Toni Pagoda i njegovi (ne)prijatelji

Ako ste uživali u filmovima Paola Sorentina, čitajte i njegove knjige – ali nemojte imati previsoka očekivanja.

Paolo Sorentino. Preuzeto sa imdb.com.

Njegova filmska karijera traje više od 20 godina, ali međunarodni uspeh postigao je tek 2008. godine, kada je na Kanskom festivalu osvojio nagradu žirija za film Div (Il divo). Usledilo je nekoliko nagrada Evropske filmske akademije za Veliku lepotu (La grande bellezza) 2013. godine, a zatim i Oskar za isti film, za koji se mnogi slažu da je Paolu Sorentinu zasluženo doneo veliku popularnost. Ako ste pak među onima kojima ovo ime ne zvuči poznato i propustili ste Džuda Loua u ulozi Mladog pape, toplo preporučujemo upoznavanje sa kinematografijom verovatno najpopularnijeg savremenog italijanskog reditelja, a zatim trk u knjižaru – jer Paolo Sorentino ne piše samo scenarije.

Ko je Toni Pagoda?

Osim scenarija za 20 filmova, iz pera Paola Sorentina potekao je i jedan roman – Svi su u pravu, i knjiga koja se možda najbolje može okarakterisati kao zbirka pripovedaka – Toni Pagoda i njegovi prijatelji. U oba slučaja glavni lik je Toni Pagoda – rođeni Napolitanac kao i sam Sorentino, pevač, većim delom svog života kokainski zavisnik, uz to više nego povremeni šovinista – sve u svemu, jedan vrlo nemoralan lik. A opet, dok taj lik pripoveda o svom životu, ne dozvoljavajući nekom tamo nepristrasnom naratoru da objektivno opiše Pagodu i njegove postupke i ostavi dosta prostora za osudu, teško je to štivo ispustiti iz ruku. Kao i Velika lepota, Toni Pagoda poseduje neku prljavu zavodljivost za koju vas je možda malo sramota da priznate da ste joj podlegli.

Preuzeto sa: booka.in

Toni Pagoda je voljeni i poštovani pevač koji nema nimalo poštovanja za druge. Olako osuđuje dugogodišnje članove svog benda u svom snobovskom maniru. U svojim četrdesetim godinama ne libi se seksa sa srednjoškolkama. Kako bi iskazao svoja ubeđenja, ne preza ni od fizičkog nasilja prema ženama. A možda i najveći problem u njegovom ponašanju je potpuni nedostatak prihvatanja odgovornosti za ono što čini i stalno pronalaženje „opravdanja” za postupke kojima povređuje druge – kada zazvoni telefon u hotelskoj sobi u kojoj je upravo imao odnos sa tri prostitutke, njegova žena je ta koja zove u pogrešno vreme.

U Svi su u pravu, upoznajemo Tonija na vrhuncu slave (sedamdesete godine prošlog veka) koga posle koncerta u garderobi posećuje ni manje ni više nego Frenk Sinatra, povremeno se vraćamo u detinjstvo glavnog lika i njegovu kasniju mladost, pratimo ga u penziju u šumama Brazila punim bubašvaba i konačno svedočimo njegovom povratku u rodnu Italiju. Uglavnom zabavne zgode glavnog lika ispresecane su nekada napornim monolozima u kojima nije uvek lako ispratiti tok Tonijevih misli, naročito zbog Sorentinovog kitnjastog stila. Svaka epizoda iz zbirke Toni Pagoda i njegovi prijatelji  posvećena je nekome od Tonijevih prijatelja ili pak usputnih aktera u njegovom životu (kao što su igračice lep-densa), a poslednja njegovoj majci. Kao što se iz naslova dâ pretpostaviti, egoizam glavnog lika manje je izražen, a upravo je poslednja pripovetka verovatno ona koja svojom toplinom najviše doprinosi tome da ova knjiga dobije više simpatija od prethodne.

Toni i njegovi (ne)prijatelji

Preuzeto sa: booka.in

Kroz obe knjige Toni nas upoznaje sa spektrom živopisnih likova koje sreće i koji se često čine zanimljivijim od samog pevača bez obzira na njegovo vrlo bogato životno iskustvo – od članova njegovog benda, preko njegovog mentora Mima Repeta do Teškog, dilera kokaina (i Tonijevog velikog obožavaoca) i njegovih telohranitelja. U Svi su u pravu retki su trenuci kada Toni Pagoda prema nekome iskazuje iskreno poštovanje – njegovi komentari na račun članova benda mogu biti skoro nesnosni koliko su puni osude i snobizma. S druge strane, uslovi u kojima Toni u Brazilu provodi dugu pauzu u svojoj karijeri tokom koje upoznaje Alberta Rata, verovatno jedinu osobu pored Mima Repeta prema kojoj otvoreno izražava veliko divljenje, čine da ovaj deo njegovog života deluje kao neka vrsta iskupljenja. Tako se tek pred kraj romana (i na kraju života Tonijevog gitariste Tite) pevač po prvi put zaista prema ljudima sa kojima je svirao tokom cele svoje karijere odnosi kao prema prijateljima. Suptilno, Sorentino tera Tonija Pagodu da sazri i stvara jednu uverljivu biografiju, pa makar to bila biografija nedopadljivog protagoniste. Ovo sazrevanje verovatno čini Tonija Pagodu i njegove prijatelje privlačnijim čitaocima, gde je egoizam glavnog lika u poznim godinama potisnut (mada ne sasvim), a nekada i prikriven zapažanjima o društvu u kom živimo, kao što je reakcija na saznanje da jedan od njegovih prijatelja nikada nije u celosti čuo neku od Tonijevih pesama:

Treba da si velika neznalica da ne čuješ nijednu moju pesmu u celosti. Čini mi se da je to zbog mode. Hvataju se samo komadići. Na brzinu. Komadić filma, strofa neke pesmice, par redova nekog članka, ništa u celosti, rečenice sve nepovezane, nepotpune, svi su spremni za ono što dolazi posle, u nadi da će to posle biti bitnije, međutim, binije je samo ono što dođe i posle tog posle i tako dalje, sve dok ne budemo smešteni u raku.

Toni Pagoda – ljubavnik i šovinista

Osim spomenutih muškaraca, u Tonijevom životu veliki je i broj žena. Ali nažalost po ovom pitanju, Toni Pagoda je skoro stereotipni šovinista. Iako je poslednja pripovetka u knjizi Toni Pagoda i njegovi prijatelji, koja govori o Tonijevoj majci, vrlo simpatična i topla, ostale žene su svedene na nivo seksualnih objekata – od prostitutki, preko srednjoškolki do egzotičnih pevačica. Jedina žena koja je na neki način spomenuta u kontekstu Tonijeve prijateljice (iako njihov odnos spada tek pod vrlo široku definiciju prijateljstva), Rita Formizano, njemu se većinu vremena praktično gadi i on veoma nonšalantno opisuje fizičko nasilje nad njom. Njegova opčinjenost glasom pomenute pevačice Antonele Re u senci je želje da sa njom ima seksualni odnos, a neizbežna je i priča o gubitku nevinosti sa mnogo starijom ženom (i to baronicom).

Italijanska glumica Jaja Forte u ulozi Tonija Pagode u predstavi „Toni Pagoda: Povratak u Italiju”. Preuzeto sa: repubblica.it

Sve ovo bi možda i moglo da prođe kao još jedna pored toliko mnogo mana Tonija Pagode, ali čak i kada Sorentino opisuje jedinu ženu prema kojoj je glavni lik zaista osećao (romantičnu) ljubav (a to naravno nije njegova supruga), ona je vrlo apstraktna i neuverljiva. Beatriče je misteriozna i prelepa i ceo grad žudi za njom, seks sa njom bolji je nego sa bilo kojom drugom od toliko njih sa kojima je Toni bio. Jedina „mana” za koju Sorentinu pada na pamet da joj pripiše kako bi je učinio realističnijom je preljuba, koja itekako udara na Pagodin ego izazivajući, blago rečeno, preteranu reakciju i ovakva lenjost u pisanju ženskih likova nažalost umanjuje uživanje u Sorentinovom literarnom delu.

Iako je Paolo Sorentino još uvek bolji u pisanju scenarija nego romana i pripovedaka, vredi voziti se na rolerkosteru njegovih knjiga, ali računajte na blagu mučninu pored obilja zabave. Knjige Svi su u pravu i Toni Pagoda i njegovi prijatelji objavila je izdavačka kuća Booka.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *