Transrodnost: psihijatrija i biologija

Transrodnost se često smatra striktno društvenim fenomenom – ali, šta o njoj kaže nauka?

Često zaboravljano T u skraćenici LGBT ne označava seksualnu orijentaciju, već rodnu opredeljenost – transrodne osobe su one koje osećaju nesklad između svog biološkog pola i onoga što osećaju kao svoj rod – to su, na primer, osobe sa muškim genitalijama koje se osećaju kao da su u suštini žene, i osobe sa ženskim genitalijama koje se suštinski osećaju kao muškarci. Ovakvi ljudi su izuzetno retki  – u Velikoj Britaniji ih, na primer, ima 20 na 100 000 – ali su uprkos tome oduvek međunarodno sveprisutni. Oni će često odabrati da se ponašaju u skladu sa onime što osećaju kao svoj rod, ali se transrodnost nipošto ne može svesti na težnju da se ponaša i oblači kao osoba suprotnog pola – njena suština leži u dubokom unutrašnjem osećaju da neko jeste muškarac, odnosno žena, nezavisno od sopstvenih polnih karakteristika i porodičnog i društvenog odgoja.

Ljudima čiji je osećaj za rod u skladu sa biološkim polom izuzetno je teško da razumeju transrodnost. Ona je u društvu stoga često stigmatizovana, osuđivana, odbačena kao hir ili perverzija. Međutim, u pitanju je legitiman izraz ličnosti koji nekim ljudima naprosto jeste sasvim prirodan, a koji sadrži neverovatan potencijal za pomeranje granica onoga što mislimo da znamo o identitetu, polu i rodu.

Često kada pokušavaju da zamisle kako je to biti transrodna osoba, ljudi zamisle kako bi bilo biti suprotnog pola. To, međutim, nije adekvatna analogija; radije, zamislite sebe ovakve kakvi jeste, sa celokupnim odrastanjem, verovanjima i sklonostima – a sve to u telu koje je drugačije, i u suštini nije vaše. 

Nelagodno, zar ne?

Kratak pojmovnik

Za osnovu objašnjavanja fenomena transrodnosti uzima se jasna podela između biološkog pola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta i ispoljavanja rodnog identiteta. Biološki pol je skup objektivno merljivih karakteristika poput oblika i funkcionalnosti genitalija, hromozomskog sastava (XY u muškaraca, XX u žena), hormonskih nivoa. Protivno duboko uvreženom verovanju, biološki pol u ljudi nije binaran; prema pojedinim izvorima, interseksualni pojedinci, čije spoljašnje genitalije, unutrašnje genitalije, ili pak hormonalne ili hromozomske karakteristike nisu ni muški ni ženski, čine čak 1% ukupnih rođenja, i sve je veći otpor tendenciji da se oni primenom invazivnih medicinskih tretmana „uklope“ u jedan od dva priznata pola.
Pojam seksualna orijentacija odnosi se na fizičku, duhovnu i emotivnu privlačnost prema osobama određenog pola. Neki ljudi će voleti isti pol, neki suprotan, neki oba, a neki će biti aseksualni – orijentacije su raznolike i nezavisne od roda i pola.
Rodni identitet  je ono što osoba oseća da jeste – opet, može biti muško, žensko, nešto između, ili nešto treće. Ispoljavanje rodnog identiteta je ponašanje u skladu sa određenim identitetom, i umnogome je uslovljeno onime što društvo diktira da je karakteristično žensko ili muško – roze kao ženska, a plava kao muška boja jednostavan je primer potpune proizvoljnosti mnogih podela.

Jedna osoba može ispoljavati različite karakteristike po pitanju biološkog pola, seksualne orijentacije i rodnog identiteta i ispoljavanja. Osobe čiji se biološki pol poklapa sa unutarnjim osećajem za rod nazivaju se cis-rodne; svako neuklapanje biološkog i rodnog identiteta jeste transrodnost. Pojedine transrodne osobe biraju da se podvrgnu medicinskim tretmanima koji će njihov biološki pol uskladiti sa onime što osećaju kao svoj rod. Ljudi koji su prošli kroz ove tretmane nazivaju se transseksualcima. Najčešća varijanta su biološki muškarci koji se osećaju kao žene, odnosno trans žene, koje čine 80% transrodne populacije. Trans muškarci, biološke žene koje se osećaju kao muškarci, daleko su ređi.

Obzirom da je ispoljavanje rodnog identiteta različito od unutarnjeg osećaja, transrodnost ne treba mešati sa kros-dresingom, odnosno oblačenjem u skladu sa suprotnim biološkim polom, što mnogi cis-rodni ljudi čine u različite svrhe, naročito na sceni. 

Transrodnost i psihijatrija

Kao i za sve „netradicionalne“ rodne i polne osećaje, psihijatrija je svojevremeno i transrodnost smatrala devijacijom, i označavala je dijagnozom „poremećaj rodnog identiteta“ (Gender Identity Disorder). Ova je perspektiva, međutim, zastarela – trenutno se transrodnost u psihijatriji zove rodna disforija (Gender Dysphoria), što je termin koji nema konotaciju „poremećenosti“ ili „pogrešnosti“, već jasno opisuje upravo nesklad između tela i duha koji transrodne osobe osećaju. Manifestuje se jakom željom osobe da bude tretirana kao osoba suprotnog pola, da se otarasi sopstvenih polnih karakteristika, ili naprosto jakim osećajem pripadnosti drugom rodu. Ovakva osećanja češća su kod dece pre puberteta, te se i njima može dati dijagnoza rodne disforije – međutim, u čak 75-80% slučajeva ovo je samo faza koja spontano nestane u pubertetu. Rodna disforija nema direktnih fizičkih simptoma, ali se često javlja uporedo sa depresijom – što je lako razumljivo, obzirom na lični osećaj nesklada i društvenu osudu sa kojom se suočavaju.

Transrodne osobe kao ni ostatak LGBT populacije nije zaobišla umiljata sklonost dvadesetovekovne psihijatrije da ih na razne, pretežno užasne načine, pokušava „unormaliti“. Pokazalo se, međutim, da ni savetovanje i psihoterapija, ni invazivnije psihijatrijske metode nemaju nikakvog učinka na „ispravljanje“ rodne disforije. Jedini dokazani način da se psihičko stanje transrodnih osoba poboljša jesu medicinski tretmani, poput hormonalnih terapija i operacija promena pola, koji im dozvoljavaju da usklade svoj rod i biološki pol. Nakon ovakvih zahvata, stopa samoubistava pada sa 41% na 7% – što je i dalje mnogo u poređenju sa većinom populacije, ali ipak pokazuje značajan boljitak.

Transrodnost i biologija

I biologija je iz više perspektiva i na više načina pristupala istraživanju fenomena transrodnosti, pokušavajući da ga opiše objektivno, ili razume zašto do njega dolazi. Istraživanja je malo usled stigme koja pritiska fenomen, i dosadašnji zaključci nisu uspeli da ga do kraja opišu, ali bi odgovor na ovo pitanje mogao držati ključ razumevanja za jedan od najspornijih i najfascinantnijih elemenata ljudskog identiteta i prirode.

Genetika je jedan od glavnih faktora koji bi mogao uticati na transrodnost; međutim, iako rođaci transrodnih pojedinaca imaju veće šanse da i sami budu transrodni, velika većina je cis-rodna, te trend nije dovoljno veliki da u potpunosti objasni fenomen. Većina (97%) transrodnih ljudi takođe imaju očekivane polne hromozome – odnosno, njihova biološka muškost ili ženskost je u skladu i sa njima. Transrodnost je izuzetno retka među, na primer interseksualcima čiji su hromozomi muški, a genitalije ženske. Procenat transrodnih ljudi sa očekivanim hromozomskim sklopom je nešto manji od procenta takvih cis-rodnih ljudi, ali je razlika ipak nedovoljna da bi bila shvaćena kao dominantni faktor. Hormoni su jedna od prvih stvari koje su naučnici proučavali u potrazi za odgovorom na pitanje transrodnosti. Opet, nisu pronađene značajne razlike u hormonskim nivoima trans muškaraca i cis žena, odnosno trans žena i cis muškaraca. Ekološko okruženje, konkretno pesticidi i insekticidi koji su korišćeni u poslednjih stotinu godina, često je isticano kao mogući razlog povećanog broja interseksualnih životinja i transrodnih ljudi. Za ovo, međutim, nema jasnih naučnih dokaza – naročito jer se porast transrodnosti poklopio sa liberalizacijom društva, te su transrodni ljudi naprosto postali vidljiviji zbog mogućnosti da se iskažu kao takvi.

Interseksualnost – naročito u onim slučajevima kada nije bila primećena na rođenju, te je osoba tek u pubertetu saznala da njen pol nije ono što je oduvek mislila da jeste – češće dovodi do problema sa osećajem roda. Dečaci sa XY hromozomima i muškim pubertetom, ali ženskim genitalijama zbog kojih su odgajani kao devojčice, u preko 50% slučajeva počnu da doživljavaju sebe kao muškarce. Kod osoba ženskih XX hromozoma, ali nejasnih genitalnih karakteristika, problemi sa rodnim identitetom nešto su češći ako su odgajane kao dečaci nego kao devojčice. U većini slučajeva, kod većine tipova interseksualnosti, ova deca ostaju pri rodu u kome su odgajana.

Ako nije reč o genetici, hromozomima, hormonima, okruženju pa, izgleda, čak ni odgoju – šta je onda u pitanju? Mogući odgovor leži u morfološkoj strukturi mozga: pojedini delovi su neznatno različiti u cisrodnih muškaraca i žena. Nekolicina naučnih studija pokazala je da je moždana struktura transrodnih ljudi daleko sličnija onome što osećaju kao svoj rod, nego njihovom biološkom polu. Kao moguće objašnjenje ovoga nudi se nesklad između fizičke i moždane diferencijacije pola koja se dešava tokom trudnoće: naime, genitalije i odgovarajuće strukture u mozgu razvijaju se u različitim periodima, te je moguće da kod transrodnih pojedinaca dolazi do nesklada između ova dva. Međutim, bitno je napomenuti i da odgovarajuće studije transrodnih ljudi barataju veoma ograničenim uzorkom transrodnih pojedinaca, čije mozgove ispituju tek posthumno, a od kojih su mnogi za života makar u nekom periodu koristili hormonske dodatke za promenu pola. Stoga će ove zaključke biti potrebno potvrditi na daleko većem uzorku pre nego što budu prihvaćeni kao potpuno ispravni. Trenutni konsenzus je, čini se, da prenatalni razvoj u velikoj meri utiče na rod, ali da je ipak samo deo složenog skupa različitih faktora.

Konzervativniji pojedinci koji rado naskaču na podatke o prenatalnom razvoju roda biće razočarani činjenicom da nauka ipak nije, i sumnja se da će ikad uspostaviti vezu između ženskosti i ostajanja u kući s varjačom, odnosno muškosti i porodičnog gospodarovanja. Bivanje čovekom na svakom mogućem planu, pa tako i rodnom, ipak je složena stvar – okruženje i društvo diktiraju mnogo toga od čega i „priroda“ pojedinca, i njegovo svesno neslaganje mogu odstupati, dokazujući tako da je svaka univerzalnost lažna. Progresivnija strana ideološkog spektra takođe ume biti zgrožena implikacijom da rod nije isključivo društvena konstrukcija. Pa ipak, ma koliko da je ponekad teško pronaći jasnu granicu između bioloških i društvenih činilaca našeg intentiteta, teško je i osporiti da udela imaju oba.

Izvori:

Erickson-Schrodth MD MA (2013), Update on the Biology of Transgender Identity, in Identity, Journal of Gay and Lesbian Mental Health, 17:2, 150-174, DOI:10.1080/19359705.2013.753393
Swaab et al. (2009), Sexual Differentiation of the Human Brain in Relation to Gender Identity and Sexual Orientation, in Functional Neurology, Jan-Mar 24(1): 17-28
http://www.transgendercare.com/medical/hormonal/brain_sex_diff.htm
http://www.nhs.uk/Conditions/Gender-dysphoria/Pages/Introduction.aspx

Posebno hvala Lorensu Stilu na pomoći u pronalaženju adekvatnih izvora i ličnom doprinosu razumevanju teme

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *