Sve Tolstojeve žene

Pre nego što gospodina Tolstoja osudite kao okorelog šovinistu, sagledajte neke od Tolstojevih čuvenih ženskih likova na novi način: ne kao ucveljene i potčinjene svojim supružnicima, već kao jake i osvešćene individue svoga doba.

U današnje vreme, ostvarenom ženom uglavnom smatramo onu koja sama kroji svoj život u svim zamislivim sferama – od karijere i porodice do hobija. Doduše ta karikaturna „ostvarena žena” podseća malo na žonglera koji barata gomilom različitih obaveza. Ipak, stavovi o pitanju samoostvarenja žena se, po običaju razlikuju od kulture do kulture i svakako su se menjali kroz vreme. Činjenica je da je ženama u prošlosti sledilo da dobro potegnu u borbi za svoja prava, jer su ipak živele u svetu kojim je dobrim delom upravljala mizoginija, koju ni do danas, doduše, nismo uspeli da iskorenimo. Ponekad se valja vratiti upravo takvoj prošlosti kroz istoriju i književnost kako bismo dobili uvid u živote žena, promene koje su pokretane u prošlosti, njihove uspehe i posledice tih promena u sadašnjosti.

Ovoga puta ćemo vas uz romane Lava Nikolajeviča Tolstoja odvesti u aristokratsko društvo Carske Rusije 19. veka. Iako je Tolstoj zaista majstorski opisivao prilike u datom vremenu, pojedini čitaoci mu prebacuju mizoginiju. Recimo, jedna od njegovih najčuvenijih junakinja trpi društvenu stigmu jer nije ozakonila „status veze” i da vanbračna afera u koju je ušla ne može da se okonča nikako drugačije do njenim bacanjem pod voz.  A druga, takođe za Tolstojev opus ključna i čitaocima uzbudljiva junakinja, odustane od svega čime se bavila i u potpunosti se posveti porodici i suprugu. Sve to zaista zvuči malo poražavajuće. Međutim, njegovi ženski likovi su takođe veoma nijansirano prikazani iz različitih aspekata: čulnosti, spoznaje sopstvene ženstvenosti, materinstva, porodičnih odnosa i položaja u društvu. Premda iz savremene perspektive Tolstojevi pogledi deluju mizogino, oni odražavaju društvene prilike i odnos prema ženama aktuelne u vreme kada je on stvarao. Čitajući njegova dela, možemo saznati kako su se žene snalazile i borile za sebe u takvom svetu, na kakve su prepreke nailazile i da li je u tom vremenu bilo govora o pomaku u smeru ženske emancipacije.

Za slučaj da niste čitali, u daljem toku teksa očekujte spojlere za Anu Karenjinu i Rat i mir.

Relativno mlađan Tolstoj, sedih bez. Preuzeto sa: lermontova-spb.ru

Žena, majka, kraljica

Pojedini poznavaoci ruske književnosti opravdano smatraju Rat i mir najznačajnijim Tolstojevim delom, u kom je on razvio svoju ideju tome da narodna misao i delatnost pokreću istoriju i da su ključni događaji delo masa i slučaja, a ne velikih vođa poput Kutuzova i Napoleona. Pored toga, Tolstoj je u ovom romanu vešto oslikao rusko aristokratsko društvo s početka 19. veka, predstavio različito organizovane porodice i prikazao salone viđenih dama kao mesta gde se onomad bistrila politika. Glavni ženski lik, Nataša, pripada jednoj od zastupljenih porodica, a to su Rostovi. U romanu je prikazan celokupan razvoj njene ličnosti, od ranih tinejdžerskih godina, kada je bez stega utrčavala među goste razbarušena i u ispomeranom korsetu, pa do sklapanja braka i stišavanja njenog stihijskog karaktera.

Ljudmila Saveljeva u ulozi Nataše Rostove,
Preuzeto sa: http://woman-space.ru/

U romanu je istaknuta nesavršenost Natašine lepote, nešto divlje, plahovito i naivno u njoj. Ona se nije mnogo obazirala na norme ponašanja. Šokirala je svoje udvarače time što je mogla slobodno da ih poljubi jer se njoj tako htelo, ali ipak joj je baš ta svojeglavost davala šarm koji osvaja kako druge junake tako i čitaoce.

Posle preživljenog ljubavnog fijaska, plahovit karakter Nataše Rostove se smiruje. Njen mladalački egoizam i samosažaljevanje popuštaju pred shvatanjem da je potrebna drugima, pre svega majci koju jedino ona može da uteši, i tako Nataša počinje da se ponaša u skladu s idejom o životu za druge. Ista ta ideja vodila je glavnog muškog junaka Rata i miraPjera Bezuhova, koji se javljao negde u pozadini kroz ceo Natašin život i za koga se ona na kraju udala. U redu, možemo prihvatiti da je njih povezivala ista ideja, ali Tolstoj na malo čudan način karakteriše kao pozitivno to što je Nataša potpuno odustala od brige o sebi i od svojih interesovanja, i posvetila se isključivo mužu i deci.

Iako uzbudljiv karakter neudate Nataše deluje romantično, Tolstoj je smatrao da je ona nedovršena ličnost koja će dostići samoostvarenje tek kad  „suvišnu varnicu” u njenim očima budu izazivala jedino uzbuđenja porodičnog života.

Vrlo retko bi zasijala njena pređašnja iskra. Dešavalo se to jedino kad bi se, kao sad, vraćao muž, kada bi ozdravljalo dete ili kada bi s groficom Marijom razgovarala o [bivšem vereniku, pokojnom]  knezu Andreju (s mužem ona nikada nije govorila o njemu, pretpostavljajući da kod ovoga uspomena na kneza Andreja izaziva ljubomoru) i kada bi je veoma retko nešto navelo na pevanje, koje je sasvim napustila posle udaje.

Sjajno, Nataša nije više nerazumna i svojeglava kaćiperka koja lepo peva i na balovima i po salonima očarava kako muškarce, tako i (zavidne) žene. Da, da, ova junakinja koja nas je osvojila svojom neposrednošću i temperamentom, skrasila se pored muža, podgojila, više se ne zamlaćuje muzikom, već pazi na to da muža drži uz sebe i decu. Kako primećuje njen  brat Nikolaj, u porodičnim raspravama ona „nema svojih misli,” već samo ponavlja stavove muža. U redu, možda možemo smatrati pozitivnim to što se Natašin stihijski karakter uravnotežio i što se ona uopšte nije sekirala kad je ogovaraju u visokom društvu, niti se cimala da ikoga očara. Iako imamo ovakve dokaze, oni i dalje ne čine kraj razvoja Natašine kao lika nimalo zadovoljavajućim,  posebno ako uzmemo u obzir da je ona u epilogu označena kao, pazite sad, „plodna ženka.” Jako mi životno dostignuće! Upravo ovaj poslednji opis navodi nas da zaključimo da je Tolstoj, u skladu s ideologijom 19. veka, smatrao da je glavna uloga žene – materinska. Međutim, da li je to dovoljno da se osoba ostvari?

Druga Tolstojeva junakinja, Ana Karenjina, nije uspela da nađe porodičnu sreću uprkos velikoj ljubavi prema sinu. Istina, deo čitalačke publike tvrdi da je ona samoživo i besramno napustila muža i da je potpuno zaboravila na svoje dete. To nikako nije tačno, jer se u romanu vidi kako se Ana vrlo smelo izložila sramoti i podsmehu i kako je krišom ušla u dom Karenjina samo da bi videla svog sina Serjožu. Pre nego što je upoznala Vronskog, Ana je bila požrtvovana i ostvarena kao majka, ali to očigledno nije zadovoljilo sve potrebe koje je imala kao žena. Potvrdu svoje senzualnosti i fatalnosti Ana je tražila u vezi s Vronskim. Možda je još važnije što je osetila ljubavno uzbuđenje i nemir, što nije imala u braku. Ona je zapostavljala njihovu ćerku Anju upravo zato što u toj vezi nije želela da se ostvari kao majka, već je želela da ostane privlačna partneru i da joj on to pokazuje.

Ilustracija: Miloš Bogdanović

 

Čini se da nije dovoljno biti samo žena da bi se bilo dobrom majkom u Tolstojevom svetu. Nataši je to omogućila sposobnost da u materinstvu i braku pronađe sreću, i to je okaraterisano pozitivno. S druge strane, Anina prekomerna čulnost i samougađanje osuđeno je kao sebičluk. Tolstoj visoko vrednuje porodicu i materinstvo, ali je očigledno svestan činjenice da pojedinim ženama oni nisu dovoljni za sreću. Pored Ane, čija se potraga za drugim vidovima samoostvarenja završila tragično, Tolstoj je dao i primer junakinje kojoj je dosta dobro uspevalo da ugađa svojim potrebama, i da čak izbegne osudu društva.

Žena u društvu ili – ako želiš ljubavnike, budi valjan diplomata

Iako je rusko aristokratsko društvo okrutno odbacilo Anu Karenjinu zbog njene ljubavi prema Vronskom, ta sudbina nije bila neizbežna za sve čulno okrenute žene. Uz malo diplomatske veštine i cinične snalažljivosti, žena je mogla da se mirno prepusti aferama i udovolji svojim potrebama. Primer takve junakinje naći ćemo u Ratu i miru, a to je Elen Bezuhova, prva žena Pjera.

Da stvari budu još zanimljivije, Tolstoj je prikazao i one žene koje su u društvu njegovog vremena birale treći put. To su one koje su se u potpunosti odupirale društvenim normama negirajući da one utiču na čovekov život, dok im se to ne obije o glavu ili ih baci pod voz.

Elen potiče iz porodice Kuraginih, a kako je kod Tolstoja genetska crta izuzetno važna, odatle će ova junakinja povući beskrupuloznost i težnju da ostvari korist u svim mogućim životnim situacijama. Elen igra na sigurno: zna da se gorepomenuti Pjer Bezuhov pojavio u Rusiji kao bogati naslednik, uspeva da izmanipuliše da je on zaprosi. Ali, Pjer nije vičan ponašanju u visokom društvu, nespretan je i nesnalažljiv; takođe, previše se bavi dosadnim pitanjima preuređenja države u cilju ostvarenja opšte pravde. Elen od početka shvata da joj uz takvog muža neće biti veselo, te po salonima Peterburga stvara sliku o sebi kao o zapostavljenoj ženi i izaziva sažaljenje aristokratskog kruga. To joj daje zeleno svetlo da se okruži ljubavnicima, a da je društvo pritom uopšte ne osuđuje. U suštini, ljubavnikovanje je bilo prihvaćeno dok god se zna s kim je žena u braku. Ana je bila neprihvaćena kao ,,ničija žena”, koja se još nije zvanično razvela od muža, a stupila je u vezu s Vronskim koju nije mogla da ozakoni. Kombinacije koje je pravila Elen imale su toliki zamah da je na kraju prešla u katoličanstvo kako bi njen brak s Pjerom postao nevažeći, jer je, uredno udata, imala dva potencijalna prosca. Po savetu prijatelja, ona pragmatično rešava da prvo odabere starijeg, pokupi nasledstvo kad ovaj otegne papke i onda se uda za mlađeg. Avaj, i Elen je iznenada umrla tokom tog procesa, i to prilikom abortusa koji je pošao naopako. Ovde vidimo situaciju sličnu zapostavljanju neželjenog deteta kod Ane Karenjine – Elen nije uopšte želela da se ostvari kao majka, već da neprestano ugađa svojoj čulnoj strani. Kao i Anu, materinski naklonjen Tolstoj osuđuje je na surovu i bolnu smrt.

,,Rat i mir”, verzija BBC-ja – sve sami parovi i intrige,
Preuzeto sa: http://www.romseyadvertiser.co.uk/

Razlika između Elen i Ane je u tome kako su se postavile prema društvu, u čemu leži trijumf jedne, a tragedija druge. Za Elen je bilo dovoljno da svojim diplomatskim pristupom obezbedi to da je društvo ne osuđuje, i ona je dalje bez ikakvog osećaja krivice ulazila u afere pored živog muža, koji je bio neprilagođen aristokratskom društvu i zamlaćivao se napornim temama društvenog progresa.

Pored lukave i proračunate Elen koja stupa u veze zbog svoje pohotljivosti, imamo iskreno zaljubljenu Anu Karenjinu, koja je pritom rastrzana osećajem krivice. To se vidi iz činjenice da je ona odbila ponuđeni razvod od muža kako bi se obeležila kao nedostojna žena. Ipak, zažalila je zbog te odluke shvativši da Karenjin svakako želi da je odvoji od sina. Za razliku od Elen, Ana je duboko osećala svoju krivicu zbog uništavanja sopstvenog braka i uz to ju je mučila misao da se Vronski ohladio prema njoj. Iako je i ona mogla da nekim hladnokrvnim diplomatskim pristupom reguliše svoj status tako da bude društveno prihvaćen, Anu to ne bi zadovoljilo, jer bi je i dalje mučilo njeno kajanje, spoznaja sopstvenog pada i teškoća izbora između veze s Vronskim i kontakta sa sinom.

Ipak, videli smo da Elen, koja je sledila svoje želje i principe, završava tragično gotovo isto kao Ana. Ispada da srećan kraj postoji samo za žene poput Nataše Rostove, koje kompromisno odustaju od dela svoje ličnosti radi porodične stabilnosti.

Marija Hartung, ćerka Puškina i moguć uzor za lik Ane Karenjine,
Preuzeto sa: librebook.ru

Razgovori likova o ženskom pitanju

Svoje stavove o ženama Tolstoj ne iznosi samo kroz glas pripovedača, već pušta i svoje likove da komentarišu žensko pitanje.

Jedan od najznačajnijih razgovora u vezi s ovim pitanjem odvija se u Ani Karenjinoj, u kući Stive Oblonskog. Pored njega, o emancipaciji žena govorili su liberalni intelektualac Pescov i stari knez Ščerbacki, dok su se dobričina Ljevin i njegova velika ljubav Kiti bezbrižno muvali u pozadini. Konkretno, razglabalo se o opravdanosti obrazovanja žena. Liberalan sagovornik Pescov istakao je da žene, time što žele da se obrazuju i zaposle na različitim profesijama, zapravo traže obaveze, što je iz njegovog ugla pohvalno – one bi tako doprinele društvu.  „Žena hoće da ima pravo da bude nezavisna, obrazovana. Ona je stešnjena, ugnjetena ubeđenjem da je to nemoguće.” Čini se da su kroz ovakvo razmišljanje prilično tačno izneti problemi položaja žena, koji su i bili povod za feministički pokret koji je upravo tada bio u povoju. Kroz reči Pescova, Tolstoj ovde prepoznaje poteškoću žena koje su zavisne od muževa, i to od muževa koji žele da ih „popravljaju“ i moralno utiču na njih, kao u slaučaju Karenjina posle Anine prevare. Ipak, Pescov, sem toga što je dobio podršku Stive, ostaje usamljen u svom stavu, jer stari knez Ščerbacki, trudeći se da bude duhovit, ovako ironično odgovara na njegov stav: „A ja sam stešnjen i ugnjeten time što me ne primaju za dojkinju u  materinskom domu.” Hteo je time, je l’ te, skrenuti pažnju da su žene po njegovom mišljenju biološki nesposobne za činovničku ili bilo koju drugu dužnost, isto koliko je on kao muškarac nesposoban da doji.

Ovo poslednje prepucavanje između Pescova i kneza Ščerbackog ukazuje nam na to da je u vreme u koje je smeštena Ana Karenjina (a to je već druga polovina 19. veka) došlo do pomaka u sferi emancipacije žena, kao i da su pojedini članovi društva pozdravljali tu pojavu. Ipak, bilo je i skeptika koji su zadržali stav karakterističan za ranije doba, što nas vraća na priču o Nataši Rostovoj, smeštenu na sam početak 19. veka, za koju je jedini put ka samoostvarenju bio da pronađe sreću u braku i obuzda svoj karakter. Ova ideja o udaji i majčinstvu kao jedinim opravdanim načinima da se žena ostvari još više je istaknuta primerom Elen koja je udovoljavala svojoj pohotljivosti i ostajala prihvaćena u društvu, ali je ipak na kraju doživela tragičnu smrt. Iako se iz romana Ana Karenjina vidi izvestan pomak, ipak je pokret za oslobođenja žena bio još u povoju. To potvrđuje sudbina glavne junakinje, koja je rastrzana između različitih aspekata u kojima želi da se ostvari, između majčinstva i svoje čulne strane. Vreme u kojem živi ne nudi joj drugi izbor osim tragičnog kraja. I to nije zasnovano isključivo na  stavu samog Lava Tolstoja, već i na prilikama u datom društvu, koje je on realistično prikazao. Ipak, posle svega ovoga možemo da se zapitama zašto, kog vraga, i dalje čitamo dela iz kojih provejava mizoginija. Odgovor je upravo u tome da nam ona pokazuju kakav je položaj žena bio u odnosu na ovaj danas, kao i zašto treba nastavi borbu za žensku emancipaciju i ženska prava u slučajevima i područjima gde ona još uvek nisu ostvarena.

No, dok su gosti Stive Oblonskog polemisali, Ljevin i Kiti su se ljubavisali i baš ih je bilo briga za žensko pitanje. Oni su razmenjivali zagonetne ljubavne porukice, posle čega je ubrzo usledila i Ljevinova uspešna prosidba. Kruže priče da je Tolstoj upravo pomoću takvih porukica zaprosio svoju ženu Sofiju. Iz ove scene možemo izvući Tolstojevu ideju koja nam pruža srećan kraj: volite se, ljudi!

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *