Satirikon – zašto ga treba pročitati

!Kokoška ponovo za vas čeprka po pretprošlom milenijumu nalazeći vam prezabavno štivo za čitanje. Sada uhvatite Satirikon, roman od kojeg se dobija upala mišića za smejanje!

Valja shvatiti da drevna književnost nisu samo drame ili epovi. Satirikon je punokrvni roman, i ima sve što se od romana i očekuje. Dešava se u rimskoj Italiji I veka nove ere. To je vreme kada kriminal cveta, a moral i ne baš. Ništa čudno s obzirom na to da na prestolu sedi Neron.

Zašto treba pročitati jedan roman napisan u Rimu? Zato što je prokleto urnebesan! Ali, krenimo redom. Na početku romana uskačemo pravo u središte dogodovština glavnih junaka, a oni su Enkolpije, bistri i ironični odbegli gladijator, Askilt, njegov drug sličnog smutljivog karaktera i Giton – mali rob. Njih trojica skitaju Italijom upadajući u razne nevolje. Jer, oni su sitni (ili ne tako sitni) kriminalci u potrazi za lakom zaradom. Sve bi bilo kudikamo jednostavnije da nisu i ljubavni trougao, i to je zapravo pokretač svih epizoda. Kažemo epizoda, jer je roman na njima sazdan, ali ne po principu sitkoma – epizode se nadovezuju jedna na drugu.

Trimalhionova gozba; preuzeto sa: http://www.huffingtonpost.com/

Trimalhionova gozba; preuzeto sa: http://www.huffingtonpost.com/

Najveća i najpoznatija epizoda romana je tzv. Trimalhionova gozba. Društvance odlazi na večeru kod dotičnog Trimalhiona. On je bivši rob čiji je gazda umro i ostavio svoje čitavo bogastvo. Naslućujete na šta može da liči gozba kod novopečenog, sasvim sirovog i neotesanog milionera. Živopisna galerija preterivanja svake vrste i nesnalažljivosti u novom okruženju izazvaće pre lavinu smeha nego transfer blama kod čitaoca.

Valjalo je možda i ranije pomenuti – Satirikon je čuven po slobodnijim scenama koje prelaze bezmalo u tvrdu pornografiju. One, međutim, nisu svrha same sebi; stil kojim su napisane u skladu je sa ostatkom romana i naglašava komediju i farsu.

Bilo bi pogrešno smatrati Satirikon za crnu krimi-komediju. Romanom provejava istančana intelektualna ironija i prikazivanje ogoljene ljudske prirode, banalne do granica apsurda. Zbog toga je delo razumljivo svakome, ma i da nema pojma o Rimu ili antici uopšte. Očito je da je pisac do tančina planirao šta će napisati kada uočimo britke misli na razne teme: književna produkcija, ljudska glupost, neminovno starenje jedne civilizacije… Veliki T. S. Eliot je to sve uočio i kao moto za svoju Pustu Zemlju uzeo upravo jedan delić iz Satirikona.

Preuzeto sa: en.wikipedia.org

Preuzeto sa: en.wikipedia.org

A ko je, ustvari, pisac Satirikona?  O Petroniju Arbitru se zna jako malo. Zna se da je bio ugledna ličnost na dvoru cara Nerona. Ono malo oskudnih informacija opisuje ga kao pravcijatog plejboja – parti životinju koja pravi najbolje žurke i koja je vrhovni autoritet u stvarima ukusa i gospodstva. A kada je poslovično paranoični Neron saznao da mu se radi o glavi, u jednom mahu je sasekao čitavu književnu elitu svog vremena. Petronije je bio osuđen na samoubistvo. To je učinio na svojoj poslednjoj gozbi: presekao je vene među svojim prijateljima.

Snimio je Felini Satirikon za veliko platno. Ali, najbolje da prvo pročitate roman u srpskom prevodu Radmile Šalabalić – on je i najdostupniji.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *