Od Karakale do Putina: manipulisanje prošlošću

Ako ste vladar, prošlost možete shvatiti kao nešto sasvim relativno i podložno promenama. Kako obrisati protivnike iz istorije ili kako sebe učiniti spiritualnim naslednikom mitoloških velikana – saznajte ovde.

Jedna od definicija prošlosti, koja podrazumeva vreme kao linearni kontinuum, glasi: „Prošlost se nalazi na vremenskoj skali pre sadašnjosti i na nju se ne može uticati, dakle prošlost je nepromenjiva.“ Stvari koje su se već dogodile sastavni su, neodvojiv deo prošlosti i zdravorazumski se može zaključiti da se ne mogu poništiti i preobraziti. Ali, da li je to zaista tako?

Sve ono što se dogodilo, što se nalazi iza sadašnjeg trenutka, čuvamo u sećanjima, pamćenju i materijalnim, opipljivim stvarima, koje se i te kako mogu preobraziti. Pretpostavljamo da se sa predhodnom rečenicom donekle slažete, ali i da se pitate kako svedočanstvo o nekome ili nečemu možemo zvanično promeniti? Vi i mi verovatno ne možemo, ali pojedini poseduju takvu privilegiju i moć.

Dakle, na pitanje da li se prošlost može preokrenuti, može se reći ne, ono što se desilo – desilo se. Ali, naša interpretacija prošlosti, naš doživljaj, podložan je manipulacijama!

Ako ti se prošlost ne dopada – izmeni je!

Latinski izraz damnatio memoriae koji u bukvalnom prevodu znači „osuda sećanja“ predstavljao je kaznu kojom su antički vladari pokušavali da obrišu pojedine segmente prošlosti ili, preciznije rečeno, pojedince. Iako je sličan princip postojao u egipatskoj i grčkoj kulturi, ovakva vrsta osude posebno je bila popularna u Rimskom carstvu.

Rimski Senat, ali i određeni carevi, dali su sebi pravo da izbrišu iz istorije uspomenu na izdajice i osobe za koje su smatrali da su osramotile Rim. U praksi, kazna damnatio memoriae mogla se primenjivati na sve one koji su predstavljali prepreku vladarskom autoritetu. Osuđeni nisu smeli biti upamćeni, već ih je trebalo proterati iz kolektivnog sećanja, a svaki trag njihovog postojanja morao se izbrisati. Za Rimljane biti zaboravljen predstavljalo je veću kaznu od oduzimanja života, pa je negiranje nečijeg postojanja bilo najekstremniji oblik poniženja.

Bratska mržnja u Rimskom carstvu

Jedan od najpoznatijih primera „osude sećanja“ je slučaj rimskih imperatora Karakale i Gete. Nakon smrti oca Septimija Severa 211. godine, dva brata postala su savladari Rimskog carstva. Želeći vlast samo za sebe, Karakala je iste godine naredio ubistvo Gete, kao i mnogih njegovih pristalica – u progonima je stradalo više od 20.000 ljudi. Ali surovom vladaru to nije bilo dovoljno. Uspomena na brata narušavala je političku propagandu Karakale, pa je on izrekao „osudu sećanja“ prema Geti, nastojeći da poništi tragove njegovog života i kratke vladavine.

Portret dinastije Severa – A gde je Geta? Preuzeto sa Wikipedia

Tako je Geta po Karakalinoj naredbi „nestao“ sa porodičnog portreta na kom su preostali vladar, vladarka i jedini dosledan naslednik. Naime, dinastički portret prikazuje Septimija Severa i Juliju Domnu sa potomcima Karakalom i osobom čije telo se jasno uočava ali ne i lik. Rub glave i dalje je vidljiv, ali brisanje lica portretisanog simbolično aludira na brisanja njegovog postojanja. Karakala je tokom svoje vladavine težio da uništi sve moguće opipljive dokaze o postojanju svog brata. Na monumentalnoj kapiji Arcus Argentariorum Geta je ponovo „iščezao“, ali ovoga puta nije jedini. Skulptura Karakaline supruge Flavije Plaucile takođe je uništena. Rimski imperator pokušao je da ukloni sve one koje je smatrao smetnjom i preprekom, što se odnosilo ne samo na Getu već i na Flaviju. Smatra se da je ugovoren brak od samog početka započeo loše, i da je Karakala prezirao suprugu kao i njenu naviku da rasipa novac. Nakon što je saznao da Flavija sa svojom porodicom učestvuje i zaveri protiv imperatorske dinastije, proterao ju je iz grada a zatim, kako se navodi, naredio njeno ubistvo i sprovođenje damnatio memoriae.

Pored uklanjanja lika osobe osuđene na zaborav sa slika i skulptura, njihov život je negiran i brisanjem imena sa spomenika i iz zvaničnih dokumenata.

Kaznu damnatio memoriae izrečenu nad Getom imperator je očigledno temeljno sproveo jer je do danas sačuvano samo nekoliko primera koji prikazuju lik osuđenog. Međutim, činjenica da za njega uopšte znamo svedoči o delimičnom neuspehu izmene prošlosti. Veliki broj kovanica sa predstavom Gete slobodno je cirkulisao Rimskim carstvom i, zajedno sa sačuvanim spisima hroničara ovog vremena, onemogućio potpuno zaboravljanje njegovog lika. Karakala nije upotpunosti uspeo u svojoj nameri, ali kazna „osude sećanja” izmenila je naše vidjenje i doživljaj Getine ličnosti, a samim tim i prošlosti.

2. Valerijan i Geta

Prazno je mesto gde bio si Geta….. i  izbrisana imena Gete i Flavije. Preuzeto sa Rom-Forum i Britanski muzej

Sovjetsko negiranje prijateljstva

Ideja damnatio memoriae bila je prisutna i nakon antičkog doba. Njeno kontinuirano postojanje može se objasniti činjenicom da gotovo svaki čovek može da navede neki događaj ili osobu koje bi želeo da zaboravi i izbriše iz sećanja. Većina ljudi sa prošlošću ostaje pomirena i prihvata je takvu kakva jeste, ali pojedini ipak nisu ostajali skrštenih ruku.

5. Sad ga ima- Jezov i Staljin

Sad ga ima! Preuzeto sa Wikipedia

Sad ga nema! Preuzeto sa Wikipedia

Jednu od najpoznatijih kampanja u duhu damnatio memoriae sproveo je u ne tako davnoj prošlosti Josif Staljin: vernog pristalicu, političara i obaveštajca Nikolaja Ježova, on je osudio na smrt i zaborav. Ježov je bio fanatično odan sovjetskom lideru i posebno se istakao kao direktor Narodnog komeserijata unutrašnjih poslova. Odigrao je glavnu ulogu u godinama Velikog terora, kada su pod njegovim rukovodstvom vršena hapšenja i likvidacije brojnih članova državnog, vojnog i partijskog vrha. Ježovljeva surova dela poprimila su stihijski karakter u takvoj meri da se i sam Staljin okrenuo protiv njega.

Negativnoj reputaciji doprinosile su razvratne aktivnosti, opjanja i biseksualne afere u koje se često upuštao. Uhapšen je i osuđen za izdaju 1939, a naredne godine je streljan. Za sovjetsku javnost Nikolaj Ježov je jednostavno iščezao. Za to se pobrinuo Staljin naredbom da se unište fotografije i dokumenti u kojim se spominje ime omraženog političara jer je, u okviru dalje Staljinove političke propagande, bliska povezanost sa Ježovim stajala kao nepoželjna, negativna stavka. Dobar primer damnatio memoriae sprovedene protiv Ježova predstavlja fotografija na kojoj su zajedno prikazani on i Staljin, a koja je složenim procesom retuširanja podvrgnuta izmenama. U Staljinovom društvu Ježov više nije prisutan. Njegovim uklanjanjem Staljin je simbolično poručio da za njega Nikolaj Ježov nije nikada postojao.

Ako ti se prošlost dopada – oživi je!

S druge strane, prošla vremena obiluju događajima i ličnostima koji se posebno pamte, slave i veličaju. Pri kreiranju političke ideologije vladari često manipulišu prošlošću kako bi u sadašnjem trenutku sebe uzdigli i veličali. Neretko su carevi, kraljevi, vojvode, grofovi oživljavali prošlost kroz umetničke porudžbine. Želeli su da se predstave u svetlu značajnih momenata koji su obeležili određene epohe, ali i da pokažu veštački konstruisanu povezanost sa mitološkim ličnostima ili istorijskim velikanima, kako bi stekli poseban ugled i legitimitet.

Fascinacija antičkim herojem

Burgundski vojvoda Filip Dobri koji je vladao u periodu od 1419. do 1467. godine posebno se ističe kao vladar koji je oštroumno i pažljivo kreirao političku propagandu zasnovanu na povezivanju sebe sa istorijskim legendama, pričama i likovima. Specifičan karakter teritorije kojom je vladao nametao je vojvodi konstantnu potrebu za potvrđivanjem vladarskog i dinastičkog legitimiteta. Kroz osvajanja, razborite političke poteze i porodične veze Filip Dobri ujedinio je grofovije i vojvodstva na teritoriji današanje Francuske, Holandije, Belgije i Luksemburga. Iako u teoriji vazal francuskog kralja i germanskog cara, burgundski Vojvoda težio je da u praksi vlada potpuno nezavisno. Zahvaljujući ogromnom bogatstvu bio je u prilici da poručuje raskošna, skupocena umetnička dela kojima je veličao svoju moć i ugled – a u njima se može uočiti insistiranje na sličnosti sa Aleksandrom Makedonskim. Ovaj antički heroj u periodu kasnog srednjeg veka postao je ideal viteških vrlina i oličenje savršenog vladara, a vojvoda je pronalazio paralele koje bi ga sa njim povezale.

U oslikanom rukopisu koji govori o životu i delima Aleksandra Makedonskog pronalaze se direktne aluzije koje upućuju na burgundskog vojvodu. Opis Aleksandrovog pohoda na Istok, na Persiju, simboliše želju Filipa Dobrog da se i sam zaputi ka toj strani sveta. U neprekidnom strahu od proširenja Otomanske imperije evropski vladari kao jednu od svojih životnih misija isticali su pokretanje krstaškog rata i borbu za zaštitu i očuvanje hrišćanske vere. Pokoreni Persijanci simbolisali su Osmanlije koje će lično Filip Dobri zaustaviti. Pored toga još jedna paralela jasno se ističe: kao što je makedonski vladar kroz svoja osvajanja ujedinio ogromnu teritoriju, tako je i burgundski Vojvoda izgradio stabilnu i moćnu državu od niza francuskih i germanskih vazalnih teritorija.

6. Filip Dobri i Aleksandar Makedonski

Na nekoga ličiš Aleksandre…? Ah, da, na Filipa Dobrog. Preuzeto sa Palata Andrea Doria

Vrhunac manipulacije lika Aleksandra Makedonskog u cilju političke propagande Filipa Dobrog dostignut je na tapiseriji koja prikazuje osvajanja antičkog heroja. Njegova dostignuća ne obuhvataju samo horizontalno teritorijalno proširenje, već i vertikalno. Kako to? Tako što makedonski vladar u kavezu kojeg pridržavaju neobična leteća stvorenja osvaja nebeske visine, ali i morske dubine koje istražuje u, kako se na prvi pogled čini, tegli (verovatno srednjovekovnoj verziji podmornice). Aleksandar Makedonski ima lik burgundskog Vojvode, što direktno nameće poruku o Filipu Dobrom kao njegovom dostojnom nasledniku i vladaru čija moć ne poznaje granice. Ova tapiserija izlagana je nekoliko puta pri značajnim dvorskim ceremonijalima gde je vojvoda svojim savremenicima i očevicima poručivao: Ja sam drugi Aleksandar Makedonski!

Pobuđivanje božanske prirode

Car Svetog Rimskog carstva i kralj Ugarske i Češke, Rudolf II, koji je vladao u periodu od 1576. do 1612, bio je veliki poštovalac nauke i istaknuti mecena umetnosti. Njegovi portreti svedoče o poistovećivanju sa božanskom prirodom mitoloških ličnosti, koje su u periodu renesanse intrigirali čovekovu svest i maštu. Legenda o Herkulu posebno je odgovarala ukusu Rudolfa II i istovremeno je bila deo tradicije Habzburške dinastije. Junak i polubog koji je ubio nemejskog lava bio je uzoran modeli i Rudolfovom predhodniku caru Maksimilijanu koji se oslovljavao kao „Hercules Germanicus“.

Na jednom od portreta Rudolfa II, vladar je prikazan u antičkoj togi sa krznom lava prebačenim preko ramena dok s lakoćom gazi čudovište – hidru koja ima nekoliko glava. Slika jasno upućuje da je car oličenje antičkog božanstva, ali ujedno i legitimni nastavljač dinastije čiji su se članovi poistovečivali sa snagom Herkula. Portret se može sagledati i u kontekstu političkih ciljeva Rudolfa II koji poručuje da će kao i Herkul pokazati hrabrost, štititi svoju teritoriju i obezbediti mir i red u carstvu.

Posebno je zanimljiva slika na kojoj je lik cara sačinjen od niza povrća, voća i cveća. Ovaj portret, delo je umetnika Đuzepea Arćimbolda i predstavlja oličenje fasciniranosti renesansnog uma bizarnim, zagonetnim i neobičnim stvarima, koje su privlačile i samog Rudolfa II. Naziv dela, Vertumnus, upućuje na antičko božanstvo, zaštitnika godišnjih doba, biljaka, bašta i voćnjaka. Ipak, ova slika ne predstavlja puko slaganje biljnih motiva u cilju oponašanja ljudske anatomije. Njena dublja simbolika upućuje na plodno, bogato i raskošno carstvo kojim upravlja habzburški vladar. Na taj način mitološke legende i priče oživljene su u cilju kreiranja političke propagande vladara i poistovećivanja sa karakteristikama božanstava.

8. Rudolf II kao Venturmo

Rudolf II kao Vertumnus, ili kao vegetarijanska poslastica. Preuzeto sa Wikipedia

Antički bog među nama

Praksa ponovnog oživljavanja prihvatljivih uzora daleke prošlosti nesumnjivo je aktuelna i danas. To potvrđuje specijalani rođendanski poklon namenjen predsedniku Rusije Vladimiru Putinu. U moskovskoj galeriji „Crveni oktobar“ simpatizeri ovog državnika organizovali su kontroverznu izložbu 12 Putinovih dela? Da li vas to asocira na nešto? Možda dvanaest Herkulovih zadataka? Možda. Svaka dilema okončava se kada se pogledaju izložbeni eksponati. Na svakoj slici Putin je prikazan kao antički polubog Herkul čija dela, kako su autori ove izložbe sagledali, direktno aludiraju na borbu ruskog predsednika protiv terorizma, korupcije, oligarhije, itd. Svaka scena nosi posebnu simboliku: Ubijanje nemejskog lava – borba protiv terorizma, Istrebljenje stimfalske ptice – stop bombardovanju u Siriji, Čišćenje Augijeve štale – borba protiv korupcije, Obračun sa Kerberom – borba protiv Sjedinjenih Američkih Država…

06-12-feats-of-putin2.nocrop.w529.h811

Nešto je čudan ovaj nemejski lav, ali i Herkul, preuzeto sa NY Mag

Putin u akciji, preuzeto sa NY Mag

Putin u akciji, preuzeto sa NY Mag

Umetnost kao instrument u procesu kreiranja vladarske ideologije snažno je sredstvo kojim vladari i državnici mogu da nametnu pažljivo birane poruke i ideje, manipulišući istorijom, mitologijom, pamćenjem i sećanjem, kreirajući kako nove doživljaje i interpretacije prošlosti, tako i savremene predstave o sebi. Ekstremni primer ruskog predsednika Vladimira Putina možda je prevazišao granice politizacije umetnosti i savremenog ukusa. Što je mnogo – mnogo je, ali ostaje da prosudite sami…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *