Tarkovski za početnike

Andrej Tarkovski jedan je od najvećih sovjetskih, a i svetskih režisera. Ipak, mnogi njegove filmove ne žele ni da probaju da pogledaju, jer ih prati glas da su dosadni i naporni. Istina je drugačija, samo ih treba gledati bez ikakvih predubeđenja i prepustiti se.

Čak i veliki ljubitelji umetničkih filmova često smatraju da je Tarkovski previše naporan, njegovi filmovi razvučeni i dosadni. Međutim, on je u film uveo potpuno drugačiji, sebi svojstven jezik zbog koga bi trebalo ponovo razmotriti gledanje njegovih ostvarenja. 

IVANOVO DETINJSTVO (Иваново детство)

Režiser: Andrej Tarkovski

Scenario: Vladimir Bogomolov (priča), Mihail Papava, Andrej Tarkovski

Glumci:  Nikolaj Burlajev, Valentin Zubkov, Jevgenij Žarikov

Za početak, najbolji je njegov prvi dugometražni film koji mu je doneo slavu i bio najbolje primljen od strane publike – verovatno zato što je najprizemniji.

Ivanovo detinjstvo je umnogome tipičan film svoga vremena – govori o dečaku koji je i sovjetski špijun. Njegovu porodicu u ratu su ubili Nemci i želi osvetu. Predložak za ovaj film je knjiga Vladimira Bogomolova koju Tarkovski nije želeo doslovno da ekranizuje, jer je „bila pisana kao izveštaj“, već je izabrao da rat prikaže bez glorifikacije, i više se koncentrisao na gubitak nevinosti i Ivanovo detinjstvo kao svetinju.

Scena poljupca iz Ivanovog detinjstva; preuzeto sa: movieforums.com

Scena poljupca iz Ivanovog detinjstva; preuzeto sa: movieforums.com

Iako je ovo verovatno film kojim je Tarkovski bio najmanje zadovoljan, Ivanovo detinjstvo je takođe i jedini film u kome se on strogo držao svog uverenja da filmovi treba da budu crno-beli. Smatrao je da boje ometaju režisera, jer onda mora previše da se koncentriše na to kako se one stapaju, dok su crno-bele slike idealne za prikazivanje stvari onakvima kakve zaista jestu. Takođe, ovo je film kroz koji Tarkovski tek počinje da pronalazi sebe, pa ga i sam posmatra kao „pripremu“ za svoja kasnija dela. Ivanovo detinjstvo sadrži niz kadrova po kojima je Tarkovski postao poznat.  Najviše takvih scena vidimo u Ivanovim snovima i u sekvenci u Berlinu, nakon što je Rusija pobedila, snimljenoj na samo jednoj lokaciji (usled nedostatka novca) – kod uništene građevine od koje su ostala samo vrata koja ne vode nikuda. U tim kadrovima nema ničeg pobedničkog. Pogotovo ne u poslednjem, gde u Ivanovom snu mrtvo, usamljeno drvo stoji na plaži.

U ovom filmu, Tarkovski pokazuje i svoju ljubav prema naizled pasivnim likovima, koje u stvari pokreće ogromna strast, vidljiva samo iznutra. Stoga ovaj film i nema glavnog junaka. Svako bi pomislio da je to Ivan, ali njega u drugoj polovini filma gotovo da i ne vidimo, a ostali likovi imaju svoje priče koje su jednako važne.

Ivanovo detinjstvo bilo je veoma dobro primljeno na tadašnjim festivalima i čak je dobilo Zlatnog lava, a mnogi režiseri, npr. Bergman i Kieslovski naveli su ovaj film kao veliki uticaj. Sartr za njega govori da je jedan od najlepših filmova koje je ikada pogledao, a možda ćete se i vi složiti ako odlučite da date Tarkovskom šansu.

OGLEDALO (Зеркало)

Režiser: Andrej Tarkovski

Scenario: Aleksandar Mišarin, Andrej Tarkovski, Arsenij Tarkovski (poezija)

Glumci:  Margarita Terjohova, Oleg Jankovski, Filip Jankovski

Kada ste odgledali Ivanovo detinjstvo, možete da nastavite da gledate filmove Tarkovskog hronološki, a možete da napravite ludu odluku i skočite pravo na Ogledalo, jedan od njegovih najapstraktnijih filmova. Naša preporuka je da budete ludi, jer će to biti potpuno drugačije, novo iskustvo. Ogledalo je film kakav do sada sigurno niste gledali.

Koncept za ovaj film Tarkovski je krenuo da osmišljava skoro deset godina pre nego što je film snimljen, a scenario je Goskino, državni komitet za kinematografiju, odbijao nekoliko puta, dok na kraju film nije dobio ograničenu distribuciju u Sovjetskom savezu. Ovako je tretiran verovatno jer je sve samo ne tipičan dugometražni film sa linearnom fabulom. Međutim, kasnije, Ogledalo dobija mnogo bolje kritike i često se nalazi na listama najboljih filmova ikada snimljenih.

Ogledalo pokriva tri perioda života svog glavnog lika, Alekseja, ali potpuno asinhrono, pa se ovaj film često poredi sa tehnikom toka misli korišćenoj najviše u književnosti 20. veka. U filmu su prikazana Aleksejeva sećanja, misli i snovi kroz kombinovanje scena iz njegovog detinjstva i njegovog sredovečnog života. Tarkovski sve snima tako da izgleda maglovito, kao snoviđenje, a to postiže smenjivanjem crno-belih i slika u boji, poezijom i čestim prikazivanjem Aleksejevih snova.

Odraslog Alekseja ćete u filmu jedva videti, što je sredstvo kojim se Tarkovski služi da bi prikazao sećanja, a scene iz njegovog trenutnog, posleratnog, života, vidimo onako kako ih on posmatra. Tako film i počinje: kadar u kome njegov sin gleda TV kao da je okidač za Aleksejev povratak u detinjstvo.

Scena iz filma <i>Ogledalo</i>, preuzeto sa en.academic.ru

Scena iz filma Ogledalo, preuzeto sa: en.academic.ru

Ono što ovaj film ima zajedničko sa Ivanovim detinjstvom je nevinost koju Tarkovski uvek prikazuje kod mladih, ali osim toga priča je mnogo drugačija, apstraktnija i slojevitija, pa se često za Ogledalo kaže da je jedan od najtežih filmova Tarkovskog. Za ovaj film posebno je to što sećanja nisu flešbekovi, nego se ona razvijaju i transformišu u sećanja drugih ljudi i njihove fantazije. Tako, u jednom trenutku mi vidimo i trudnu Aleksejevu majku, ali i njega kako u svojim četrdesetim leži na samrtničkoj postelji i verovatno se iz te pozicije razmišlja o prošlosti. Ovim postupkom, Tarkovski se odvaja od konvencionalnog filma, a to je uvek želeo da postigne. On ovde prikazuje i veliki deo svog detinjstva, onako kako ga se on priseća. Pošto ga je on doživeo maglovito i često košmarno, Ogledalo je upravo tako i snimljeno

Ako odlučite da gledate Ogledalo, nemojte tragati tradicionalnom, linearnom radnjom, jer ćete ostati razočarani. Nemojte da guglate, ni da tražite smisao; samo se opustite i prepustite poeziji – filmskoj, ali i književnoj, koja se često pojavljuje. Onda ga odgledajte još jednom, ako budete mogli, i shvatićete nešto više. A onda ćete biti navučeni, i pri svakom gledanju nalazićete simbole i detalje koje do tada niste videli. Lepota apstraktnog filma i leži upravo u tome da gledaocu dozvoli da sam pronalazi i stvara značenja. 

1 komentar

  • Dunno says:

    Slazem se da treba krenuti sa Ivanovim detinjstvom, ali ako ke bas za pocetnike, mozda posle toga bolje Stalker ili Solaris… Ogledalo je vrhunac, a udariti odmah na to bi moglo da bude i odbojno.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *