The Superpowerless Superheroes

Naoružani starim kasetašem i sjajnim muzičkim ukusom, The Superpowerless Superheroes priskaču upomoć nostalgičarima željnim dobrog svežeg benda.

Ivana Borojević i Nikola Marković upoznali su još u srednjoj školi, ali su tek prošle godine, u aprilu 2013. počeli da zajedno stvaraju muziku, pod imenom The Superpowerless Superheroes. Prvi nastup kao duo imali su na Silence Fest-u, u kafe-klubu Leila, gde su se predstavili minimalističnim i akustičnim zvukom. Od 2014, njihova postava je proširena tročlanim live bendom – Dajanom, Vladom i Milošem – koji su ubrzo od pratećih muzičara postali značajan činilac komponovanja nove autorske muzike. U narednoj godini spremaju svoj prvi EP i snimaju spot.

The Superpowerless Superheroes

The Superpowerless Superheroes

Pošto nam se jako dopao njihov skorašnji nastup na humanitarnoj svirci u Jazz Bar Centar, odlučili smo da saznamo više o njima. !Kokoška razgovara sa Ivanom i Nikolom, kreativnim dvojcem koji stoji iza većine autorskih uradaka benda, o stvaralačkom procesu i uzorima, upotrebi tehnologije, mladoj domaćoj sceni, i prirodi slušanja muzike u savremeno doba.

Kultur!Kokoška: Počeli ste kao autorski duo, a sada u pravljenju muzike sve više učestvuje bend. Kako to utiče na razvoj vašeg zvuka? 

Nikola: Prva stvar koju smo Ivana i ja uradili zajedno bila je obrada pesme “Baby Says” od Kills-a, koju smo i svirali na Silence Fest-u, kao duo.
Ivana: A Kills-i su isto duo, pa je to bio dobar početak.

Nikola: Počeli smo da sviramo u sobi, sa gitarom i baš malom klavijaturicom, kontrolerom. Isprva su to bile neke pesme koje sam ja napisao pod uticajem nekih ličnih događaja – tako je krenulo. Onda smo u jednom trenutku nabavili četvorokanalni kasetaš. Svu muziku snimamo analogno. I zvuk je bio minimalan – gitara, ta klavijatura, moj vokal i njen. Sada sa bendom imamo i specifičnu situaciju, jer maltene umemo svi sve da sviramo. I onda se desi da se tokom probe i izmešamo, pa neko drugi sedne za bubnjeve… To dosta pomaže u stvaranju, na primer ja mogu da odsviram bas deonicu čim je osmislim, da čujem kako zvuči, i onda je basista razvije.

Kokoška: Spomenuli ste da snimate na četvorokanalnom kasetašu. Zašto baš takav izbor tehnologije? 

Nikola: Kada radiš za kompjuterom možeš da nakrcaš šesnaest kanala svime što poželiš. A kada imaš samo četiri kanala, to te podstiče da iz svakog izvučeš što više. Delovalo mi je jako zanimljivo. Korišćenjem tog kasetaša dobili smo mogućnost da damo svoj maksimum u svakom tejku. Na kompjuteru bismo mogli da ispravljamo pojedinačne delove pesme koje su u prethodnom snimanju ispali lošije.
Ivana: A kada snimaš na kasetu moraš sve da radiš iz jednog tejka, i ako pogrešiš – ideš ispočetka. U početku, dok se nismo navikli na to, bili smo prilično nervozni jer smo morali da ponavljamo i po deset puta, ali vremenom proces dobije na draži. 
Nikola: 
Ne samo da dobije na draži, nego se i izveštiš sa tom opremom, jer je to ipak naprava iz osamdesetih godina prošlog veka sa kojom treba biti pažljiv.
Ivana: A usput i naučiš da ne grešiš.

Stvaralačka tehnologija

Oprema iz osamdesetih

Kokoška: Da se nadovežemo na priču o staroj opremi: zvuk koji smo čuli na svirci podsećalo je na bendove kasnih devedesetih, a koristite tehnologiju iz osamdesetih… Šta za vas znači to što posežete toliko daleko u prošlost da biste crpeli svoje uticaje? I, zbog čega je izbor pao baš na zvuk iz tog perioda, i zašto osećate da je on za vas aktuelan ovde i sada. 

Nikola: Jednostavno, takav ukus. Kod sebe u kući sam od malena slušao Bitlse, i novu muziku generalno ne volim – iako tu ima stvarno kvalitetnih stvari, ima sjajnih, kvalitetnih bendova i kod nas i u inostranstvu.
Ivana: Prosto, sve što je dobro je uglavnom već napisano u osamdesetim i devedesetim.
Nikola: Ja imam neku fascinaciju osamdesetim godinama. Ne mogu da objasnim zašto je tako, jednostavno sam fasciniran njihovom tehnologijom, ne znam kako bih opisao… I Kills-i su u tom fazonu, i oni su ranije snimali na te sprave – doduše, oni nisu imali izbora. Gledajući te muzičare koje volim, inspiraciju crpim u njihovom (stvaralačkom) okruženju, mada se i dalje oslanjam na sopstveno iskustvo.

Kokoška: Koliko smo čuli na svirci, jedna je stvar bila na srpskom, a ostalo na engleskom.
Ivana: Ta jedna na srpskom je prva autorska pesma na kojoj smo radili zajedno.
Nikola: U početku sam pisao samo na srpskom. Ali sam onda shvatio, u nekom trenutku, da je velika većina muzike koju slušam strana, i, jednostavno me je vuklo ka engleskom, takav nam je stil. Pišem ja na oba jezika, ali trenutno smo napustili srpski, a da li ćemo možda uraditi još neke pesme – ne znam.
Ivana: Zavisi od inspiracije.
Nikola: Pesama na srpskom ima, ali zavisi da li ćemo opet doći u tu fazu gde nam se one sviraju. Radimo ono što nam se radi, i svakako nećemo stremiti da objavimo album na srpskom samo da bismo ga lakše progurali ovde. Doduše, stvari na srpskom su mi više lične. Mislim da su podjednako dobre na oba jezika, ali su one na srpskom malo intimnije.

Svirka u Jazz Bar Centar

Svirka u Jazz Bar Centar

Kokoška: Kada izađete u javnost sa muzikom koja je autorska, i govori o nekim vašim ličnim iskustvima, introvertnog je zvuka i istovremeno nostalgična u smislu uticaja – šta je to ono što vi u ovom trenutku donosite, i šta je ono što želite da vaša publika ponese iz toga? 

Ivana: Kada smo tek krenuli, nismo razmišljali o tome – mislili smo samo da napravimo neki projekat, i da kačimo to na Soundcloud. Nismo imali ideju da sviramo za nekoga.
Nikola: Meni lično uopšte nije bilo bitno ni da mi te pesme bilo gde objavimo – bitno mi je bilo da smo se dobro zabavili dok smo ih radili.
Ivana: Pre svega je to neki vid našeg ličnog umetničkog izdražavanja.

Kokoška: Pošto ste vi imali prilično brzi razvoj od dua koji je svirao u sopstvenoj sobi do većeg live benda, koji su vaši planovi za budućnost, u kom pravcu će vam se kretati zvuk? 

Nikola: Ja se lično rukovodim onime što mi se u tom trenutku radi.
Ivana: Trenutni plan je da završimo pesme koje smo već započeli, doteramo aranžmane za one koje su već gotove… ali kada ćemo tačno to da završimo, niko ne zna.
Nikola: Mi smo u novembru-decembru snimili 9-10 pesama, naravno na kasetu, i to je gotovo, isproducirano. Ja ne verujem da će sve te pesme izaći.
Ivana: Planiramo i neke spotove koji bi išli uz te pesme i tako da ih objavimo.
Nikola: Zapravo je jako teško privući ljudima pažnju. Ja mogu sad da izađem i da izbacim petnaest pesama i onda će neko pogledati to na netu, i izignorisati to. Mora se naći način da se ljudima privuče pažnja – verovatno ćemo izdati ovo što imamo za sada u nekom kraćem EP formatu, sa oko pet pesama. A naravno biće i novih pesama, biće još jedno izdanje do kraja godine.

Kokoška: Kada je u pitanju privlačenje pažnje publike – u čemu je zapravo problem, i šta vi kao neko ko pravi muziku možete da uradite po tom pitanju? 

Nikola: Ono što mi možemo da uradimo jeste da što zanimljivije upakujemo to što smo uradili, ali ljudi su jednostavno previše navikli da im se sve servira, i sve je toliko dostupno da više ništa nije zanimljivo – i to je zapravo najveći problem. Svima je to problem. Ja sam bio u fazi gde sam slušao samo ploče, ili samo kasete.
Ivana: E, da imam gramofon!
Nikola: I to, jednostavno, nije isto kao kad sedneš pred kompjuter sa bibliotekom od nekoliko gigabajta muzike pred sobom. Album kao celina je zbog toga trenutno mrtav – ljudi izbacuju singlove, i to je to. A ovo što smo mi snimili – taj EP – to priča jednu priču. I da li će neko umeti to da isprati, pitanje je.
Ivana: A, kada prvi put saslušaš album u celini zapitaš se zašto ranije nisi sve slušao tako.

Kokoška: Iako živite u svetu glasne muzike, vi pravite, u suštini – tihu muziku. Kako se prilagoditi tome? Da li mi kao mlađa generacija zapravo moramo da učimo da slušamo takvu muziku? 

Nikola: Kada je umeće slušanja u pitanju, zavisi od pojedinca. Što bi rekao čovek koji drži studio u kome mi sviramo – ima loših klinaca i dobrih matoraca, i loših matoraca i dobrih klinaca. Jednostavno, ljudi koji hoće da im muzika bude servirana će slušati najnoviji hit koji se vrti na radiju i koji je često jako loš, ali onaj koji zaista želi da sluša muziku relativno lako može da joj se posveti.
Ivana: Kada neko ko ranije nije čuo ništa osim te “glasne” muzike čuje, na primer, ovo što mi sviramo, naravno može da kaže da je to bezveze i nije in. Ali neko drugi će reći – vau, ovo je super, ovo ranije nisam čuo. Opet sve zavisi od osobe. Kada smo imali svoju prvu svirku u Lejli, bili smo skeptični prema tome kako će nas publika prihvatiti, ali je zapravo reagovala odlično, mnogi su nam prišli i pohvalili to što radimo.

Kokoška: Zbog čega je onda mlada scena toliko mala? U čemu je tu problem? 

Nikola: Nema interesovanja. Prosto, neukus se toliko svuda uvukao da nema publike. 
Ivana: Problem je i to što ljudi ne žele da čuju nešto novo. Kada, recimo, četiri benda nastupa, a neko je došao da sluša samo drugi bend, on će prvi da provede napolju, pa će da uđe na drugi, pa će opet da izađe i neće da čuje ostatak.
Nikola: Uđe, ispoštuje svoje ortake kojima je došao na svirku i – izađe. Da ne grešim dušu, nekad neko stvarno ima obaveze pa mora da ode, ali najčešće to nije slučaj.

Kokoška: Zbog čega mislite da se stvorilo to nepoverenje? Zašto čak i ljudi koji slušaju dobru muziku kod kuće, ali ne veruju da je mogu čuti, na primer, na svirci mladih bendova ovde? 

Ivana: U neku ruku, nemaju gde – nemaju gde da čuju mlade bendove, nepoznati su im, a ako i dođu u priliku  – skeptični su, ne veruju da će čuti nešto, i pa onda odu. A skeptični su jer nisu navikli.
Nikola: Iskreno, meni je taj skepticizam nepojmljiv. Ja jedva čekam da otkrijem novi bend. Ima toliko dobrih bendova za koje niko nikad nije čuo! Nije mi jasno zašto ljudi to odbijaju – možda im muzika nije bitan deo života. Ali problem je generalno neukusa, i problem je što je sve zakrčeno muzikom – suviše je prolazne, potrošne muziku na koju se gleda kao na proizvod. A, nekima se daje previše prostora, a nekima se ne daje ništa. Pojedini bendovi sviraju iste stvari po 40 godina, a novi ne mogu da dođu do prostora da se pokažu.

!Kokoška borbeno poziva vaskoliko čitalaštvo da razbije apatiju tako što će, za početak, lajkovati i k srcu prigrliti same Superpowerless Superheroes, a potom i niške Decokvaritelje koje su nam preporučili nakon intervjua. Pošto vam to neće biti dosta, poželećete da istražite i ostatak muzičara iz rubrike Generacija. Prijatno! 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *