U ime Nauke! Sam svoj zamorac: 2. deo

Mislili ste da su eksperimenti na samom sebi stvar prošlosti? Varate se! Dvadeseti i dvadeset prvi vek vrve od njih, a granice nauke su uvrnutije nego ikad.

Ponekad se u laboratoriji otkrije i nešto na sasvim slučajan i neočekivano zabavan način. Šezdesetih godina prošlog veka, u ne-tako-dalekoj Švedskoj, hemičar Albert Hofman je ispitivao pečurke i… da li već vidite kuda ovo vodi? Jednog dana, izolovao je do tada nepoznati sastojak, i dok je radio s njim osetio je čudnovatu mučninu. Toliko čudnovatu, da je narafski morao da lizne još malo. Sada je već Hofman počinjao da se oseća krajnje bizarno pa je odlučio da napusti laboratoriju i otisne se kući na svom biciklu.

Bila je to vožnja njegovog života. Preuzeto sa An Idiot's Guide to Dreaming

Bila je to vožnja njegovog života. Preuzeto sa An Idiot’s Guide to Dreaming

Čim je stigao kući grozničavo je zabeležio svoje iskustvo: sve fantastične slike koje su mu iskakale pred očima: neverovatni oblici, a tek blještave boje! Hofman je, u stvari, otkrio LSD. U ime Nauke, svakako – i to je bio samo početak. Hofman je sasvim opčinjeno posvetio celu svoju naučnu karijeru proučavanju halucionogena, kako je i zabeležio u autobiografiji simpatičnog naziva „LSD – Moje problematično dete“. Hofman do kraja života ostaje verni zagovornik korišćenja LSD-a u psihoanalizi. Umro je nedavno, sa pune 102 godine.

A, kada se već zabavljate s hemijom, nema razloga da svoju radost ne podelite!

Čovek i delo: Brindli kraj čuvene plave pilule. Preuzeto sa naukas.com

Želite li da vidite penis ovog čoveka? Ne brinite, za tu čast ste morali biti prisutni na simpozijumu 1983. Preuzeto sa naukas.com

Dr Džajls Brindli zaprepastio je kolege urologe kada je pred celom salom na konferenciji 1983.  ponosno pokazao prvu hemijski izazvanu erekciju ikada – i to svoju. Do tada, vijagra je još uvek bila samo plod fantazija. Prezentacije radi, Brindli je skinuo gaće i čak skoknuo do prvih redova kako bi entuzijastično pozvao svoje kolege da ga opipaju i uvere se u efekte proizvoda, praćen cikom i vriskom prisutnih žena (i tajnom ljubomorom svojih starijih kolega). U stvari, ogrešili smo se o njegovu titulu: Džajls Brindli je zapravo Ser Džajls Brindli, pošto je nagrađen viteštvom – Kraljici se, očigledno, njegov rad svideo.

Ali, ako ste čitali prvi deo teksta, verovatno se sećate da eksperimentisanje na sebi nije uvek toliko zabavno. Upoznajte Henrija Heda, britanskog neurologa. Bavio se fenomenom da se posle zadobijanja rana na koži ili nekih hirurških zahvata, osetljivost na bol, toplotu, hladnoću i dodir vraća postepeno, osećaj po osećaj.

Dobroćudni doktor Hed sa svojom požrtvovanom rukom

Dobroćudni doktor Hed sa svojom požrtvovanom rukom

Hed je pretpostavljao da ovaj redosled vraćanja osetljivosti mora da ima neki biološki smisao i da se prvo vraća starija, evolutivno važnija funkcija. Po Hedu, to bi bila senzacija bola, nakon koje sledi razlikovanje temperature, i tek na kraju dodir. Budući da mu pacijenti nisu davali pouzdane niti veoma precizne izveštaje, Hed je primenio dobru staru: „ako hoćeš da uradiš nešto dobro, uradi to sam!“ i – hirurški rasekao radijalni nerv u sopstvenoj ruci. Ako ništa drugo, potvrdio je svoju teoriju: mora da je bio van sebe od sreće kad su mu konačno svi nervi provrištali od bola, a osećaj u prstima vratio tek posle godinu dana. Ali to je u redu, jer je u ime Nauke.

Neki za svoje junaštvo bivaju i nagrađeni: dr Beri Maršal primio je Nobelovu nagradu 2005. godine za to što je otkrio da bakterija Heliobacter pylori izaziva stomačne ciste i gastritis. Do otkrića je došao tako što je – zarazio, pa izlečio samog sebe.

 

Ali, da li biste bili dovoljno sigurni da ste u pravu da ubrizgate sebi 50 rudarskih glista ispod kože u nadi da će vas one, u stvari, odbraniti? U zemljama koje nastanjuju, ovi paraziti su odgovorni za smrt preko 65.000 ljudi godišnje. Godine 2004. imunolog Dejvid Pričard je u svom radu na Papua Novoj Gvineji otkrio mogućnost da mala doza ovih crva poboljšava odbranu imunog sistema i posledično ubažava i uklanja alergije i astmu. Hipotezu je testirao na sebi i par kolega, i to sa pozitivnim ishodom. Dalja testiranja su još uvek u toku.

Kokoška je naročito entuzijastična povodom crva.

Kokoška je naročito entuzijastična povodom glista.

Minovići ,,na poslu''; preuzeto sa planetacurioso.com

Minovići ,,na poslu”; preuzeto sa planetacurioso.com

Rumunski naučnik Nikolas Minovići je za svoju ljubljenu nauku podmetnuo svoj sopstveni vrat. Obesio se 12 puta u roku od dve nedelje uz pomoć asistenata, zarad upotpunjavanja svoje iscrpne „Studije o samoubistvu vešanjem“. Da li je zaista morao toliko da se uživljava u ulogu? Ne, nije, zato što ništa fenomenalno nije otkrio, osim da vešanje mnogo boli.

Šampion u nanošenju telesnih povreda samom sebi mora biti škotski aristokrata i respektabilni genetičar, Džon Bardon Sanderson Haldejn. Kad je insistirao da lično isprobava dekompresione komore probijene su mu bubne opne, dok je drugom prilikom naiskap popio smelu količinu sone kiseline, kako bi pratio bolno grčenje i uvijanje svojih mišića koje je usledilo. Iscrpljivao se do krajnjih granica merenjem pritiska ugljen-dioksida u plućima, a vrhunac mazohizma je dosegao smrskavanjem sopstvenih kičmenih pršljenova u eksperimentu sa povišavanjem nivoa atmosferskog pritiska. Potapao se u led dok bi u isto vreme udisao ugljen-dioksid, iz puke dosade, čisto da vidi kakav je osećaj. Očigledno, bio je čovek koji je preterano voleo da izigrava sopstvenog pokusnog kunića.

Kevin Vorvik je, još uvek, ovaj levo. Preuzeto sa theiet.org

Kevin Vorvik je, još uvek, ovaj levo. Preuzeto sa theiet.org

Iako lekari očigledno dominiraju sa ekscentričnim idejama, iz sveta kibernetike prijavljuje nam se na listu i genijalni i ne manje entuzijastični Kevin Vorvik. Godine 2002. Varvik je izrazio svoju fanatičnu ljubav prema naučnofantastičnim filmovima kad je i sam poželeo da postane kiborg. Ostvario je i prve revolucionarne korake tako što je hirurškim putem ugradio implant od stotinu elektroda u nerv svoje ruke. Zahvat je bio opasan, ali na svu sreću i uspešan. Ovaj implant mu je zapravo omogućio da razmenjuje elektronske signale sa svojim računarom. Kada je kompjuter povezan sa njegovom robotskom rukom, Varvik može da ga kontroliše čak sa druge strane okeana! Uskoro mu se u ovom poduhvatu pridružila i njegova žena, i otad oni međusobno komuniciraju savršeno: putem odaslatih signala. Svoju viziju o budućnosti komunikacije između čoveka i tehnologije, Varvik propoveda u autobiografiji očigledno inspirisanoj Isakom Asimovim, pod nazivom Ja, kiborg.

Da se zaključiti jedno: naučnici su jedna veoma kreativna sorta, i primera ima još nebrojeno. Neki se izgladnjuju, neki daju anesteziju jedni na drugima kako bi se prebili pa otišli da pijanče da proslave uspeh, neki se zatvaraju u pećine nedeljama, neki pak lansiraju uvis, neki ošamućuju gasom smeha, ili konstantno izlažu sebe X-zračenju, neki si ubrizgavaju koktele zmijskog otrova ili druguju sa rojevima smrtonosnih pčela. Sve što možemo reći je: NEKO je to morao da uradi. U ime Nauke. I dobro je što to nismo mi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *