Suđaje i furije: raslojavanje jednog braka

Kako od naizgled sasvim obične romantične priče napraviti čitljivo i dopadljivo delo? Učite na primeru Loren Grof!

Preuzeto sa: www.booka.in

Roman Suđaje i furije se bavi pomalo istrošenim temama braka i načinā na koji on funkcioniše. Loren Grof nam predstavlja dvoje centralnih likova, Lanselota i Matidu, i istoriju njihovog ljubavnog života u trajanju od 24 godine. Čime je jedna maltene već viđena fabula uspela da osvoji naklonost kritike i usput privuče širok auditorijum, a da ga ne natera da se lupi rukom o čelo i razočarano zavapi: „Samo ne još jedna ljubavna knjižurina“?

Dok se čitalačka vaseljena raduje Loren Grof kao novoj nadi ženske književnosti, !Kokoški se ne dojmi baš toliko njena „realna“ pripovest o braku. Srž njenog romana predstavlja odnos Lanselota i Matilde. Ono što se može zameriti autorki jeste dramatičnost kojom započinje njihovu priču. Lanselot i Matilda se sreću sasvim slučajno u jednom baru na koledžu, pri čemu Lanselot istog trenutka predlaže Matildi da se uda za njega. Posle dvonedeljnog odbijanja, Matilda mu ipak daje potvrdan odgovor. Kako im je uopšte palo na pamet da se venčaju posle samo dve nedelje poznavanja?! I zašto je Grofova ovde morala da se posluži krajnje izlizanim romantičnim prikazima? Evo jednog primera:

Sada je Matilda prinela komad hamburgera od lososa Lotovim usnama i iako ga nije želeo, ona ga je pogledala, zlatne mrlje u njenim očima su zasjale, i on je uzeo zalogaj sa viljuške. Poljubio ju je u pegavi koren nosa.
„Odvratno“, oglasio se Arni sa svog udaljenog pokrivača. Obgrlio je neku tetoviranu ribu iz svog bara s kojom se zabavljao.
„U braku ste više od godinu dana. Medeni mesec se završio.“
„Nikad“, rekli su Matilda i Loto uglas. 

Moramo priznati da su nam ovakve scene (a ima ih u romanu) izazvale, blago rečeno, nelagodan osećaj u stomaku.

Međutim, ovo je priča bez zaslađivača, ogoljena do realnosti. Autorka ne predstavlja ovaj par kao večito srećan, već nam pruža neku vrstu evolutivnog toka jedne veze: od euforične zaljubljenosti, preko suočavanja sa teškoćama sveta odraslih, borbe za preživljavanjem, sukobljavanja sa ličnim nezadovoljstvima i sumnjama, do momenta međusobnog udaljavanja i ponovnog zbližavanja. Prikazuje nam sve oscilacije jednog bračnog života, upravo onako kako on zaista izgleda. Loren, divimo ti se na hrabrosti da predstaviš gorko-slatku, ali realističnu sliku bračne svakodnevnice.

Kao još jednu pozitivnu odliku romana možemo bez sumnje izdvojiti izrazitu detaljnost pri opisivanju ličnosti protagonista. Roman je podeljen na dve celine. Prvi deo naslovljen „Suđaje“ predstavlja priču o Lanselotu (Lotu) Satervajtu, koja počinje njegovim odrastanjem na Floridi u izobilju očevog bogatstva i roditeljske ljubavi. Smrt njegovog oca Gavejna u ranom detinjstvu predstavlja okidač složenih promena Lotovog unutrašnjeg lika: od poslušnog deteta prerasta u adolescenta svesnog svog talenta i harizme, koji nakog teškog životnog perioda to koristi na najbolji mogući način (na univerzitetu, kao i u odnosima sa devojkama i momcima). Druga celina romana, „Furije“, bavi se Matildinim životom pre onog sa Lotom. Sve što znamo o njoj, barem na početku, jeste da je odrasla sa ujakom, da je pohađala isti koledž kao i Loto i da se bavila modelingom. Tokom većeg dela romana stiče se utisak kao da je Loto glavni lik. Tek u „Furijama“ dolazimo do zaključka da je, zapravo, Matilda ta koja je stubac i zdrav razum čitavog njihovog odnosa. Loto je niskog samopouzdanja, zavisan od pažnje, briljantan dramski pisac, brižan, emotivniji od svoje supruge. Ona je suzdržana, odmerena, naizgled hladna, sjajna domaćica, ali i skrivena umetnička duša fokusirana na uspeh i kreativnost svog muža više nego na sopstvenu.

Jeste, činjenica je da je Matilda ta koja (figurativno) nosi pantalone u njihovoj kući. Ali, zbog čega je Grofova konstantno prikazuje kao prosečnu, praznoglavu ženskinju, koja je tu jedino da podilazi svom suprugu? Očigledno, i za to postoji objašnjenje i to nam autorka daje u vidu izjave Lota Satervajta:

 Ali slušajte, svi smo dobili ograničenu količinu kreativnosti, baš kao što smo dobili ograničenu količinu
života, i ako žena odluči da svoju utroši na stvaranje pravog života, a ne imaginarnog, to je veličanstven izbor. Kada žena rodi bebu, ona stvara mnogo više od pukog izmišljenog sveta na papiru! Ona stvara sâm život, a ne samo simulakrum. Šta god Šekspir uradio, to je mnogo manje od prosečne nepismene žene njegovog doba koja je rađala bebe. Te bebe bile su naši preci, neophodni za nastanak svih nas danas ovde. I niko ne može ozbiljno da tvrdi da je bilo koji dramski komad vredniji od jednog ljudskog života. Mislim, pozorišna istorija me podržava u tom stavu. Ako su žene u istorijskom smislu pokazale manje kreativnog genija od muškaraca, to je samo zato što one svoju kreativnost okreću ka unutra, energiju troše na sam život. To je neka vrsta telesnog genija. Ne možete mi reći da to nije makar jednako vredno kao genij mašte. Mislim da svi možemo da se složimo da su žene jednako dobre kao muškarci – bolje, u mnogim pogledima – ali razlog za tolike neujednačenosti u stvaranju je u tome što su žene svoju stvaralačku energiju usmerile ka unutra, a ne ka spolja.“
Žamor je postao ljući. Osluškivao je, zapanjeno, i čuo samo trunku aplauza.
„Šta je bilo?“, rekao je.

Upoznajte Loren Grof. Preuzeto sa: www.vancouversun.com

Koliko god navedeni citat delovao kao svojevrsna pohvala ženama, Loren, nisi se izvukla. Ne možemo se složiti sa tvojim stavom o muškoj i ženskoj kreativnosti i podređenosti ženskog intelektualnog genija, ma koliko se trudila da ga zapakuješ u hvalospev laskavog Lota Satervajta. Jednostavno, ne ide.

Afinitet prema pisanju nije jedino što Matilda krije od svog dragog, niti je Loto tako nedužan kakvim nam se čini tokom čitavog romana. Od stranice do stranice otkrivaju se njihove nimalo naivne tajne. Tako na primer Loto nikada svojoj supruzi nije otkrio sklonost prema istom polu, a Matilda mu je uzvratila prećutkivanjem svojih raskalašnih studentskih dana. I to je samo mali deo onog skrivenog. Grofova nam prikazom naličja njihovog braka stavja u dilemu: da li je ponekad bolje zadržati nešto za sebe i ne otkriti baš sve mračne tajne o sebi? Da li je nekada skrivanje naših mana zapravo vrlo koristan i, štaviše, humani, ako ne i čin privrženosti?

Žalila je što nije bila milostiva Matilda, ona dobra. Njegova predstava nje. Pogledala bi ga odozgo sa osmehom; u rečenici „Udaj se za mene“ čula bi čitav jedan svet koji se okreće iza tih reči. Ne bi zastala, ne bi oklevala. Nasmejala bi se, prvi put dodirnula njegovo lice. Osetila njegovu toplinu na dlanu svoje ruke. „Da“, rekla bi. „Naravno.“

Suđaje i furije svakako predstavljaju osveženje kada se radi o savremenoj književnoj sceni. Analitični pristup odnosu između Matilde i Lota, psihološki kaleidoskop njihovih osećanja, misli i karaktera i realističnost u prikazu njihovog života razbijaju  sladunjavos savremenih ljubavnih romana. Ipak, ne možemo oprostiti klišeizirane holivudske romantične scene i podređivanje ženskog lika muškom protagonisti, koliko god knjiga bila sjajna.

Roman Suđaje i furije Loren Grof je objavljen i na srpskom, u izdanju Booke, u okviru edicije Zapadno od Sunca i !Kokoška vam preporučuje da ih uvrstite u svoj čitalački repertoar.

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *