Talentovani gospodin Lantimos

Šta se krije iza pasivne agresije u porodičnim odnosima? Šta bi bilo ako bi ta agresija iz pasivne prešla u aktivnu?

Ima filmova koji se posle gledanja zakače za svest na neko vreme. Oni bolji nateraju na razmišljanje i preispitivanje. Oni lošiji samo ostave upečetljive prizore pred očima. Kada pogledate Očnjak (Κυνόδοντας, 2009) desi vam se i jedno i drugo. U početku vam samo ništa nije jasno ali vidite da nešto nije u redu. Porodica sa troje poodraslih tinejdžera živi u raskošnoj kući. Ali, deca kao da su ometena u razvoju. Međutim, brzo ispadne da nisu, već su samo vrlo infantilni za svoje godine, i predstava o svemu im je izvrnuta naglavačke. Shvatate da su oni sasvim, ali sasvim izolovani od spoljnog sveta, i da s njim nikad nisu imali kontakta! Roditelji su im u zastitničkoj maniji stvorili alternativni univerzum unutar kuće i okućnice. Tu je porodica najbitnija, ne postoji telefon, iza žive ograde se nalazi još jedan (izmišljeni) brat sa kojim nema komunikacije, glavni prirodni neprijatelj je opaka zver – mačka. Neki pojmovi nose imena koja im inače ne pristaju (na primer, predmet čaša se zove prst, ili tako nešto). Deca su naučena da će u spoljni svet moći da izađu tek kad im sam od sebe otpadne prvi očnjak. (Zaplet tek dolazi).

Ovo je maslo grčkog reditelja Jorgosa Lantimosa (Γιώργος Λάνθιμος). On gleda svoja posla. Ne pojavljuje se u medijima bogzna koliko. Režira u pozorištu, režira filmove. Do sada ih je režirao četiri. Dva koja ovde prikazujemo lansirala su ga u mejnstrim, privukla pažnju kritike i publike u svetu. Bio je deo tima koje je smislio ceremoniju otvaranja i zatvaranja Olimpijskih igara u Atini 2004. godine. Intervjuisala ga „Politika“.

Gospodina Lantimosa zanimaju odnosi između ljudi. On bira određeni i sa njega svlači etiku. Likovi ne čine kao što bi trebalo, već onako kako im nalaže impuls. Bez nepisanih pravila, ljudsko ponašanje postaje sirovo; ljudi postaju sadisti. Slike takvog ponašanja ostaju u sećanju i na njima filmovi poentiraju. Njihovo naličje kaže da su međuljudski odnosi kakve znamo sazdani na krhkim konvencijama i da je njihova prava priroda sebična i surova. Ti odnosi se realizuju u svakodnevnom, normalnom okruženju (a ne u kriznoj situaciji, recimo u ratu ili slično). Zato su prizori alegorični. I vrlo jezivi. 

U Alpima (Άλπεις, 2011) se istražuje ponašanje ljudi kojima je draga osoba umrla. Grupa maltene nasumičnih ljudi (koja je isto tako nasumično uzela naziv „Alpi“) pruža usluge vernog glumljenja preminulih osoba njihovim porodicama. Fokus je na članovima grupe koji svoj zadatak obavljaju mrtvi ‘ladni (hehe), ali do komplikacija naravno ne može da ne dođe. Ideja je vrlo dobra. Problem sa realizacijom je što je vrlo slična prethodnom filmu. I neki glumci se ponavljaju. Rezultat nisu dva filma sličnog kvaliteta, Alpi ipak zaostaju. (Što ne znači da preporuka za film otpada!).

Novi film gospodina Lantimosa treba da stigne kod nas ove jeseni. Ovo mu je prvi film na engleskom jeziku (zove se The Lobster). Tema je najistraživanija (da ne kažemo najprežvakanija) međuljudska dinamika – romantični odnos. Ali čini se da će film da alegorizuje onaj pasivni društveni pritisak da se po svaku cenu ima neko. Kolin Farel i Rejčel Vajs su u glavnim ulogama. Lantimosov bizarni svet u novom ruhu (koje i pored zvučnih imena nije holivudsko već ostrvsko) i tema koja kao da je čekala da je on obradi – moglo bi itekako da uspe. Ima razloga za nestrpljenje.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *