmove, a naročito mi se sviđa rumunska kinematografija. Ne volim blokbastere, jer nas terorišu superjunacima već godinama. Međutim, nisam očekivao od Džokera da će biti tako dobar. Mislim da ga je ovaj reditelj razumeo bolje od ostalih – prikazao je kako neko propada zbog sistema i nemoći da se odbrani od nasilja. Pojedinac u tom smislu može da simbolizuje revoluciju jer se svima isto dešava.

fotografija Ivan Stanković

Više o predstavama Reflektor teatra pogledajte na sajtu. Sledeće izvođenje Muškarčina zakazano je za 16. decembar. Vidimo se!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *