Slovenska mitologija uz zvuke pagan metala

Iako se o mitologiji Slovena ne zna mnogo, pagan metal oživljava doba kada se slavilo mnoštva bogova i verovalo da na svakoj raskrsnici vreba poneki demon.

Slovenska mitologija, kao mnogobožačka religija Slovena pre primanja hrišćanstva, jeste predmet zbog kojeg se naučnici, prvenstveno etnolozi i antropolozi, pa i arheolozi i istoričari, i danas hvataju za glavu. Problem predstavlja sama činjenica da su Sloveni mnogobrojan narod koji se po odlasku iz svoje (i dalje tačno neutvrđene) prapostojbine raselio u više pravaca, pa je zbog te raštrkanosti teško utvrditi može li se uopšte govoriti o zajedničkoj religiji svih Slovena, i ako može, koga su smatrali vrhovnim bogom. Još veći problem prilikom proučavanja njihove religije predstavlja tugaljiva činjenica da je sačuvan vrlo mali broj materijalnih tragova njihovih svetilišta, dok direktnih pisanih tragova nema – tek nešto od njihove tradicije može se iščeprkati u kasnijim delima srednjeg veka. Upečatljiv primer uništenja najčuvenijeg bivšeg svetilišta drevne slovenske religije desio se na poluostrvu Rujan (ili Rigen). Na ovom poluostrvu nalazilo se najduže očuvano slovensko pagansko svetilište Arkona, kojem je upravo položaj uz Baltičko more na krajnjem severu omogućio da ga zaobiđe opšti talas hristijanizacije. Ipak, ono čemu svetilište baltičkih Slovena nije odolelo bio je napad danskih pirata na poluostrvo Rujan 1168. godine, u kome je svetilište Arkona i srušeno. Da je ono opstalo, nesumnjivo bismo danas znali mnogo više o religiji starih Slovena.

Slavogorje – Jutro nad Arkonom, ili poštovanje palom svetilištu

Pored napada tuđinskih naroda kakav je zadesio Arkonu, dešavalo se da Sloveni po primanju hrišćanstva razruše sopstveno pagansko svetilište kako bi nasilno prekinuli veze sa starom religijom. To je bio slučaj sa knezom Vladimirom, poznatim kao pokrstiteljem Rusije, a o kome će kasnije biti više reči. Generalno, po primanju hrišćanstva većina slovenskog življa prilagodila je svoje dotadašnje običaje hrišćanskom obredu. Oni su se kasnije toliko vezali za hrišćansku religiju da je teško uočiti njihove paganske korene. Ovo se prvenstveno može povezati sa običajima poput oblačenja crnine u znak žalosti, što se u pagansko vreme činilo iz krajnje praktičnih razloga – kako bi se porodica prerušila i izbegla da je prepozna pokojinik ako reši da se povampiri. Slično tome, danas bismo se teško dosetili da  gostoprimstvo koje se i dalje dovodi u vezu sa većinom slovenskih naroda ne potiče od neke neobjašnjive ljubaznosti, već iz straha Slovena-pagana da bi slučajni posetilac mogao biti neko božanstvo ili demon.

arkona

Arkona – najpoznatiji pagan metalci u Rusiji

Možda baš sve ove nejasnoće i nedostatak informacija jesu ono što čini slovensku mitologiju tajanstvenom i interesantnom. Ili su se moderni potomci starih Slovena zainatili da otkriju kakva je to bila religija njihovih predaka? U čemu god da je stvar, zanimanje za slovensku mitologiju je živo, kako u nauci i književnosti, tako i u muzici. Iz nekog čudnovatog razloga, slovenska mitologija u muzici se gotovo isključivo povezuje sa  žanrom metala, koji je zbog takve tematike i dobio ime pagan metal. Često se umesto ovog može naići na naziv pagan-folk metal, pošto su zastupljeni instrumenti tipični za etno muziku, poput gajdi i frula, a u pojedinim numerama javlja se i stil etno pevanja. Članovi pagan metal bendova u svojim tekstovima spominju drevne slovenske običaje i božastva, ili bar ono što se o njima zna. Pored toga, ova muzika na neki način oživljava doba starih Slovena, doba kada se poštovalo mnoštvo božanstava i verovalo se da na svakoj raskrsnici i vodenici vrebaju bića sa kojima nije lako izaći na kraj. Uz to, pošto su Sloveni poznati kao ratnički narod, koji se početkom srednjeg veka ipak morao izboriti za svoju teritoriju, bendovi kao Svarga iz Rusije ili Drigva ( Дрыгва) iz Belorusije se u svojim pesmama pored mitologije bave temom bitaka i ratovanja.

Svarga i Drigva – U čeljustima nove bitke (Сварга и Дрыгва – В пасти новой войны)

I mala napomena: Pošto ne ide da se pomenu baš svi pagan metal bendovi, biće reči pretežno o ruskim grupama Arkona, Skolat (Сколот) i Svarga, beloruskoj grupi Drigva, hrvatsko-poljskom sastavu Slavogorje i hrvatskoj grupi Stribog. Pored pomenutih, u Rusiji postoji još mnoštvo pagan metal grupa, a ima ih i u Poljskoj i Češkoj.

Za početak – slovenska božanstva

Ranije se smatralo da se slovenski panteon delio na dobre i loše bogove, posebno usled pojave imena Crnobog i Belobog. Ipak, najnovije mišljenje je da takvih kategorija u slovenskoj mitologiji zapravo nema – svako božanstvo prosto je zaduženo za svoju sferu delovanja, bilo da je to smrt, rat ili ženski zanati.

Perun

Uvek u najužem izboru kada se vodi polemika o vrhovnom božanstvu kod Slovena. Jedan je od najpoznatijih bogova, pa se često sreće simbol u obliku točka koji se dovodi u vezu sa njim. Ima ga, na primer, i na barjaku sa slike benda Arkona, najpoznatije pagan metal grupe u Rusiji koja je ime dobila po već pomenutom svetilištu. Pored toga, on se često pominje u numerama pagan metala. Bend Skolat naziva Peruna „bogom hrabrih vojnika” (Перун, бог воинов удалой!).

Skolat – Perun, bog-predak hrabrih vojnika i vitezova (Сколот – Перун, бог-предок войнов-витязей удалой)

Arkona u pesmi „Stenka na stenku” prikazuje uobičajeno viđenje Peruna kao boga munje i groma. Zbog ovoga ga neki povezuju sa germanskim bogom groma, Torom. Ovo deluje još ubedljivije kada se primeri da se po ovom bogu četvrtak u germanskim jezicima zove Thursday ili Donnerstag, dok u jeziku manje grupe polapskih Slovena isti dan označava reč Perendan.

Arkona – Stenka na stenku (Аркона – Стенка на стенку);  „Znak munje na dan Perunov”  („Молнии руна в етот день Перуна”) peva Arkona

Sigurno je da je Perun imao veliki značaj za Ruse i istočne Slovene uopšte, a možda su ga oni smatrali vrhovnim bogom. Ovakvo mišljenje potkrepila bi obećana epizoda čiji je akter ruski knez Vladimir Rjurikovič. Naime, pre no što je postao hriščanin, on je u blizini Kijeva podigao svetilište bogovima na kojem Perun ne samo da je imao posebno mesto već i usta od zlata i srebrne brkove, dok su ostali kipovi božanstava Dažboga, Striboga, Mokoše i Simargla bili načinjeni samo od drveta. Na nesreću kipa Peruna, on je i posle pokrštavanja ruskog naroda dobio poseban tretman. U starom letopisu ruske istorije iz XII veka, sačuvan je zapis o vrlo surovom razračunavanju sa starim bogovima koje je knez Vladimir preduzeo po primanju hrišćanstva. Priča govori o tome kako je knez svojim bojarima (velmožama) naredio da bace idol boga Peruna u Dnjepar i nemilosrdno ga mlate drvenim palicama kad god bi izvirio iz reke. Slobodna pretpostavka je da bi i ti bojari od samog Vladimira dobili motkom po glavi, ukoliko se ne bi pridržavali dobijenog naređenja. Kada se kip zaglavio na izvesnom račvanju reke i nije više bilo smisla terati ga nizvodno, bojari su ostavili Peruna na miru, a to mesto i danas nosi ime Perunovo vrelo.

Svarog

Tek je za ovo božanstvo teško utvrditi kakve su tačno bile njegove kompetencije i da li se u njima sadrži možda i uloga nekih drugih bogova. Najrasprostranjenije je mišljenje kako je Svarog božanstvo koje se dovodi u vezu sa nebom, ali i kovačkim zanatom – on je nebeski bog-kovač. Stoga se u ranijem periodu u pojedinim slovenskim jezicima nebo nazivalo svarga, a otuda i ime Svarga za jedan od najpoznatijih pagan metal bendova u Rusiji. Pored navedenog, bar pojedini narodi su Svaroga smatrali božanstvom koje je ljude naučilo da uzgajaju žitarice i davalo im oružje da se brane od neprijatelja. Ovde nastaje zbrka, jer se pomenute kompetencije na drugim mestima pripisuju i nekim drugim božanstvima. Na kraju, ipak je izvesno da je Svarog imao veliki značaj u slovenskoj mitologiji, pošto je poznat izraz „deca/unuci Svaroga“ kojima su Sloveni hteli da istaknu povezanost sa božanstvom i činjenicu da im je on predak. Može se u izvesnom smislu smatrati da su Sloveni Svaroga videli kao nebeskog pokrovitelja kojem su se obraćali u trenucima zbunjenosti i lutanja, što se naslućuje i u pesmi Arkone „Na putu Svarogovom“ (,,На Свароговой дороге“).

Что же видят светлы боги?                                         Šta to vide svetli bogovi?
Что сулят в объятьях мрачных снов?                      Šta obećavaju u zagrljaju mračnih snova?
На Свароговой дороге                                                      Na putu Svarogovom
Слышу я ночи манящий зов.                                          Čujem primamljive noći zov.

Jarilo

„…i sa rodne zemlje deca Roda, što čuvaju veru (ratnika) palih u svetlosti Jarila” – u ovom stihu Arkonine pesme „Na putu Svarogovom” vidi se dvostruka priroda boga Jarila. Naime, za ovo božanstvo, čije se ime može naći i u varijanti Jarovid ili Ruđevid, ne može se tačno utvrditi da li je bog rata ili bog sunca, proleća i buđenja prirode. Kada se uzmu u obzir praznici za koje se na osnovu izvora sa ostrva Rujan, ali i iz ruskog usmenog predanja i običaja smatra da su posvećeni Jarilu, ispada da je ovo božanstvo istovremeno bog rata, ali i jačanja sunca. Takve osobine mu se pripisuju stoga što je poznato da se on proslavlja u mesecu aprilu, dobu godine kada se slavi plodnost, ali se može povezati i sa tim da su se ratovi u doba starih Slovena vodili u delu godine kada je vreme toplo. Uspomena na ovo božanstvo kao prvenstveno boga rata sačuvana je i u srpskoj tradiciji, o čemu svedoči  pesma:

Pred Jarila hrabrenog
Da mu dade Jarilo
Velje snage i sile

Bend Arkona takođe čuva uspomenu na boga Jarila u svojoj pesmi koja se zove po njemu:

Arkona – Jarilo (Аркона – Ярило)

Morana

Zove se još i Marena, Marana ili Maržana, a predstavlja boginju tame, zime i smrti. Sa njom se povezuje biće mora, za koje neki misle da je bivša veštica koja se pokajala, dok drugi smatraju da je ona devojka-veštica koja čeka na udaju. Dok tako čeka, mora po predanju noću pritiska ljude i onemogućava im disanje. Onaj ko ima problema sa njenim posetama, ako je verovati Vukovom rečniku, treba da stavi naopako okrenutu metlu pred vrata sobe u kojoj će spavati.

Arkona – Marena (Аркона – Марена)

Morana iz opisa svog polja delatnosti ostavlja utisak zastrašujuće boginje koju ne valja ljutiti, što je još više čini tajanstvenom i intrigantnom ličnošću slovenske mitologije. Poznato je da je Morana zamišljana kao mlada devojka bledog lica i duge crne kose, ali da je zato bila naoružana vučjim očnjacima i kandžama. Uspomena na ovu mističnu boginju dobro je očuvana u usmenom predanju, a i danas joj pagan metalci posvećuju numere sa poetičnim tekstovima, kakva je i ova pesma grupe Stribog:

Sa zimom svakom prilazi mi ona
Da zemlje naše hladnoćom zasije
I dok za preporodom njenim čeznem
Blistave vizije snova i gorčine
Odvlače misli moje

U kraljevstvima leda nestajem
Magijom njenom hladnom opčinjen
Stazama kročim zime i samoće
Koje za mene istkala je
Svojim prstima bijelim

Vesna

vesna

Predstava boginje Vesne na jednoj poštanskoj marki iz Slovenije

 U slovenskoj mitologiji nema dualizma u smislu postojanja dobrih nasuprot lošim bogovima, ali se zato  javljaju božanstva suprotstavljenih delatnosti. Takve su Morana i  Vesna – dok se za prvu vezuju tama, zima i smrt, praznovanjem ove druge slave se svetlost, proleće i radost života. U pitanju je boginja Vesna, ili kako se još naziva, Živa ili Devana. Pojedini smatraju da su obe boginje u vezi sa Stribogom, bogom vetra, koji u određeno doba godine jednu odnosi, a drugu donosi. Jasno je da se ovde radi o smeni zime sa prolećem kao početkom novog ciklusa života i rađanja, koji je bio izuzetno važan za narode u prošlosti. Veza boginje Vesne i proleća sačuvana je do danas u rečima ruskog i  beloruskog kojima se označava proleće. Beloruski bend Drigva posvetio je boginji Vesni pesmu:

Drigva – Vesna (Дрыгва – Вясна)

Praznici i običaji

Maslenica

Proslavljanje Maslenice je narodni običaj koji se do današnjeg vremena održao u pojedinim krajevima Rusije, a zapravo potiče još iz paganskog perioda. Ekvivalent ovog praznika u srpskoj tradiciji bile bi Bele poklade. Zbog težnje da se stari paganski obredi usklade sa novim hrišćanskim kalendarom, oba praznika dovodi se u vezu sa siropusnom sedmicom – nedeljom pre velikog vaskršnjeg posta. Maslenica je praznik kojim se proslavljala smena zime i proleća, kako i Arkona kaže u svojoj pesmi: „Poklanjajući darove proleću, zbacimo u ganj okove Moranine” (Отдавая дар весне/ Сбрось в огонь Марены путы.)

Arkona – Masljenica (Аркона – Масленица)

Ovi stihovi opet asociraju na smenu dveju boginja kao smenu dva godišnja doba, koja se, prema izvorima, kod Rusa vrlo entuzijastično proslavljala dugo posle napuštanja paganstva. Svi su se uključivali u slavljenjenje izobilja i plodnog doba godine, a onome ko bi izostao po verovanju je sledovao život u gorkoj bedi. Pored Morane, Vesne i poziva bogu Jarilu da ogreje zemlju, Arkona u pesmi „Maslenica” pominje i jednu đakoniju, tačnije posebnu vrstu palačinki (блины), koje su Rusi zaista tradicionalno tamanili na ovaj praznik. Ukratko, Arkona verno prenosi običaje povezane sa proslavljanjem ovog praznika.

104917643_GrSlduQ3ksPored pesme „Maslenica”, njihova numera „Stenka na stenku” takođe je povezana sa ovim praznikom. I poput recimo, naziva naše igre trule kobile koji ne bi bilo zgodno prevoditi, tako je bolje da ostane i ovaj naziv pesme koji se odnosi na tradicionalnu igru pesničenja praktikovanu na Masljenicu. Kao što je kod nas ponegde očuvano proslavljanje Belih poklada uz ne tako bezopasno preskakanje vatre, Rusi su za svoj praznik osmislili društvenu igru u kojoj muškarci formiraju dva živa zida jedan naspram drugog i potom stanu da se pesniče. Pobeđuje onaj „zid” (jer  „стенка” znači „zid”) koji uspe da izgura protivničkog igrača van zamišljene linije terena, a potom verovatno svi navale na palačinke kako bi povratili energiju.

Kupala

Ovaj letnji praznik dovodi se u vezu sa ličnošću u ruskoj tradiciji zvanu Ivan Kupala. Po primanju hrišćanske vere, on se poistovećivao sa Jovanom Krstiteljem čije se rođenje slavi 7. jula. Tako je sedmi jul postao dan koji objedinjuje staru tradiciju proslavljanja letnjih zemljoradničkih poslova sa obeležavanjem hrišćanskog praznika. Pored Ivana Kupala, za ovaj praznik vezuju se još dva lika koja se uvek pojavljuju u paru. To su Kupalo (ne treba ga mešati s gorepomenutim) i Kostroma, likovi ruskog usmenog predanja. Zamišljeni su kao mladić i devojka, tako da se na ovaj praznik prave muške i ženske lutke koje ih simbolizuju. O ljubavi između ovo dvoje likova govori Arkonina pesma ,,Kupalo i Kostroma” (,,Купала и Кострома”):

 

Druga bića i skrovita mesta slovenske mitologije

Rusalka

Iako je najpoznatije, pomalo mejnstrim biće iz slovenske mitologije naravno vampir, ovoga puta posvetićemo se drugim interesantnim stvorenjima, recimo rusalkama o kojima govori pesma benda Stribog:

Stribog – Rusalka

Upozorenje! Ko ne voli growl, neka ne otvara ovaj link (ako mu je život mio).

Sjajni mjesec pokazuje mi
Put uz rijeku što vodi do tebe
Moje misli uhvaćene
U tvojoj dugoj zelenoj kosi.

Samo tvoj glas dopire
Kroz vjetar hladan
Što savija grane
I dok Mjesec za oblak zalazi
Ja čekam tvoj lik od vode.

Kako i stoji u ovoj pesmi, rusalke se najčešće zamišljaju kao mlade, lepe devojke zelene ili riđe kose. One borave u vodama gde odvlače ljude, uglavnom muškarce koji zaneseni njihovom pesmom skrenu sa svog puta. Po tome veoma podsećaju na grčke sirene koje su ometale Odiseja, osim što su sirene predstavljene kao krilata stvorenja. Iako imaju riblji rep zbog kojeg moraju da borave u void, rusalke jednom godišnje mogu izaći na suvo i to u doba rusalne nedelje. Veruje se da se tada najradije penju po drveću u hladnim i tamnim šumama, tako da je bolje biti na oprezu i ne zalaziti na takva mesta u vreme rusalne nedelje.

Raj i nav ili Kuda idu oni koji se ne povampire

Istraživanjima nije utvrđeno gde se prema drevnim Slovenima nalazilo mesto na koje odlaze duše njihovih predaka. Jedna od verovatnijih teza je da su ga zamišljali „s one strane mora”, te su stoga sahranjivali pokojnike puštanjem njihovog leša niz reku. Ipak, ovo nije bio jedini način sahranjivanja – poznato je da su Sloveni spaljivali posmrtne ostatke, često zajedno sa darovima i predmetima koje je pokojnik koristio, ali i da su ih zakopavali uz ognjišta, što se može povezati sa poštovanjem predaka. Tako se javlja pretpostavka da je bar deo Slovena mislio da se zagrobni svet nalazi pod zemljom. Gde god da se zagrobni svet nalazio, izvesno je da postojao deo gde su odlazile dobre duše – raj, i deo gde su odlazile one zle – nav. Kako to izgleda kada se nađete u navu govori Svarga u istoimenoj pesmi:

Svarga – Nav ( Сварга – Навь)

Većinu činjenica u vezi sa slovenskom mitologijom nije lako utvrditi, ali ima onih koji se trude da sakupe naučne tekstove i bar malo razjasne ovu temu. Takav tekst može se naći na sajtu Projekat Rastko, a zanimljive informacije mogu se naći i u Slovenskoj mitologiji Nenada Gajića. Uprkos svim nejasnoćama, interesovanje za slovensku mitologiju postoji, a primetno je I zanimanje za pagan metal, što dokazuje nastup benda Arkona čak u Argentini:

Arkona izvodi pesmu Jarilo na koncertu u Argentini 2013.

I za kraj, u duhu kulta poštovanja predaka i ideje starih Slovena da se ne treba odvajati od svog roda, evo zajedničke pesme Svarge i Arkone, koja govori upravo o tome šta se desi kad neko povileni i odluta od svoje porodice (spojler – nabasaće na vešticu koja ga izgrdi i prokune na večno lutanje bez mira):

Arkona i Svarga – Glupak (Аркона и Сварга –  Дурень)

    2 komentara

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *