Sankcije na seks: iskustva sa margine

Šta je gore: silovanje, seks sa prostitutkom, ili homoseksualnost? Odgovor koji proizilazi iz 4000 godine zapadnog zakonodavstva neće vam se dopasti.

Kada je u pitanju nategnuti odnos između vesele jebačine i strogog zakonodavstva zapadne civilizacije, !Kokoška je već pokrila osnovne pojmove. Ko je čitao naš prethodni tekst, upoznat je sa raznovrsnim nazorima koje su naši preci imali na devičansku čistotu, preljubu i impotenciju.

Međutim, jebačina nikada nije ostajala u predelima očekivanog: osim predbračnih, bračnih i okolobračnih susticanja dešavala su se i ona marginalna, neretko nasilnija, neprijatnija i obogaćena još mračnijim predrasudama. Sledeći Kokoškinu strast prema uznemiravajućim pojavama, ovoga puta zaranjamo u njih!

Prestiž prostitucije

Mesopotamijski kamenorez koji predstavlja ili Ištar, boginju ljubavi, ili Ereškigal, boginju podzemnog sveta.

Mesopotamijski kamenorez koji predstavlja ili Ištar, boginju ljubavi, ili Ereškigal, boginju podzemnog sveta.

Još u Hamurabijevo vreme, oko 1750. p.n.e, Vavilon je vrveo od prostitutki – kako muških, tako i ženskih. Jedini način na koji je zakon ograničavao njihovu delatnost bila je zabrana da pokrivaju lice velom, jer je ta privilegija bila rezervisana za kćeri i supruge slobodnih građana; prostitutke iz mnogobrojnih krčmi smatrane su nepouzdanim i kradljivim, a oko njih su se neretko okupljali kriminalci. Stoga je Hamurabijev zakonik predviđao smrtnu kaznu onoj prostitutki koja bi, prisluškujući razgovore svojih mušterija, saznala za kakav zločin, a ne bi ga prijavila nadležnima; osim ove obaveze, javne kuće su još samo plaćale poreze, i bile ostavljane da na miru rade šta im je volja.

Daleko prestižnije i skuplje od uličnih i krčmarskih prostitutki bile su žene iz hramova. Herodot je pisao da svaka žena u Vavilonu mora jednom u životu da ode u hram, i tamo nađe muškarca sa kojim će spavati; dok je neko ne kupi, ona nema pravo da ode, pa su tako manje privlačne žene ponekad morale godine da provedu u hramu, dok se lepotice nisu zadržavale dugo. Iako je ovaj običaj privremeno dovodio ugledne žene u položaj profesionalnih prostitutki, one bi ponovo postajale nedostupne i strogo čuvane čim bi obavile svoju dužnost u hramu. Nažalost, tačna svrha ovog zagonetnog obreda nije do kraja jasna.

Grčke hetere verovatno su najpoznatiji primer elitnih prostitutki; iako su plenile muška srca, najčešće su ipak ostajale u položaju robinja.

Grčke hetere verovatno su najpoznatiji primer elitnih prostitutki; iako su plenile muška srca, najčešće su ipak ostajale u položaju robinja.

Za razliku od Vavilona, u Egiptu je prostitucija dugo bila zabranjena u predelima oko hramova. Međutim, do 25 godine p.n.e. stvari su se promenile, te geograf Strabo piše:

Zevsu posvećuju jednu od najlepših devojaka, iz najuglednije porodice … Postaje prostitutka i spava sa kim god želi, sve dok se … ne desi pročišćenje njenog tela [kroz menstruaciju]. Nakon pročišćenja, ona se udaje, ali pre svadbe a posle njenog bavljenja prostucijom … u njenu čast se proslavlja obred žalosti.

Čak i neko ko nije mnogo upoznat sa hrišćanskim praksama može lako da zaključi da ovakvi obredi nisu mogli da opstanu kada je ta religija zavladala zapadnim svetom. Međutim, to ne znači da je prostitucija bila u potpunosti zabranjena: sveti Avgustin rezonovao je da su prostitutke odurna pojava, ali kada ih ne bi bilo, grešna muška požuda ne bi imalo gde da ode. Sveti Toma Akvinski nastavio je ovaj rezon.

Prostitucija u gradovima je kao septička jama u dvorcu: izbacite jamu, i dvorac će postati nečisto i smradno mesto.

Pod ovim geslom, srednjevekovna Evropa slavila je prostituciju kao vrlu pojavu koja dopušta čestitim devojanama da ostanu čedne do braka, a udatim ženama da sačuvaju čast tako što bi poslale muževe da svaku neprirodnu želju zadovolje drugde. Godine 1403. Firenca je čak osnovala gradski bordel koji je trebalo da pomogne mladićima da se naviknu na seks sa lepim ženama, u nadi da će ih to sprečiti da se upuštaju u homoseksualne eksperimente, a nije bilo neobično ni da javne kuće finansiraju crkva ili visoki zvaničnici. Poslovnije prostitutke uspevale su da u takvoj atmosferi zarade i van kreveta: jedna londonska droca pružala je savetodavne usluge neudatim ženama, otkrivajući im sve prednosti i nedostatke budućih supruga. Jedna bogata udovica raskinula je veridbu posle njene nepovoljne kritike, pa je odbačeni muškarac pokrenuo pravni postupak.

Pornografija je verovatno bila prvo što je Gutenberg štampao posle Biblije; evo simpatične ilustracije iz devetnaestovekovnog romana Feni Hil

Pornografija je verovatno bila prvo što je Gutenberg štampao posle Biblije; evo simpatične ilustracije iz devetnaestovekovnog romana Feni Hil

Iako ovako visok prag tolerancije za prostituciju nije bio uvek prisutan, pokazalo se da je kurvanje krajnje žilava rabota: kada je pobožni Luj IX zatvorio bordele pre polaska u krstaški rat, ubrzo je shvatio da su sve prognane prostitutke naprosto krenule za njegovom vojskom u Svetu zemlju, dakako ne samo da bi se poklonile Isusovom grobu. Protestantska reformacija donela je još jedan talas pokušaja da se prostitucija istrebi, ali sa jednako lošim rezultatima. Već 1806. godine, uprkos strogom upozorenju kralja Džordža III da nemoral uzrokuje božanski bes, u štampu izlazi Kurvarev vodič kroz London, koji je nudio dame raznovrsnih izgleda, talenata i cena. Entuzijazma nije manjkalo ni sa druge strane okeana: premda Boston nikada nije dobio sopstveni stručni vodič, tamošnje prostitutke vispreno su koristile mogućnosti oglašavanja u lokalnim novinama.

Na gospojicu Retltrep, iz Pal Mala u Londonu, stavljaju se najviše kvote; jahač mora biti veoma pažljiv kraj nje, jer kreće punom brzinom. Cena 15 šilinga.

Sifilis na papinom dvoru.

„Sifilis na papskom dvoru”

Premda je prostitucija uvek bila opasan posao kome nije manjkalo zloupotreba i zlostavljanja žena, ona je neretko bila i jedan od retkih načina da se žene donekle emancipuju sticanjem sopstvene imovine. Međutim, stanje stvari se drastično promenilo kada su Evropom zavladale epidemije polnih bolesti, naročito zastupljene među vojnicima koji su, nakon službe, imali da postanu ugledni građani. Odjednom, prostitutka se iz „kanalizacije” koja čuva od zaraze pretvorila u izvor zla koje prenosi na društvo; za razliku od mušterija, koje su bolesti mogle širiti neometano, prostitutke su strogo praćene, izlagane ponižavajućim i opasnim medicinskim pregledima, pa i kažnjavane.

Postojali su, doduše, i pokušaji da se nesrećne devojke zarobljene u prostituciji „spasu” tako što bi im se pružila prilika da započnu novi život poštenog rada. Međutim, život u takvim ustanovama bio je tako surov da je prostitucija mnogima delovala kao bajka: nametane su beskrajne molitve i česte stroge kazne, zabrane razgovaranja čak i šapatom, oduzimanje sve imovine i veoma težak fizički rad. Da li biste vi radije odabrali ovakav režim moralnog pročišćenja, ili užase sifilisa, nove zvezde na evropskoj sceni polno prenosivih boleština? Eto pitanja kojim možete probiti led na sledećoj žurki gde nikoga ne poznajete.

50 nijansi silovanja

Danas, većina zakonodavstava prepoznaje silovanje kao povredu lične bezbednosti, dostojanstva i slobode. Međutim, to nije uvek bilo tako – silovanje je pravno tretirano kao povreda imovine, a ne ličnosti, sve do 6. veka, kada je car Justinijan naredio oštre mere protiv silovatelja i podvodača, zabranio prostituciju, i uveo žene čuvare u ženskim zatvorima kako bi sprečio zlostavljanje. Ako vam Justinijan još nije omiljeni rimski imperator, evo par slikovitih detalja o tome kako su ranije sankcije silovanja izgledale.

Na primer, iako bi smrtna kazna čekala čoveka koji siluje zaručenu devicu još u staroj Mesopotamiji, to nije bilo zbog toga što je zakon brinuo o fizičkom i psihičkom blagostanju žrtve – tek, počinilac je ozbiljno materijalno oštetio kako devojčinog oca, koji bi za nevinu kćer dobio daleko veći novac, tako i zaručnika koji bi u tom devičanstvu punopravno uživao.

Legendarna otmica Sabinjanki u stvari nije bila otmica koliko masovno silovanje, ali to nije sprečavalo umetnike poput Pjetra da Kortone da ga predstave na estetski primamljiv način.

Legendarna otmica Sabinjanki u stvari nije bila otmica koliko masovno silovanje, ali to nije sprečavalo umetnike poput Pjetra da Kortone da ga predstave na estetski primamljiv način.

Stoga, kada bi se desilo silovanje nezaručene devojke, njen otac bi imao pravo da tuži počinioca za odštetu u iznosu tri puta većem od cene koju bi ona zavredila pri stupanju u brak. Nakon isplate, mogao je takođe da natera silovatelja da mu se ćerkom i oženi – ili da je naprosto, za nešto manji novac, uda za nekog drugog. Povrh svega toga, otac devojke imao je pravo i da uzme silovateljevu ženu za ropkinju, i siluje je zauzvrat. Stoga, ako bi otac iskoristio sva dostupna zakonska rešenja, rezultat bi bio – ukupno dve silovane žene, primorane da dele život sa svojim silovateljima.

Privilegija ovako elegantnog rešavanja situacije bila je rezervisana, naravno, samo za kćeri i supruge slobodnih ljudi. Silovanje roba ili ropkinje nije se prepoznavalo uopšte – osim, naravno, kada bi neko silovao tuđeg roba. U ovakvim slučajevima, pogađate, globe su bile značajne, ali dobrobit robova šljivio niko nije.

U odnosu na sve ovo, Justinijanova reforma bila je značajan napredak – ali, kako već biva, i nije se nešto primila u društvu koje je uporno želelo da ostane patrijarhalno. Teret dokazivanja silovanja uglavnom je padao na žrtvu, a čak je i danas vaskolika javnost neretko skeptična prema onim žrtvama koje iz bilo kog razloga nisu pružile jak fizički otpor, i odmah jurnule da učinioca prijave nadležnima. Kada bi silovanje odista bilo dokazano, smatralo se da žrtva ipak snosi bar deo krivice, čak i ako je jako mlada. Jedna srednjevekovna verska knjiga predlagala je sledeću kaznu.

Mali dečak koga je zlostavljao stariji, ako mu je deset godina, postiće nedelju dana … a ako je pristao, dvadeset dana.

U dvadeset prvom veku, priča o „pristanku” desetogodišnjaka na seks zvuči jezivo. Da stvari učinimo još jezivijima, podsetićemo na šarmantnu izjavu jednog od lordova u britanskom parlamentu, tokom raspravljanja predloga da se donja granica seksualnog maloletništva podigne sa dvanaest na četrnaest godina.

Veoma je malo gospode … koji nisu, u mladosti, bili krivi za nemoral … Nadam se da će oklevati pre no što donesu zakon pod čije bi sankcije mogli da potpadnu njihovi sinovi … što će više pokušavati da spreče ispoljavanje prirodnih strasti, to ćemo se više suočavati sa protivprirodnim zločinima.

U prevodu: plemenita gospoda odveć su navikla na „uživanje” u dečacima i devojčicama iz nižih klasa, koristeći ih nehajno, onako kako su stari Mesopotamljani koristili svoje robove. Bila su zabrinuta da bi zakonsko ograničavanje njihovih aristokratskih privilegija dovelo do ucena i sramoćenja počinioca, posledica koje su njihovim ušima zvučale gore nego nekažnjeno silovanje deteta. Negde u ovom periodu, isplivale su novinske priče o zlostavljanju i trgovini devojčicama od tek četiri i sedam godina u prestižnim londonskim bordelima; pod pritiskom štampe i ranih feminističkih aktivistkinja, parlament je popustio i zakonodavstvo Britanije, a ubrzo i Amerike, napokon je počelo da zloupotrebu maloletnika shvata ozbiljno.

Novinar V. T. Sted, i Elajza Armstrong, žrtva trgovine ljudima čija je stradanja Sted navodno razotkrio.

Novinar V. T. Sted, i Elajza Armstrong, žrtva trgovine ljudima čija je stradanja Sted navodno razotkrio.

Povrh toga, fiksacija na faluse koju naše društvo gaji već četvrtu hiljadu godina dovodi i do toga da krivični zakonici širom sveta i dan danas mahom tretiraju krivično delo silovanja isključivo kao penetraciju penisom – odnosno, muškarci su označeni kao jedini mogući učinioci, a žrtva se uglavnom opisuje kao „ženska osoba”. Krivični zakonik Republike Srbije jedan je od onih koji silovanje bilo čime osim penisom tretira kao puke „nedozvoljene polne radnje”, traži vidljive znake otpora, a pregled nadležnog lekara sudske medicine naplaćuje žrtvi nekoliko hiljada dinara.

Kada su u pitanju seksualni zločini, istorija je jasna i glasna: ako želite da izbegnete silovanje, najsigurnije vam je da imate penis. A ako već morate da budete žena – pokušajte da budete belkinja.

Vrli Novi svet

Kouvenberg, Tri mladića i crnkinja; luda zabava, nesumnjivo.

Kouvenberg, Tri mladića i crnkinja; luda zabava, nesumnjivo.

Stroge zabrane i ograničenja koja je crkva nametnula Evropi izrodila je generacije žestoko isfrustriranih ljudi kojima je kao melem na ranu došla vest o otkriću novih zemalja; kapetani brodova, prikupljajući posadu za svoje ekspedicije, tvrdili su da Novi svet odreda nastanjuju razgolićene, pohotne, prelepe žene koje čitav svoj život čekaju samo hrišćanski, belački, civilizovani evropski penis. Ushićeni mornari pohrlili su da ispune snove ovih putenih gospi, usput im prenoseći restriktivni hrišćanski moral, teške bolesti i ropstvo. Takoreći, spoj iz snova u kome svi učesnici dobijaju.

Raznovrsne „egzotične” žene, naravno, nisu ni pomišljale na svoju „egzotičnost”, niti im je palo na pamet da se bacaju u krilo svakom skorbutnom Evropljaninu koji naiđe. Naime, u tropskim krajevima domoroci su najčešće bili razgolićeni jer je, verovali ili ne, tamo vrućina – a ne jer su bili razvratni i prekomerno pohotni. Isto tako, njihovi plesovi češće su bili verski obredi nego orgije, a svakako je potrebna veoma naročita vrsta kulturne nadmenosti da bi se poligamija i paganstvo izjednačili sa manjkom civilizacijske zrelosti. Očas posla, stvorili su se stereotipi o pohotljivim crncima-silovateljima belih žena, i crnim razvratnicama koje je nemoguće silovati jer one, kao i sve kurve, naprosto uvek žele seks sa ama baš svakim.

Lili Bernard, Caroline; preuzeto odavde.

Lili Bernard, Caroline; preuzeto odavde.

Kako je to izgledalo u praksi saznajemo iz pisma jednog italijanskog plemića koji je pratio Kristofera Kolumba na putovanjima. Ovde, on opisuje svom prijatelju događaj kada je od kapetana na poklon dobio „veoma lepu karipsku ženu”.

Kada sam je uveo u svoju kabinu bila je gola  kao što im je običaj. Bio sam ispunjen željom da se zadovoljim njome i pokušao sam da svoju želju ispunim. Bila je nevoljna, te me je tako dočekala noktima da sam poželeo da nisam ni počinjao. Ali – da skratim priču – onda sam uzeo parče kanapa i zdravo je išibao, na šta je ona ispuštala tako neverovatne vriske da ne bi verovao svojim ušima. Naposletku smo se tako složili da, uveravam te, pomislio bi da je vaspitavana u školi za kurve.

12 YEARS A SLAVE, from left: Lupita Nyongo, Michael Fassbender, Chiwetel Ejiofor, 2013. ph: Francois Duhamel/TM and Copyright ©Fox Searchlight Pictures. All rights reserved./courtesy Everett Collection

Kadar iz filma Dvanaest godina ropstva, koji prikazuje surovost života crnih robinja na američkom Jugu.

Svakom sa zrncem pronicljivosti i empatije iz ovoga je jasno da domorotkinje nisu bile radosno napaljene divljakuše, već surovo otete, napastvovane žene koje bi, nakon veće ili manje količine nasilja i prinude, prestale da pružaju otpor ne bi li sačuvale život. Nije do kraja jasno kako su vrli kolonizatori smetnuli ovaj detaljčić s uma; no, stereotip o crnim ženama, kao i ženama iz nižih društvenih slojeva, kao o seksualno uvek raspoloživim održao se i do dana današnjeg. Veliku medijsku pažnju dobio je nedavni slučaj francuskog zvaničnika Dominika Štros-Kana, koga je crna sobarica, na njegovo zaprepašćenje, optužila za seksualno napastvovanje. Jedan novinar, očito na Štros-Kanovoj strani, opisao je incident kao puki troussage de domestique – u bukvalnom prevodu „zadizanje sluškinjine suknje”, a uz pridodato figurativno značenje i seks sa njom. Mrtav ‘ladan, ovaj čovek iz dvadeset prvog veka sugeriše da je dužnost posluge da zadovolji gospodarevu želju nešto toliko podrazumevano da ne zavređuje ni pažnju, a nekmoli krivičnu odgovornost.

Uopšteno gledano, u seksu kao i svuda drugde, interesi bogatog belog muškarca najčešće su diktirali pravila igre za sve umešane. Međutim, kao što znamo iz primera Oskara Vajlda, čak ni aristokratski položaj, novac i umetnička slava nisu bili dovoljni da se oprosti onaj jedan zločin koji je za devetnaestovekovno britansko zakonodavstvo bio gori čak i od silovanja malih devojčica: seks sa hoćnom, odraslom osobom istog pola.

Osnove sodomije

Problem homoseksualne ljubavi u srednjevekovnoj Evropi uglavnom je rešavan ovako nekako.

Problem homoseksualne ljubavi u srednjevekovnoj Evropi uglavnom je rešavan ovako nekako.

„Neprirodne” i „grešne” vrste seksa u hrišćanstvu su se počesto opisivali samo kao „sodomija” i premda je u hrišćanskom dvanaestom veku ta reč obuhvatala seks sa Jevrejima, životinjama i osobama istog pola, samo je jedan deo definicije opstao kroz vekove kao prepoznatljiv znak nedopuštenog odnosa: analni seks sa muškarcima.

U društvima pre Biblije, homoseksualnost je bila zapanjujuće mnogo tolerisana – kako nije mogla da utiče na reprodukciju i imovinska prava, zakonodavce pre plemena Avramovog nije mnogo brinulo to što neki muškarci vole muškarce, dokle god mogu da smognu snage da proizvedu i legitimne naslednike sa svojim nesrećnim suprugama. Stara Grčka je naročito čuvena po sklonosti prema jednoj jasno određenoj vrsti homoseksualnog odnosa: ljubavi između starijeg, uglednog slobodnog građanina, i mladića kome je „pokroviteljstvo” bilo potrebno kako bi dobio mudre savete i obuku, i najzad došao do željenog društvenog položaja.

Seksualno opštenje u ovakvim odnosima ne samo da se dešavalo, već se malne i podrazumevalo; a znalo se, naravno, i ko kosi, a ko vodu nosi. Naime, starijim i uglednijim građanima nije dolikovalo da „sebe čine ženom” tako što bi dopustili penetraciju svog uvaženog anusa; zato je ta, podređena i često ismevana uloga, prepuštena isključivo mladima koji još nisu u potpunom smislu ni smatrani muškarcima. Iako bi velikani poput Platona voleli da nam sve ovo deluje bajno i plemenito, kao i svaki oblik odnosa gde je podela moći između učesnika jasno neravnopravna, položaj obožavanih mladića ipak je makar malo jeziv.

Na Platonovoj Gozbi glavno jelo je penis!

Na Platonovoj Gozbi glavno jelo je penis!

Ali, upitaće neko, šta je sa lezbijkama? Taj problem je rešavan sasvim jednostavno, i u skladu sa svime već rečenim. Naime, pažljivom čitaocu svakako nije mogla promaći opsesija penetracijom u svim dosadašnjim primerima; a, takođe se da primetiti, u lezbijskom odnosu ona izostaje. (Muški) zakonodavci svih razdoblja, civilizacija i veroispovesti oduvek su malo teže kapirali da je i seks bez penisa – stvarno i zaista seks. Za lezbijke, ovo je uglavnom značilo da su bile ostavljane na miru i ignorisane osim ako su koristile mehanička „pomagala” za penetraciju. Francuski esejista Mišel de Montanj pisao je o nekolicini devojaka koje su pokušale da žive prerušene u muškarce; jedna od njih postala je tkač, zavredila ljubav čitavog gradića, i naposletku se čak oženila. Brak je bio harmoničan prva dva meseca, „na suprugino zadovoljstvo”, kada je ova napokon otkrila prevaru svoga muža. On je optužen za „korišćenje nedozvoljenih sprava da nadomesti nedostatak svoga pola”, i obešen – sudbina koja mu je, izjavio je, bila draža nego da živi život kao žena.

rykener01Znajući kako je izgledao život žena veći deo istorije, ovu izjavu bi bilo lako razumeti čak i ako ova devojka nije u biti bila transrodna. Zbog toga je nešto zanimljiviji slučaj Džona Rikenera, koji je uhapšen u Londonu, u decembru davne 1395. dok je pružao seksualne usluge na ulici. Mušterija, Džon Britbi, sve do hapšenja bio je uveren da opšti sa prostitutkom po imenu Elenor – i nije bio jedini koga je zavarala njena vešta krinka. Elenor je, naime, živela pod tim imenom već dugi niz godina, baveći se raznim ženskim profesijama uporedo sa prostitucijom. U fascinantnoj izjavi koju je tom prilikom dala policiji otkrila je da je imala brojne klijente, među kojima su bili monasi, sveštenici, i kaluđerice. Tvrdila je da najviše voli da opslužuje popove, jer oni najbolje plaćaju; pohvalila se da joj je jedan Franjevac dao zlatan prsten, a jedan Karmelićanin i „šest stranaca” dvanaest šilinga.

Elenorin život i priključenija razotkrivaju suštinu zakonskih sankcija usmerenih protiv marginalizovanih društvenih grupa: iako se često predstavljaju kao pitanje javnog interesa i bastion odbrane moralne valjanosti, zapravo su, ako je suditi po ponašanju onih koji ih donose – samo isprazni i licemerni.

Svi primeri i citati preuzeti su iz knjige Sex and Punishment: 4000 Years of Judging Desire Erika Berkovica.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *