Tri Marksove kćeri

Socijalizam nije uspeo da zavlada u porodici Marksovih, pa su tako Marksove kćeri često bile sputavane od strane oca u svojim političkim delanjima.

Laura, Eleonora i Dženi  sa Karlom Marksom i Fridrikom Engelsom preuzeto sa www.bundesarchiv.de

Laura, Eleonora i Dženi sa Karlom Marksom i Fridrikom Engelsom | Preuzeto sa www.bundesarchiv.de

Život porodice Marks nakon progona iz Nemačke 1848. godine,  sveo se na česte selidbe preko Francuske i Belgije, dok se, najzad, nisu skrasili u Engleskoj. Pratili su ih beda, siromaštvo i bolest. Skromnim prihodima od novinskih članaka, a najviše zbog finansijske podrške Fridriha Engelsa, nekako su uspevali da sastave kraj sa krajem.

Karl Marks i Dženi fon Vestfalen imali su dvanaestoro dece, ali su samo Dženi, Laura i Elenor doživele srednje doba. Iznenađujuće, u porodici Marks vladalo je patrijarhalno vaspitanje. Tatine mezimice tako su učile strane jezike, svirale klavir, slikale i vezle, kao i svaka uzorna gospođica iz srednje klase sredinom XIX veka. Ali, sledeći očeve stope, od ranog detinjstva pokazale su interes za aktuelna politička pitanja. Njihov otac je  želeo da vode dosadan porodičan život, međutim, ove tri inteligentne, neobične i hrabre žene, tragično su okončale živote u nesrećnim brakovima: najstarija, Dženi, umrla je u siromaštvu i bedi, Laura i Elenor su izvršile samoubistvo.

Nepravedno su ostale u očevoj senci, iako njihova uloga u širenju socijalizma nije nimalo zanemarljiva.

Dženi Marks Longe

Dženi Marks Longe preuzeto sa http://en.wikipedia.org

Dženi Marks Longe | Preuzeto sa Vikipedije

Za najstariju Marksovu kćerku Engels je rekao da je, iako povučena i tiha, „krila intelekt i energiju na kojoj bi joj zavideli i muškarci”. Obožavala je da čita, upućena u savremena politička zbivanja. Socijalistička francuska štampa šezdesetih godina XIX veka, prepoznala je njen talenat, pa je 1870. godine, serijom članaka u francuskom časopisu  „Marseljeza”, izazvala buru u britanskom parlamentu. Članke je objavljivala pod pseudonimom  Dž. Vilijams i  za temu su imali brutalno ophođenje prema irskim političkim zatvorenicima u Velikoj Britaniji. Pod pritiskom javnosti, oni su ubrzo pušteni na slobodu.

Jedna turbulentna epizoda iz Dženinog života zavređuje posebnu pažnju. Ona je, krišom od roditelja, zajedno sa najmlađom sestrom Elenor, nakon pada Pariske komune, pohitala u Bordo kako bi saznala šta se dešava sa sestrom Laurom i njenim suprugom, pristalicom Komune, Polom Lafargom. Supružnici, na vreme upozoreni, krenuli su put španske granice, ali policija, zauzvrat, hapsi Elenor i Dženi. Starija sestra ostaje pribrana i sakriva kompromitujuće pismo Gustava Florena (vođe Komune streljanog u Parizu), kojim se dokazuje povezanost Lafarga sa pokretom. Ni posle dugog saslušanja policija ništa ne saznaje, i ne preostaje im ništa drugo sem da oslobode sestre.

Dženina obećavajuća karijera naglo je završena udajom za francuskog revolucionara Longea, prudonistu i člana Prve internacionale, koji je, avaj, smatrao, da je ženi mesto kod kuće, uz porodicu, a ne u socijalističkoj štampi.

Dženi je gušio porodični život u predgrađu, daleko od svakog iole bitnog političkog delovanja. U jednom od svojih poslednjih pisama žali se sestri Lauri: „Verujem da čak i jednoličan rad u fabrici ne ubija toliko koliko beskrajne bračne dužnosti”. Umire teško bolesna u trideset osmoj godini.

Laura Marks

Laura Marks preuzeto sa www.marxists.org

Laura Marks | Preuzeto sa www.marxists.org

Laura je bila najtradicionalnija od sestara Marks. Poslušno je sledila  očevu, a kasnije i volju budućeg supruga. Nije posedovala energičnost svoje dve sestre i nije volela da bude u centru pažnje. O sebi je pisala: „Pošto sam navikla da se držim po strani, često me ne primećuju i lako zaborave.”

Zapala je za oko Polu Lafargu, studentu medicine kreolskog porekla, a njihovoj vezi Marks se ispočetka žestoko protivio. Navodno, problem je bila Polova „kreolska naprasitost”, ali zapravo je brižni otac želeo da poštedi kćerku sudbine  koja je zadesila njenu majku: nestalni život sa siromašnim revolucionarom.

Laura je sanjala o srećnom braku i mnogo dece, a doživela sasvim suprotno: večiti beg i siromaštvo. Nakon sloma Pariske komune 1871. godine, Pol je, kao i svi viđeniji francuski marksisti, morao da beži iz zemlje. Većina ih je prebegla upravo u London. Lafarg sa Laurom beži u Španiju, a u domovinu se vraća dve godine kasnije.  Laura je pomagala mužu u širenju socijalizma u Španiji i Francuskoj, a ujedno je život posvetila prevodu očevih dela.

Laura i Pol su život okončali revolucionarno: paktom o samoubistvu 1911. godine, smatrajući da na, za to doba, pragu duboke starosti, nemaju šta više da pruže toj istoj revoluciji. Lafarg je u mladosti obećao sebi da neće doživeti sedamdesetu, što je i sproveo u delo. Sahranjeni su na groblju Per Lašez, a jedan od govornika na sahrani bio je i sam Lenjin.

Elenor Marks

Najmlađu sestru Elenor krasio je zadivljujući intelekt: navodno je sa tri godine recitovala Šekspira i pobeđivala oca u šahu, a već sa osam pisala o položaju radnika u Francuskoj i Pruskoj.

Za razliku od Dženi i Laure, čitavog života je ostala dosledna, neumorna aktivistkinja. Borila se za prava radnika na osmočasovno radno vreme, organizovanje štrajkova i udruživanje sindikata. Zalagala se protiv antisemitizma, kao i za prava radnica jevrejskog porekla na Ist Endu (za tu priliku potrudila se da nauči jidiš). Takođe je prevodila očeva dela i dela velikih pisaca na engleski jezik. Izdržavala se i kao daktilografkinja. Držala je govore u Hajd Parku i radila kao prevodilac na socijalističkim skupovima.

Kao što se ispostavilo za starije sestre, i Elenorin život je upropastila ljubav prema pogrešnom muškarcu (za nju bi francuski revolucionar, kako će se kasnije ispostaviti, bio bolji izbor), Edvardu Ejvelingu.

Prvu ljubav, tridesetčetvorogodišnjeg francuskog revolucionara Lisgaraja, upoznala je sa samo sedamnaest godina. Naime, posle sloma Pariske komune, hiljade radnika prebeglo je u London. Nažalost, nisu naišli na blagonaklon doček među britanskom elitom, pa su Marksovi stali u odbranu njihovog dostojanstva. Među pomenutim izbeglicama našao se i Prospe-Olivije Lisgaraj. Marks ga je podržavao samo politički, nikako kao budućeg zeta.

Zbog protivljenja porodice usled velike razlike u godinama, Elenor odlazi od kuće i zapošljava se kao učiteljica da bi se slobodno sastajala sa svojim ljubavnikom. Iz poštovanja prema porodici, odbija Lisgarajev predlog da pobegnu u inostranstvo. Inače, Elenor je koautor i prevodilac Lisgarajeve Istorije Komune iz  1871. Kada otac konačno pristaje na njihov brak, Elenor se predomišlja i raskida veridbu.

Četiri godine kasnije upoznaje Edvarda Ejvelinga, engleskog socijalistu i neuspelog dramaturga, poznatog ženskaroša i rasipnika, skandal majstora koga su, izgleda, svi drugi mrzeli, sem Elenor naravno. Njen veliki prijatelj Džordž Bernard Šo nije mogao da veruje da je takva žena, za kojom su čeznuli levičarski intelektualci toga doba, pala na prevaranta Edvarda. Ejveling je bio temperamentan, patološki lažov, ali izuzetan govornik. Elenor je živela sa njim u vanbračnoj zajednici, jer je Ejveling već bio oženjen.

Osamdesetih godina Elenor započinje i karijeru glumice. Po njenom ubeđenju, „gluma je socijalističko i feminističko oruđe”. Za ulogu Nore u Ibzenovoj „Lutkinoj kući” isprva dobija negativne kritike. Zanimljivo je da je Ejveling igrao Torvalda, a slavni Džordž Bernard Šo Krogstada. Prva je prevela Gospođu Bovari i Ibzenove drame na engleski jezik.

Elenor i Ejveling  važili su za najpopularnije govornike na skupovima, međutim, dok su se muški članovi brinuli samo o tome kako napisati što bolji govor, Elenor je sama nosila teret organizacije svake vrste. Učestvovala je u maršu protiv represije na Irsku 1887. godine, poznatijem kao „Krvava nedelja”: policija je brutalno razbila proteste na Trafalgar Skveru, gde je ubijeno dvoje, a ranjeno stotine demonstranata.

Elenor Marks preuzeto sa http://www.theguardian.com

Elenor Marks | Preuzeto sa Gardijana

Dok je Elenor bila zauzeta organizacijom kongresa rudara 1987. godine, Ejveling se, saznavši da mu je supruga preminula, u tajnosti i pod lažnim imenom, ženi mlađanom glumicom. Pošto je saznala za Edvardov dvostruki život, Elenor se odlučuje da okonča svoj život. Možda je smrt Eme Bovari, njene omiljene književne junakinje, poslužio Elenor kao inspiracija za samoubistvo: u četrdeset trećoj godini, skončala je popivši cijanid, obučena u belu haljinu. Posle smrti Ejveling ju je proglasio ludom, spalio njena pisma i proglasio se naslednikom njene imovine.

Feminizam Elenor Marks

Pol Mejson, poznati novinar levice, tvrdi: „Elenor Marks shvatala je da se klasna borba ne odnosi samo na ekonomiju, već i na nejednakost među polovima, nacionalna pitanja, rasizam. Većina marksističkih učenja u XX veku postala je karikatura koja je sebe svela samo na ekonomiju. Marksov marksizam, i marksizam Elenor Marks, koja je prvi svetski autentični marksista jer je učenje primila iz samog izvora, bio je znatno sveobuhvatniji.”

Elenor se usudila da problematizuje neke od tabu tema prevodeći Floberovu „Gospođu Bovari” i igrajući Noru u „Lutkinoj kući”, Ibzenovom „šokantnom komadu o sadomazohizmu buržoaskog braka”. Takođe, živela je sa oženjenim čovekom, raspravljala o seksualnosti sa prijateljicom Olivijom Šrajner. Podržavala je žene koje su zatvarane zbog protivljenja da se udaju po očevoj volji. Uspela je da ujedini politički aktivizam sa ličnim ubeđenjima.

Sudbina tadašnjih revolucionarki nakon braka svodila se na puku brigu o kući i deci, kako bi muževi bili slobodni da obavljaju druge aktivnosti. Žalile su se na nedostatak slobodnog vremena. Tragično je spoznanje  da su žene smatrane kao manje bitne za revoluciju, što je istorija demantovala mnogo puta. Svakako, iskustva i shvatanja Elenor Marks postaće inspiracija budućim generacijama feministkinja. U poslednje vreme se uviđa koliko je značajno delovanje  najmlađe Marksove kćerke. Dokaz za to je nedavno objavljena biografija Rejčel Holms: Eleanor Marx: A Life, a čikaški Strawdog Theatre prošle godine postavio je komad inspirisan Elenorinom sudbinom Miss Marx or the involuntary side effects of living.

Nažalost, svedoci smo da se i u XXI veku zanemaruje prisutnost žena u revoluciji. Za zvanične školske programe aktivna uloga žena u velikim istorijskim prekretnicama kao da i ne postoji. Ko to behu Roza Luksemburg, Ema Goldman, Sofija Šol, Korazon Akino? Svi su čuli za Lenjina, ali teško bi uspeo bez pomoći supruge Nađe Krupskaje. Jaa Asanteva, Kitur Čenama i kraljica Mavija su uspešno predvodile velike vojske, ali se i danas na ratnice gleda sa nipodaštavanjem i podsmehom.

Ovako, izlizanu uvredljivu  frazu: „iza svakog uspešnog muškarca stoji uspešna žena” možemo preinačiti u „iza svakog uspešnog revolucionara stoji uspešna revolucionarka”, samo nikoga nije bilo briga da se nijihova imena, a još bitnije, njihova dela, sačuvaju od zaborava.

 

    1 komentar

    • Danka says:

      Hi , I like reading your articles, is any way I can subscribe on monthly or weekly newsletter?
      Great Work
      Thanks
      Danka

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *