Šekspir u žbunu: ko sve može da razume Hamleta?

Iako se Šekspir često smatra univerzalno razumljivim, antropološkinja Laura Boanan uverila se u suprotno kada je “Hamleta” prepričala afričkom plemenu Tiv.

Za velika dela evropske književnosti neretko se kaže da su „univerzalna“ – odnosno da, navodno, uspevaju da prikažu probleme, osećanja i iskustva svojstvena svim ljudskim bićima. Ovo je, svakako, kompliment: neosporno je vredna divljenja svaka osoba koja je u stanju da svojim rečima potrese, uzbudi i dotakne svako misleće ljudsko biće, bez obzira na epohu u kojoj živi ili kulturu iz koje potiče.

Engleski dramaturg Viljem Šekspir verovatno je više nego ijedan drugi stvaralac evropske književnosti nagrađivan laskavim pridevom „univerzalno“, a većini Evropljana koji su se susreli sa njegovim delima to deluje sasvim opravdano. Ko se ne bi saživeo sa Hamletovom moralnom dilemom, bolom kralja Lira, ili čak Otelovom ljubomorom? Američka antropološkinja Laura Boanan bila je uverena u ovo na kraju svojih studija u Oksfordu.

Usprotivila sam se tvrdnjom da je ljudska priroda mahom ista na celom svetu; makar će osnovni zaplet i motivacija velikih tragedija uvek biti jasni svuda – premda bi pojedinim običajima možda trebalo pojašnjenje, a poteškoće s prevodom bi mogle da dovedu do drugih sitnih izmena.

Pleme Tiv, fotografija iz 1907. godine. Preuzeto odavde.

Pleme Tiv, fotografija iz 1907. godine. Preuzeto odavde.

Međutim, nedugo potom otputovala je na istraživački zadatak u Nigeriju, u pleme Tiv, čije je običaje trebalo da izučava. Susret sa ljudima kojima je sve evropsko bilo potpuno strano bio je odlična prilika da se pretpostavka o univerzalnosti proveri na delu: naoružana sopstvenim primerkom Hamleta, po mnogima najvećeg Šekspirovog dela, Laura Boanan krenula je da prepričava veličanstvenu tragediju plemenskim starešinama Tiva. O tome kako ju je ovo iskustvo uverilo da „univerzalnost“ u književnosti i nije sasvim moguća, pisala je u svom čuvenom eseju „Šekspir u žbunu“ iz 1966. godine, čije delove citiramo dole, a prilažemo i prevod celine.

Već na samom početku, naišla je na problem: narod koji nije imao nikakva verovanja o zagrobnom životu naprosto je odbijao da prihvati da pokojni kralj Danske hoda i govori.

„Nemoguće“, počeo je jedan od starešina, dodajući lulu svom susedu, koji je nastavio, „Naravno da to nije bio mrtvi poglavica. Bio je to znamen koji je poslao veštac. Nastavi.“

Kakve posledice je ovakva izmena imala na dalji tok radnje, možete samo da zamislite. Osim toga, nije bila jedina: značajne razlike u društvenim odnosima dovele su i do toga da su Hamletov stric Klaudije i majka Gertruda ispali malne pozitivni likovi u odnosu na njega.

„Mlađi brat mrtvog poglavice postao je veliki poglavica. Takođe se oženio udovicom svog starijeg brata samo mesec dana nakon sahrane.“
„Dobro je učinio“, ozario se starac (…) „I u našoj zemlji (…) mlađi brat se oženi udovicom starijeg brata i postane otac njegove dece. Tako, ako je tvoj stric, koji se oženio tvojom udovom majkom, rođeni brat tvoga oca, biće pravi otac tebi.“

Plemenske starešine Hamleta i Ofeliju nisu zamislili ovako kao što ih je prikazao Dante Gabrijel Roseti.

Plemenske starešine Hamleta i Ofeliju nisu zamislili ovako kao što ih je prikazao Dante Gabrijel Roseti.

Kako priča odmiče, nevolje u sporazumevanju samo nastavljaju da se nižu: napola zbunjeni a napola u neverici, Laurini pažljivi slušaoci za skoro svaki element tragedije uspevaju da pronađu alternativno objašnjenje, u skladu sa sopstvenim, osobenim verovanjima. Tako, Hamletovo ludilo, kao i Ofelijino davljenje ne mogu biti išta drugo osim posledica veštičarenja; Hamletova odluka da sam osveti oca deluje nemoralno; a Ofelijin brat Laert u njihovom tumačenju dobija sasvim neočekivano važnu i mračnu ulogu. Pojedine delove – one vezane za karakteristično hrišćansku brigu o grehu i zagrobnom životu – Laura je prinuđena da naprosto preskoči, jer ne postoji način da se takve moralne dileme razumljivo dočaraju paganima sasvim različitih životnih nazora.

Naposletku, starešine plemena Tiv uspevaju da shvate prepričanog Hamleta kao celovitu priču sa smislom i poentom. Međutim, bez očevog duha i neverne majke, bez duboke brige za sudbinu besmrtne duše koja oblikuje Hamletovu veliku dilemu, to više uopšte nije ona ista priča koju je Šekspir pokušao da ispriča. A ako „najuniverzalniji“ pesnik evropske književnosti nije baš toliko univerzalan – onda, možemo pretpostaviti, nije ni niko drugi.

Ono što je verovatno i bitnije od ovog uvida su i razlozi zbog kojih dolazi do nesporazuma. Naime, Laurin razgovor sa starešinama plemena Tiv otkriva da je ogroman broj stvari koje nam se čine očiglednim i zdravorazumskim u stvari puki ishod kulture u kojoj smo odrasli i u kojoj živimo. Vekovima je ova iskrivljena svest o sopstvenoj subjektivnosti služila kao opravdanje da one koji su drugačijih verovanja od nas proglašavamo inferiornim zbog „nerazumevanja“ – pripadnicima nižih rasa, varvarima, „decom“ kojima je preko potrebna nasilno doneta „civilizacija“ ili „demokratija“. Kada za karakteristično engleskog i prepoznatljivo evropskog Šekspira tvrdimo da je univerzalan – u stvari govorimo da je zaista čovek samo onaj ko njega može da razume, otpisujući pritom sva ostala, beskrajno različita ljudska iskustva.

Međutim, ovakvi stavovi nisu svojstveni samo kolonizatorskoj Evropi: starešina domaćinstva u kome je Laura boravila gajio je, izgleda, istu predrasudu.

„Dobro pripovedaš, i slušamo te. Ali jasno je da ti starešine tvoje zemlje nikada nisu objasnili stvarno značenje priče. Ne, ne prekidaj me! Verujemo ti kada kažeš da imate drugačije bračne običaje, ili drugačiju odeću i oružje. Ali ljudi su svuda isti.“

To je, možda, utešan paradoks: sama zabluda o univerzalnosti sopstvene predstave o ljudskoj prirodi verovatno je ipak – univerzalna.

Kultur!Kokoška vas ohrabruje da esej Laure Boanan pročitate u celosti –  prevod, u .pdf formatu, dostupan vam je klikom na sledeći simpatični link: Šekspir u Žbunu

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *