Kokoška je ušla u Slobodnu Zonu

Slobodna Zona je u vašem gradu!

Jedanaesto izdanje filmskog festivala održava se od 5. do 10. novembra u osam bioskopa u Beogradu, Novom Sadu i Nišu. Ove godine na programu je 25 angažovanih dokumentarnih i igranih filmova. U prilici ste da pogledate ostvarenja brojnih dobitnika nagrada na nekim od najprestižnijih svetskih festivala. Zona je i ove godine otvorena muzičkim dokumentarcem pred punim bioskopskim salama u Beogradu, Novom Sadu i Nišu, filmom Ejmi, o svima poznatoj soul divi Ejmi Vajnhaus, reditelja Asifa Kapadie. Počasna gošća selektorka festivala ove godine, koja je na otvaranju pozdravljena gromkim aplauzom, je novinarka i glumica Olja Bećković koja je odabrala tri filma Taxi, Kako prići slonu? i Glumicu koji će biti tema Noćnih razgovora, pratećeg programa festivala koji se održava u holu Dvorane Kulturnog Centra Beograda posle projekcija u 21č.

Drugu godinu za redom tu je i selekcija Cross-Media koja predstavlja izbor iz najnovije svetske produkcije interaktivnih dokumentaraca. Ovaj program je sačinjen od dela koja proširuju i razbijaju tradicionalne narative. Svi radovi su publici dostupni online na sajtu festivala, a od 6. do 10. novembra biće dostupni i u Domu Omladine.

Direktor festivala Rajko Petrović najavio je na konferenciji za novinare i dalji plan za naredna izdanja festivala –  Zona će od sledeće godine biti takmičarskog karaktera, a nagrade će se dodeljivati u više kategorija kao što je najbolji angažovani jugoslovenski, dokumentarni, igrani film.. itd.

Ejmi 

Režija: Asif Kapadia
Zemlja: Velika Britanija, SAD

unnamedFilm reditelja Asifa Kapadie je vrlo dirljiva priča o turbulentnom životu soul pevačice Ejmi Vajnhaus. Predstavlja ogromnu promenu perspektive na koju su ljudi navikli kada posmatraju njen život  i postupno promatra  uspon i sunovrat koji je Ejmi doživela, kao i uloge koje su ljudi iz njene okoline imali u događajima koji su tom sunovratu doprineli. Asifa je interesovalo ono što se nalazi iza tabloidnih naslova – Ejmina priča van svetla reflektora i bliceva. Na filmu je prikazana sva veličanstvenost kreativnog procesa koji nam je podario dva divna albuma. Taj proces započinjao je nakon svakog većeg razočaranja u njenom životu. U filmu je uhvaćena sva veličina njenog duha u neku ruku možda i preslabog da se suprotstavi ljudima i njihovim sebičnim interesima.  Reditelj je tokom trogodišnjeg rada na filmu koristio arhivske snimke koje su mu ustupili Ejmini prijatelji i poznanici sa kojima je za potrebe snimanja vodio preko 100 intervjua. Intervjui nam pričaju priču o vrlo značajnim ulogama koje su ljudi iz njenog okruženja imali u razvoju događaja. Prikazivanje filma na Slobodnoj Zoni ima poseban značaj, jer je jedan od Ejminig poslednjih nastupa bio na Kalemegdanskoj tvrđavi. Poznati snimci iz publike sa tog koncerta nalaze se u filmu i dobijaju potpuno novo značenje. Znajući da je Ejmi maltene bila kidnapovana da bi nastupila u Srbiji zvižduci iz publike koji su joj bili upućeni sada zapravo pomalo bole. Ta devojka je umirala pred očima sveta koji je na njoj zarađivao.

Film Ejmi možete pogledati svaki dan od 22:15 u Tuckwood Cineplex bioskopu.

Oni osećaju da vatra gori 

Režija: Morgan Knibe
Zemlja: SAD, Holandija, Grčka, Italija

Debitantski dugometražni dokumentarni film mladog holandskog autora Morgana Knibea u kom je on u isto vreme i scenarista, reditelj, snimatelj i montažer bavi se temom koja je poslednjih meseci vrlo aktuelna i ne čini se kao da će opasti na značajnosti. Priča o izbeglicama koji su se dokopali Evrope je prikazana na jedan vrlo potresan i posve eskperimentalni način koji u vama može pokrenuti mešavinu besa i suza. Film započinje olujnom noći negde na moru, glasom devojčice u čamcu koja govori da ne želi u Evropu i smrću čoveka koji se utopio. Od tog trenutka utopljenik nas poetskom naracijom upoznaje sa sudbinama ljudi koji su teškom mukom uspeli da se dokopaju evropskih obala i, nakon što su izgubili sve, pokušavaju da stvore bilo nešto na preriferijama gradova. Film vam u jednom momentu može postati jako naporan i bolan jer se beznadežnost situacija u kojima se ti ljudi nalaze prikazuje u vrlo jasnom i direktnom svetlu. Ipak, jednostavnost želja i težnji ljudi čiju sudbinu pratimo je ista kao i bilo koje druge osobe na planeti. Zašto je njima ostvarivanje tih težnji toliko otežano? Film bismo iskreno preporučili svima koji olako shvataju situaciju u kojoj se desetine hiljada izbeglica trenutno nalazi.

Privatne revolucije

Režija: Aleksandra Šnajder
Zemlja: Austrija

Gošće ovogodišnje Slobodne Zone su i Zora Bahman i Evi Benčič koje su tu da bi predstavile festival This Human World iz Beča i dva filma prikazana na njemu. Isti kao drugi, dokumentarni film Konstantina Vulfa koji se bavi svakodnevnicom odeljenja za psihijatriju dece i omladine u jednoj klinici u blizini Beča biće u ponedeljak 9. novembra u 17h, kao i Privatne revolucije, dokumentarni film o četiri mlade jake i odlučne Egipćanke različitog porekla i društvene pripadnosti.

Privatne revolucije je film koji će vam pokazati koliko su značajne male, lične revolucije koje na prvi pogled ne daju velike promene. Rediteljka Aleksandra Šnajder, prisustvovala projekciji filma u Beogradu i vrlo temeljno odgovarala na pitanja oduševljene publike koja je film nagradila dugim aplauzom. Šnajder je studirala društvene nauke u Beču i Mastrihtu, bavila se sociološkim naučnim radom nekoliko godina nakon završetka studija, a od 2006. godine bavi se filmskom režijom i montažom. Od tada se njen rad odvija na relaciji Evropa – Egipat. Pozadina koju je stekla na studijama joj je očigledno pomogla da iznedri film koji na jedan sasvim neutralan način prikazuje živote žena iz različitih društvenih grupa i različitog porekla, i njihovu borbu za svoja prava. Film nam pokazuje na koje načine represivno okruženje može uticati na osobe i koliko one toga mogu biti nesvesne, ali i u totalnu suprotnost, biti potpuno svesne sredine u kojoj žive ne ustručavajući se da pokušaju da promene nešto ili daju svoj komentar i da zbog toga budu brutalno kažnjene ili čak proterane iz svoje domovine. Potresne priče o batinama, obrezivanju devojčica, poteškoćama sa kojima se žene suočavaju kada samo žele da se razvedu su tu da nas podsete da svet u kome živimo uopšte nije toliko bajan i da čovek čoveku i dalje može biti najveći neprijatelj.

Kako prići slonu

Režija: Amanda Vajlder

Zemlja: SAD

Koncept slobodne škole koji je u fokusu ovog filma nije nov, već je u pitanju ideja stara preko sto godina. Međutim, ako se niste udubljivali u priču o Samerhilu, verovatno da ne znate sasvim kako, iza zidina škole, ovo funkcionište. Kako prići slonu nam nudi tu voajersku priliku.

Prvo upozorenje je da film ne gledate ako nemate strpljenja za decu koja vrište, jer toga ima mnogo. Kad pređemo preko ove male neprijatnosti, film je sjajan. Priča se ponajviše osvrće na osnivača škole, Aleksa, i na dvoje dece, Đovanija i Lusi, te na način na koji oni oblikuju školu. Njihova slobodna škola počinje kao prazno parče papira po kojom dalje pišu učenici i osoblje zajedno – sva pravila se donose sporazumom i glasanjem, časovi nisu obavezni, deca sama odlučuju u čemu učestvuju, a odnosi među svima su zasnovani na jednakosti. No, posle izvesnog vremena se javljaju problemi i počinje da se postavlja pitanje koliko slobode je dovoljno ili previše, i koji su sve problemi koji dolaze sa ovakvim radom.

Bilo da vam se ideja ovakvog obrazovanja sviđa ili ne, film vredi pogledati jer otvara mnoga pitanja za diskusiju i stavlja upitnik na mnoge koncepte za koje mislimo da ih znamo (sloboda, obrazovanje, detinjstvo, komunikacija su samo neki od njih).

Film Kako prići slonu  će biti repriziran u Kinoteci u utorak, 10. 11, sa početkom u 20:30h.

Gayby Baby

režija: Maja Njuel

zemlja: Australija

Gayby Baby u fokusu ima četvoro dece (od 11 i 12 godina) koji žive u istopolnim porodicama u Australiji. Četiri priče su ispričane iz njihovih uglova, a sam film se trudi da nema neku pretencioznu političku poruku. Kako je zaključeno i nakon projekcije na Noćnim razgovorima Srećno dete? film zapravo u potpunosti prikazuje običnost četiri porodice – mi možda očekujemo da vidimo nešto drugačije, alternativno, čak i šokantno, ali ono što nam Gayby Baby nudi je svakodnevni život sa uobičajnim problemima pred-pubertetskog doba i četiri zajednice ljudi koji peglaju, čiste, idu u kupovinu, plaču i smeju se, kao što bilo koja hetero-normativna porodica to čini. U tome je ujedno i lepota filma – on sa jednostavnošću prikazuje kako homoseksualne porodice neće uništiti decu, masakrirati koncept braka i izbrisati porodicu sa lica zemlje.

Čak i bez šokantnih, radikalnih otkrića, film je divan za pogledati jer se valja podsetiti na koji način deca od 11 godina gledaju na svet. Oni uspevaju neke komplikovane koncepte da razumevaju sa jednostavnošću koja mnogima od nas nedostaje, te objašnjavaju i prihvataju mnogo drugačije. Sva četiri deteta su neverovatno pametna, duhovita, i izuzeto šarmantna, te je prosto divno gledati ih na filmskom platnu kako su okruženi bezgraničnom ljubavlju svojih roditelja. Gayby Baby je definitivno film koji će vas naterati da se osećate dobro ako se slažete sa idejama istopolnih porodica, stoga ga odgledajte. No, bitnije je da ako se sa ovom idejom ne slažete, odgledate film i preispitate ideje o ljubavi, odrastanju i sreći.

Klub

Režija: Pablo Larain

Zemlja: Čile

Film Klub je jedan od onih fantastičnih filmova koji se prosto neće svideti svakome. On je težak, pomalo čudan i svakako pun tabu tema koje dolaze u paketu sa Katoličkom crkvom (i crkvom uopšte). U  tim tabu temama i leži njegov kvalitet. Klub nas uvodi u izolovane živote četvoro sveštenika i jedne časne sestre koji žive u svojevrsnom čistilištu, kući u gradiću na obali, gde se nalaze zbog zlodela koja su činili u prošlosti. Ovaj film priča sa neverovatnom lakoćom o svemu onome što crkva prećutkuje – pedofiliji, homoseksualnosti, krađi dece, samoubistvu – sa tolikom iskrenošću da na momente može postati neprijatno. Upravo zbog ovoga, on je i osvežavajući pokazatelj da je svetska kinematografija daleko otvorenija od mainstream zapadanjčke filmske industrije.

Sem upečatljivog narativa filma, ono što ostaje u sećanju je atmosfera – prelepi kadrovi, sablasna muzika i sam način dokumentovanja priče su vrlo specifični, i sjajno oslikavaju čudnovatost situacije i likova. Ako ste ljubitelj uvrnutih, ne-baš-svakodnevih priča, tabu tema i umetničkog pristupa ozbiljnim problemima, ovo je svakako film koji toplo preporučujemo!

Glumica

režija: Robert Grin

zemlja: SAD

Preuzeto sa IndiWire

Preuzeto sa IndieWire

Kao što se vidi iz naslova, ovaj film pRati život glumice Brendi Bur, koja je odlučila da napusti svoju profesiju i seriju Žica da bi se posvetila porodici i deci. Dokumentarac se uključuje u njen život u trenutku kada joj brak prolazi kroz krizu i kad ona oseća neizrecivu potrebu da se vrati svom poslu. Zbog toga u filmu Glumica možemo videti način na koji se ova profesija predstavlja, prepliće sa životom i utiče na njega, te nam se postavlja pitanje gde uloga glumca/ice počinje, a gde se završava i da li umetnik/ica može svoje delo zaista ostaviti za sobom.

No, mada su ideja i priča fascinantne, njihov šarm se gubi u samom načinu naracije. U većem delu filma, mi vidimo Brendi kako prosto životari, sređuje kuću, čuva decu, bori se sa svakodnevnim stvarima kao i svi drugi, što nije uvek zanimljivo. Svi znamo kako je spremati doručak, te nam ne treba baš film na kome ćemo to detaljno ispratiti. Ipak, Glumica nije loš film, samo ga u momentima ima previše, te je fokus možda trebalo da bude više na samim pitanjima i diskusijama u pozadini, a ne na Brendinom životu. Ovo je svakako bled film u poređenju sa svim drugim koje možemo da pogledamo na Slobodnoj Zoni.

Ono što će nam ipak baciti novo svetlo na ovo ostvarenje jesu spomenuti Noćni razgovori koji će se odigrati večeras u Dvorani Kulturnog centra, nakon projekcije filma. Gošća selektorka Olja Bećković (čiji je ovaj film i bio izbor) će pričati sa četiri domaće glumice (Jelenom Đokić, Darom Džokić, Brankom Šelić i Milicom Mihajlović) i osvrnuti se više na pitanja koja je film zagrebao.

Šta dalje pogledati na Slobodnoj Zoni?

Pored repriza filmova koje smo vam predstavili, Slobodna Zona nudi još pregršt ostvarenja koja tek treba da ispratimo. Sutra u 20č nemojte propustiti film Opasna dela u Domu Omladine jer on priča o bitnoj temi društveno angažovanog pozorišta u Belorusiji, poslednjoj diktatorskoj evropskoj zemlji.

O andergraund umetnosti pod diktatorskim režimima govori i Yallah! Underground koji se bavi umetnošću i muzikom arapske andergraund scene.  Ovaj film će biti prikazan u DKC-u u utorak u 21h, uoči svečanog zatvaranja festivala.

Ako imate stomak za teške, ratne priče, sutra u 21 u DKC-u obavezno pogledajte Kaži proleću da ne dolazi ove godine, koji se bavi ratom u Avganistanu, a prate ga i Noćni razgovori na istu temu.

Konačno, u Domu omladine u utorak u 20h možete pogledati Sangailino leto, toplu priču koju nazivaju litvanskom verzijom filma „Plavo je najtoplija boja“, samo još boljom.

Vidimo se u Slobodnoj Zoni!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *