Sudbina umetnosti u nacističkoj Nemačkoj

Kako je nacistički pogled na svet oblikovao umetnost tog perioda?

Arno Breker, Armija i Partija, 1939, preuzeto sa fotolog

Arno Breker, Partija i Armija, 1939, preuzeto sa fotolog

Nacističko viđenje sveta bilo je zasnovano na tri ideološke tačke: antisemitizmu (mržnja prema Jevrejima), rasijalizmu („naučna“ teorija o rasi kao društvenom i političkom faktoru) i socijaldarvinizmu (ideja o opstanku najjačih) – one su uticale na sve aspekte društva i kulture nacističke Nemačke. Ono čemu je nacizam težio bili su nova država i novi tip čoveka, jer je smatrano da su ljudi postali rasno zagađeni genetskim mešanjem. Naime, smatralo se da među narodima sveta postoje biološke razlike koje se odražavaju u kulturnim, moralnim i intelektualnim razlikama, pa su zato društveno značajne. Tako su u nacizmu Jevreji shvaćeni kao rasa definisana biološkim faktorima poput krvi ili boje kose, umesto kao religijska, kulturna ili ekonomska grupa, i pripisan im je degradirajući stereotip. Prema teoriji rasijalizma, Jevreji su bili osnovni krivci za nedaće koje su se dogodile Nemačkoj: oni su korumpirali narod i stajali su u pozadini moći banaka, ali i radničkog pokreta i pretnje društvenom revolucijom. Trebalo je elimisati sve koji prete budućnosti Nemaca: ovo je počelo nirnberškim zakonima o zaštiti nemačke časti i krvi 1935. kojim su zabranili brak i seksualne odnose sa Jevrejima, kako ne bi bio zagađen nemački rasni materijal, kao i oduzimanjem državljanstva onima koji su smatrani rasno nepodobnima; a dovelo do „konačnog rešenja“ – pokušaja istrebljenja celokupne evropske populacije Jevreja.

Šarlota Salomon, Kristalna noć, između 1940. i 1942, preuzeto sa wikipedia

Šarlota Salomon, Kristalna noć, 1940-1942, preuzeto sa wikipedia

Kao i svaki totalitarni režim, i nacizam je težio da kontroliše celokupnu  egzistenciju građana, pa i kulturu i umetnost – njima je trebalo podići nemački narod. Komora za kulturu je formirana 1933. i ukoliko je neko želeo da se bavi umetnošću, morao je da bude njen član. Nacisti su nametnuli svoje stavove: paljene su subverzivne knjige, odlučeno je šta je ideal umetnosti, dok je ostalo osuđeno kao iskvareno i degenerisano, a arhitektura je trebalo da veliča Rajh i svoje graditelje. Umetnost je trebalo da služi kao propaganda, ili je korišćena kao još jedan činilac u progonu neistomišljenika.

Spaljivanje knjiga 1933. godine, preuzeto sa ushmm.org

Spaljivanje knjiga 1933. godine, preuzeto sa ushmm.org

Na početku, postojale su dve ideje o tome šta bi trebalo da bude osnova nacističke umetnosti: jednu je ponudio Alfred Rozenberg koji je promovisao akademsku umetnost i onu koja izvire iz duše naroda. Drugu ideju dao je Jozef Gebels koji se zalagao za ekspresionizam, jer su članovi ovog pokreta uglavnom bili Nemci. Nakon nekoliko godina nesporazuma, Gebels je popustio: počeo je progon moderne umetnosti.

Entartete Kunst

Arhitekta i slikar Pol Šulce-Naumburg je još početkom Prvog svetskog rata radio na utvrđivanju toga šta je to degenerisana umetnost (Entartete Kunst). On je ponudio reprodukcije slika moderne umetnosti nasuprot kojih je postavio fotografije različitih ljudskih oboljenja i došao do toga da je ta umetnost prikazivala rasno iskvarene individue, što su nacisti prihvatili kao dokaz o moralnoj, duhovnoj i fizičkoj degeneraciji koja potiče od Jevreja. Donet je patriotski apel i umetnicima je dato četiri godine da se prilagode zahtevima – da stvaraju kako partija nalaže. Oni koji su nastavili da stvaraju moderna dela zatvarani su u ludnice ili zatvore – ukoliko su tvrdili da slikaju ono što vide i osećaju u sebi proglašavani su ludima, a ukoliko su tvrdili da slikaju ono što su izmislili – lažovima.

Poređenje moderne umetnosti i ljudskih oboljenja, Pol Šulce-Naumburg, preuzeto sa paraphiliamagazine

Poređenje moderne umetnosti i ljudskih oboljenja, Pol Šulce-Naumburg, preuzeto sa paraphiliamagazine

Kao i u mnogim aspektima nacističkog društva, i ovde je rasa igrala značajnu ulogu: samo rasno čisti umetnici mogli su da stvore zdravu umetnost koja u sebi sadrži ideale klasične lepote, dok su rasno zagađeni umetnici proglašeni degenerisanima – do 1937. većina modernih umetnika označena je kao takva. Iste godine postavljena je izložba Entartete Kunst kako bi se predstavilo šta to nije prihvatljiva umetnost, na kojoj je prikazano mnoštvo dela iz nemačke zavidne kolekcije umetnina. Degenerisanost ovih dela smatrana je oznakom inferiornosti rase onih koji su je stvarali, pa je na ovoj tački spojen antisemitizam sa težnjom za upravljanjem kulturom. Ulaz na izložbu je bio zabranjen mlađima od 18 godina, kako ih ne bi iskvarila, a događaj je zapravo bio izuzetno uspešan – ugostio je oko dva miliona posetilaca. Gotovo istovremeno je otvorena i izložba Velike nemačke umetnosti, koja je prikazivala umetnički ideal i one umetnike koje su nacisti smatrani podobnima – ova izložba imala je tri puta manju posećenost.

Izložba Entartete Kunst, 1937, preuzeto sa paraphiliamagazine

Izložba Entartete Kunst, 1937, preuzeto sa paraphiliamagazine

Izložba Entartete Kunst - program, 1937, preuzeto sa wikipedia

Izložba Entartete Kunst: program, 1937, preuzeto sa wikipedia

U katalogu izložbe Entartete Kunst pisalo je da ona teži da prikaže političke, rasne i moralne ciljeve koji su stajali iza predstavljenih dela, a koji su težili anarhiji i korumpiranju posmatrača. Trebalo je pokazati poslednje poglavlje kulturne dekadencije nemačkog naroda. Oko 650 dela, većinom nemačkih umetnika, na izložbi je predstavljeno uz slogane koji su ih ismevali ili osuđivali (npr. Ideal – kreten i kurva, Ludilo postaje metod, Priroda kako je vide poremećeni umovi). Izložba je bila  postavljena haotično – dela su stajala u uskih hodnicima, blizu jedna drugima, kako bi izgledala što bezvrednije. Ideja nije bila samo izrugivanje moderne umetnosti već su težili i da je prikažu kao deo zavere protiv Nemačke.

Deo soba je bio organizovan tematski: dela jevrejskih autora, uvreda religije, dela za koja se smatralo da vređaju vojnike, radnike i žene Nemačke. Jedna prostorija je sadžala samo apstraktna dela i bila je nazvana „soba ludila“. Cilj izložbe je bio da prikažu „jevrejsku“ prirodu umetnosti na kojoj je očita distorzija realnosti (ovo su smatrali posledicom moralnog i duhovnog iskvarenja), kao i da prikažu kako su moderni umetnici bili mentalno oboleli ili nisu imali dovoljno umetničke veštine – kako bi među građanima probudili odbojnost prema iskvarenom Jevrejstvu. Ipak, među 112 umetnika čija su dela bila izložena, samo njih šestoro su zaista bili Jevreji.

Izložba Entartete Kunst - jevrejsko viđenje nemačkih seljaka, 1937, preuzeto sa germanhistorydocs

Izložba Entartete Kunst – jevrejsko viđenje nemačkih seljaka, 1937, preuzeto sa germanhistorydocs

Mnogi moderni i apstraktni umetnici bili su osuđeni kao degenerisani i njihova dela su uništena, sklonjena ili prodata kako bi se nabavila sredstva za rat: članovi nemačkog ekspresionističkog pokreta Most, dadaisti, umetnici Nove objektivnosti, različiti moderni umetnici poput Pikasa, Van Goga, Šagala, Kokoške, Gogena, Matisa, Klea i Kandinskog. Njihova dela su smatrana ili vizuelno degenerisanim (apstraktnim, izobličenim) ili subverzivnim (poput slika koje su osuđivale užase Prvog svetskog rata). Na primer, Oto Diks, umetnik vajmarske Nove objektivnosti, koji je bio veteran Prvog svetskog rata, optuživan je zbog ne-patriotskih dela poput slike Ratni invalidi iz 1920, koja je predstavljena na izložbi, a zatim uništena.

Oto Diks, Ratni invalidi, 1920, preuzeto sa artsy

Oto Diks, Ratni invalidi, 1920, preuzeto sa artsy

Moderni umetnici su morali da napuste profesorska mesta, i bilo im je zabranjivano bavljenje umetnošću. Stoga su mnogi od njih pobegli iz zemlje: Paul Kle i Ernst Ludvig Kirhner izbegli su u Švajcarsku, gde je Kirhner ubrzo izvršio samoubistvo, Vasilij Kandinski u Pariz, a Oskar Kokoška u Englesku, dok je Maks Ernst uspeo  da se domogne Amerike.

Feliks Nusbaum, Autoportret sa jevrejskom ličnom kartom, 1943, preuzeto sa wikipedia

Feliks Nusbaum, Autoportret sa jevrejskom ličnom kartom, 1943, preuzeto sa wikipedia

Oni koji nisu uspeli da pobegnu, povukli su se iz javnog života: srećniji su nastavili da se bave umetnošću, poput Ota Diksa koji je slikao pejzaže koji nisu smetali režimu, dok je nekima bilo u potpunosti zabranjeno stvaranje i izlaganje. Nisu smeli da kupuju materijal i često su im iznenada dolazili u atelje kako bi proveravali da li se drže zabrane.

Iako zvanično umetnici nisu ubijani zbog svojih aktivnosti, oni koji su bili jevrejskog porekla nisu izbegli tu sudbinu. Tako su umetnici poput Šarlote Salomon i Feliksa Nusbauma ubijeni u Aušvicu. Slično je zadesilo i slikarku Elfride Loze Vehtler koja je i pre dolaska nacista na vlast doživela mentalni slom i boravila u ludnici. Ona je bila prisilno sterilisana od strane režima, a zatim početkom rata ubijena u okviru nacističkog programa eutanazije, koji je odneo živote hiljada bolesnih i hendikepiranih.

Nazi Kunst

Nigde osim u nacističkoj Nemačkoj i u Staljinovom Sovjetskom Savezu režim nije toliko pažnje obraćao na umetnost. Naime, kroz nju je trebalo postići kulturnu i etničku regeneraciju: težilo se postizanju ideala antike, jer je Hitler smatrao da se tu krije rasna čistoća pošto su bili najudaljeniji od jevrejskog uticaja. Suština nove umetnosti je bila to da ona anticipira izgled budućeg čoveka i društva, kao i to da podržava režim.

Adolf Zigler, Četiri elementa, 1937, preuzeto sa theguardian

Adolf Zigler, Četiri elementa, 1937, preuzeto sa theguardian

Ideal nacističke umetnosti predstavljale su skulpture antičke Grčke i Rima, koje je Hitler smatrao otelovljenjem rasne čistoće. Firer (nem. Führer – vođa)  je težio romantizmu: likovi nisu smeli da iskazuju snažne emocije poput besa ili bola, već da izgledaju idealizovano i herojski. Tematski, dela je trebalo da predstavljaju sve dobro u vezi sa Nemcima. Nacistička umetnost težila je prikazivanju ljudi lišenih individualnosti koji predstavljaju nemačke vrline: snagu, lepotu i herojsku čast i posvećenost; kao i idealizovanih predela koji je trebalo da probude ljubav prema domovini. Zanimljivo je to da se u istoriji umetnosti slikarstvo Trećeg Rajha ipak smatra vrhuncem mediokritetne umetnosti – izvedbom i tematski. No, treba nabrojati nekoliko tema koje su bile vodilje novog nemačkog stvaralaštva.

Slika vođe: Hitlerova slika nasilno je uvođena u svakodnevni život Nemaca putem čestih fotografija na kojima je prikazivan kako obavlja različite aktivnosti – najpoznatije su bile one koje je načinio Hofman, čija su dela značajno uticala na izgradnju kulta Firera. Što se tiče slikarstva, Firer je pozirao samo jednom umetniku – Kniru, dok su svi ostali stvarali prema fotografijama. Portreti su ga često prikazivali kao simboličkog začetnika nove ili nosioca stare tradicije: npr. na Lancingerovoj slici Stegonoša, Hitler je predstavljen u srednjovekovnom kostimu koji ga definiše kao najčistijeg izdanka nemačkog naroda.

Sep Hilc, Seoska Venera, 1939, preuzeto sa rusyappi

Zep Hilc, Seoska Venera, 1939, preuzeto sa rusyappi

Predstave ljudskog tela: Muško telo uglavnom je prikazivano kao nepobedivo, snažno i spremno za vojne pohode. Neke od najpoznatijih ovakvih predstava su skulpture Arna Brekera – Armija i Partija. S druge strane, žensko telo je predstavljano kao majka – smatralo se da ženama treba vratiti „dostojanstvo“ i mesto na kom pripadaju: dom. Na slici Iva Saligera Parisov sud, sedi muškarac u odeći nemačke omladine oko kog su tri nage žene, dok on među njima bira rasno najpodobniju – jer u nacizmu žena nije morala biti supruga već majka. Takođe, žensko telo je predstavljano nago i u nacističkoj umetnosti se pojavio tip Venere potpuno poseban u istoriji umetnosti, a to je „seoska Venera“ – smatralo se da su seljaci najvredniji deo nacističkog društva jer predstavljaju baštinike seoske tradicije i buduću elitu. Ziglerova Četiri elementa su tipična kič, klasicistička predstava koja prikazuje nage, rasno idealizovane žene.

Ivo Saliger, Parisov sud, 1939, preuzeto sa leaimnetz

Ivo Saliger, Parisov sud, 1939, preuzeto sa leaimnetz

Slike radnika i ratnika: Ove dve grupe bile su u nacizmu izjednačene i obe su se herojski žrtvovale za državu, a najpoznatija slika je bila triptih Radnici, vojnici, seljaci Šmic-Videnbrika, koji u sebi oličava sve anonimne junake Rajha.

Hans Šmic-Videnbrik, Radnici, vojnici, seljaci, 1941, preuzeto sa dday-overlord

Hans Šmic-Videnbrik, Radnici, vojnici, seljaci, 1941, preuzeto sa dday-overlord

Slika domovine: Postojale su stotine slika koje su predstavljale seljake u poslu na njivama, ili industrijske pejzaže koji prikazuju preobražavanje zemlje.

Karl Aleksander Flugel, Žeteoci, preuzeto sa http://franklin.davidson.edu/

Karl Aleksander Fligel, Žeteoci, preuzeto sa http://franklin.davidson.edu/

Hram za šesnaest mučenika nacizma, preuzeto sa wikipedia

Hram za šesnaest mučenika nacizma, preuzeto sa wikipedia

„Religiozne“ teme: Najbolji primer „religiozne“ umetnosti u nacizmu bio je Hram za šesnaest mučenika partije i svetkovine koje su išle uz njega. Ovaj hram je izgrađen kao mesto počivanja za Hitlerove ljude pale tokom puča 1923. koji se smatrao krvavim krštenjem nacionalsocijalizma. Na dan puča preživeli bi slušali Hitlerov govor, nakon čega je sledio marš gradom uz baklje, muziku i tiho ponavljanje imena umrlih. Vrhunac praznika je bio 1935. kada su tela iskopana i zatim u povorci preneta u novoizgrađeni hram, gde je Hitler uzvikivao imena poginulih na šta mu je masa odgovarala uz divlje urilke i rafalnu paljbu. Ova komemoracija bila je najtipičniji praznik nacionalsocijalizma – evocirao je paganske svetkovine, obrede žrtvovanja i srednjovekovno mučeništvo.

Arhitektura

Hitler se bio okružio arhitektama koji su imali veliku slobodu pri izvršavanju zadataka – u okviru zahteva nacizma. Nacistička vizija arhitekture bila je opsednuta prošlim vekovima i građevinama – smatralo se da one mogu da osiguraju besmrtnost svojim graditeljima. Hitler je imao ideju o „zakonu ruševina“ – tražio je od svojih arhitekata da prilože kako će izgrađeno izgledati nakon velikog broja godina. Takođe, on je insistirao da se grade ogromne građevine: tvrdio je da stvara za naredne generacije kako bi im u nasledstvo ostavio duh doba, a monumentalne građevine podsećaju na velike epohe.

Plan rekonstrukcije Berlina, preuzeto sa wikipedia

Plan rekonstrukcije Berlina, preuzeto sa wikipedia

Najveći planirani projekat bio je novi Berlinski centar, koji je trebalo da realizuje Albert Šper, prema Hitlerovim skicama. Centar je zamišljen kao široka ulica sa reprezentativnim zgradama na čijoj se jednoj strani nalazio slavoluk („berlinska Jelisejska polja“ po uzoru na Pariz, ali značajno duža i veća od originala). Ogromnim radovima Hitler je želeo da nadmaši evropske gradove, a plan je bio da rekonstrukcija bude završena do 1950. godine i posluži kao uzor za druge gradove Rajha. Ipak, problem sa obnovom Berlina bio je to što ideja nije bila dovoljno razrađena niti adekvatna za postojeću strukturu grada. Kasnije, Šper je napisao da je nakon izlaska iz zatvora shvatio koliko je ovaj urbanistički model bio dosadan i neproporcionalan. Takođe, zabeležio je i to da su sve značajne zgrade Rajha bile planirane kao tvrđave, sa čeličnim vratima i kapcima prozora, što je bio nagoveštaj nadolazeće promene raspoloženja.

Još jedan ogroman arhitektonski poduhvat bila je izgradnja nove kancelarije Rajha. Arhitekta je ponovo bio Šper i za nju je dobio velike počasti – Hitler je ovo smatrao prvom građevinom Novog Velikog Rajha. Iako je bila podignuta na vreme, posle rata je srušena.

Nova kancelarija Rajha, preuzeto sa wikipedia

Nova kancelarija Rajha, preuzeto sa wikipedia

Interesantan primer isprepletanosti umetnosti i politike je situacija sa svetske izložbe u Parizu 1937, gde se Nemački paviljon nalazio naspram Sovjetskog. Šper, koji je radio nacrt za ovaj projekat, prethodno je uspeo da vidi tajni sovjetski plan: na visokom postolju grupa figura je trijumfalno koračala ka nemačkom paviljonu. Kao odgovor na ovo, on je projektovao ogromni zid koje izgleda kao da će zaustaviti ovaj napad, dok je sa vrha posmatrao orao sa svastikom u kandžama.

Svetska izložba u Parizu 1937. godine, nacistički paviljon (levo) naspram sovjetskog (desno), preuzeto sa culturedallroundman

Svetska izložba u Parizu 1937, nacistički paviljon (levo) naspram sovjetskog (desno), preuzeto sa culturedallroundman

Šta dalje?

Horori Drugog svetskog rata su evropsku umetničku scenu ostavili skrhanom. Stanje u umetnosti Evrope savršeno opisuje rečenica nemačkog filozofa Teodora Adorna: Pisati poeziju posle Aušvica je varvarski.“ Prva, ukleta generacija umetnika nakon rata trebalo je da obnovi umetnički senzibilitet i srušene sisteme vrednosti  – umetnost se okrenula lirskoj apstrakciji, spontanom, gotovo automatizovanom procesu stvaranja koji je prikazivao očajnička i mračna unutrašnja iskustva, i enformelu, neumetničkom i agresivnom postupku koji je kao slikarski materijal koristio smeće, lakove, pesak, a čija je ključna karakteristika bila propadljivost dela, potpuna bespredmetnost i konstantno uništavanje slikarskog platna.

Na drugom kraju sveta, Sjedinjene Države su preuzele primat u umetnosti. Na ovo je svakako uticao ogroman priliv evropskih umova, kao i činjenica da je Amerika izbegla većinu užasa rata. Iako je i ovde prvu generaciju umetnika definisala bespredmetnost i mračna izolovanost od sveta, mediji su od njih već tada počeli da stvaraju zvezde i umetnost je zakoračila u novo poglavlje svog razvoja.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *