U ime Nauke! Sam svoj zamorac: 1. deo

Kada se bavite naučnim radom, nedostatak dobrovoljaca na kojima biste mogli isprobati svoje sumanute nove metode ponekad može biti problem. Sa tim problemom suočili su se mnogi, i rešili ga primenom dobre stare: „u se, i u svoje kljuse“!

Santorio-- renesansi čovek

Santorio– renesansni čovek

Verovatno prvi poznati slučaj sprovodjenja istraživanja na samom sebi jeste opsesivno-pedantno piskaranje Santoria Santoria (da, dvaput) iz Padove još u doba Renesanse. Santoriju je najmiliji naučni metod bio merenje. Bilo mu je toliko milo, da je proveo punih 30 godina svog života mereći svoju težinu bukvalno svaki dan pre i posle jela, kao i težinu sve hrane koju bi uneo, a potom čak ono od hrane što bi, ahem, „izneo“. U ime Nauke, dakako. Kako bi preciznije merio fluktuacije svoje težine, Santorio je konstruisao posebnu stolicu za merenje koja je bila izdignuta od zemlje i služila da pokazuje težinu i dok na njoj spava ili radi.

Zaključak njegovog višedecenijskog rada bio je da iz nas izlazi mnogo manja količina materije nego što smo uneli, a njegovo objašnjenje da se to dešava zato što naše telo izbacuje nepotrebne supstance a zadržava samo korisne.

Ovaj zaključak nije nikoga impresionirao. U vreme kad su još verovali u Hipokratove humore, otkrića čoveka koji je merio svoje fekalije pune tri decenije činila su se potpuno beskorisnim i, doista, pomalo blesavim. Ali, upravo je Santorijev rad utro put kasnijim mnogo važnijim izučavanjima metabolizma.

Fizičar, filozof, okokopač. Preuzeto sa wikipedia.

Isak Njutn: fizičar, filozof, okokopač. Preuzeto sa wikipedia.

Još jedan primer je Isak Njutn, kada se između ostalog zainteresovao za optiku i kako nastaju distorzije slike. Pošto ga je to mnogo kopkalo, odlučio je da malo i sam prokopka po sopstvenim očima. Tako se Njutn zabavljao gurajući tanku dugačku iglu u procepe oko svog oka što je dublje mogao, sve do same kosti, džarajući pomalo usput. U ime Nauke naravno.

Genijalni umovi koji su se glupavo odnosili prema sopstvenoj bezbednosti, izgleda, nisu retkost. Dobro poznati eksperiment Bendžamina Frenklina, kojim je želeo dokazati provodljivost struje, dovoljno je ilustrovati slikom, uz napomenu: da, svestan je da grmi, i da, očekuje da se nešto desi između munje i metalnog ključa koji je okačio na zmaja.

Ne brinite, ruka mu je zavijena neprovodljivom svilom. Preuzeto sa cpww.org

Ne brinite, ruka mu je zavijena neprovodljivom svilom. Preuzeto sa cpww.org

Za malo manje poznatu priču o Stabins Firtu osećamo moralnu dužnost da vas upozorimo da se okanete jela u narednih pet minuta. Ona počinje neverovatnom samouverenošću doktora da se žuta groznica, koja je harala krajem 18.veka, ne prenosi s čoveka na čoveka. Bio je potpuno odlučan da to i dokaže. U nedostatku dobrovoljaca koji bi i štapom dotakli obolele pacijente, Firt je odlučio da podnese na oltar Nauke sopstvenu kožu. Ne samo što se usudio da se približi obolelima, nego je čak i udisao isparenja njihove crne povraćke, utrljavao je u svoje rane na rukama, mazao se njome po celom telu, sipao u oči, pa i pio naiskap! Da bi bio siguran da nisu u pitanju neke druge telesne tečnosti, ponovio je sve ovo sa krvlju, žuči, pljuvačkom, znojem i urinom obolelih. Na opštu nevericu, Firt se zaista nije razboleo od žute groznice, što je uzeo kao čvrst dokaz svoje hipoteze da ova bolest nije zarazna, već da se razvija zbog specifičnih klimatskih uslova u letnjem periodu.

I znate šta? Nije bio u pravu. Stotinu godina kasnije, otkriven je pravi uzrok: Firt je pravilno uočio da se zaraza groznice širi tokom letnjih meseci, ali se to dešava jer se ona ipak prenosi- ujedom komarca! Očigledno, dobri doktor je imao sreće da čak ni komarci nisu hteli da mu priđu dok je okupan povraćkom i urinom…

Kuražni Džonas Salk. Preuzeto sa achievement.org

Kuražni Džonas Salk. Preuzeto sa achievement.org

Nisu svi hrabri eksperimentatori te sreće. Nema potrebe da se napomene kako su završili ubeđeni naučnici koji su došli na ideju da popiju bakteriju kolere ili svojevoljno sebi ubrizgavali krv zaraženu leukemijom ili HIVom kako bi dokazali da se ove bolesti ne prenose tim putem…

Srećom, nisu svi takvi opiti tragični. Džonas Salk prvi je primio svoju vakcinu protiv dečje paralize, a njegova žena i deca morali su imati nepobitnu veru u njega kad su se odlučili da ga isprate u ovom poduhvat tako što će svi kolektivno, da kažemo porodično, primiti eksperimentalnu injekciju. Nisu zažalili. Uprkos mogućnosti da se obogati za života prodajući lek od kog je bolovalo na hiljade ljudi u to vreme, Salk je odbio da primi bilo kakav novac za svoje otkriće, rečima

Vakcina pripada ljudima. Ne postoji patent. Da li biste mogli da patentirate sunce?

Ali, to nije sve! Šašavi su ti naučnici, i bilo ih je još podosta očajnih da dokažu ruku svojih delo – naravno, u ime Nauke. U tu svrhu su zaveštali svoje izmučene ruke, vrat, kičmu, želudac, ili čak svoj muški ,,ponos”– ali da vam već ne otkrivamo previše pre vremena. Pročitajte i drugi deo ove bizarne liste sa malo ,,modernijim” primerima, samo za vaše iščuđavanje!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *