Sačuvajte račun ili ne vraćamo glavu: Giljotina na nacistički način

Nacisti su članovima partije oduzimali pamet, a protivnicima i celu glavu pride.

Ilustracija: Miloš Bogdanović

Kada pomislimo na riječ „giljotina“, prvo što nam padne na pamet jeste vjerovatno Jakobinska diktatura, krvavo doba Francuske revolucije, kada je hiljade ljudi pogubljeno pomoću ove naprave. Međutim, u vrijeme kada je Njemačka bila još poznata kao Treći rajh, osmišljena je Fallbeil, rođaka francuske giljotine. Predstavljala je nešto kraću giljotinu napravljenu pretežno od metala, koja se mogla rasklopiti i sklopiti u slučaju putovanja – giljotina za ponijeti. Ona je imala važnu ulogu u toku Drugog svjetskog rata, za vrijeme kog se procjenjuje da je na ovaj način pogubljeno ukupno oko 16.000 ljudi, čiju su većinu činili protivnici nacističkog režima.

Zloglasni dželat Johan Rajhart (Johann Reichhart) je sam pogubio 3.165 ljudi neprestano vodeći evidenciju o broju i imenima ljudi kojima je presudio. Rajhart je poticao iz porodice u kojoj su se muškarci tradicionalno bavili ovim zanatom čak osam generacija unazad. Nakon što je njegov ujak penzionisan, prijavio se u Ministarstvo pravosuđa u Minhenu kao nasljednik porodičnog posla. Napravio je pauzu od 1928. do 1933. godine jer posao tada nije baš cvjetao, zbog čega nije zarađivao dovoljno novca i preselio se u Holandiju, gdje je radio kao prodavac voća. Kada je Hitler postao kancelar, Rajhart se vratio u Njemačku svom pravom pozivu. Njegova karijera je počela 1924. godine i trajala je za vrijeme Vajmarske republike, Trećeg rajha i završena je suđenjima u Nirnbergu.

Jedna za porodični album.

Bijele ruže, nježne ruže

Neke od najpoznatijih Rajhartovih žrtava su bili Sofi (Sophie Scholl) i Hans Šol (Hans Scholl), sestra i brat koji su bili uključeni u pokret „Bijelih Ruža“ (njem. die Weiße Rose), nenasilan pokret otpora nacističkom režimu predvođen studentima i profesorima Minhenskog univerziteta. Njihove aktivnosti su počele 1942. godine i završile se Gestapovim hapšenjem glavne grupe učesnika 1943. godine. U početku je grupa štampala i dijelila letke u Minhenu i široj okolini. Kasnije su tajni dostavljači nosili kopije letaka i u druge gradove, većinom do južnijih dijelova Njemačke. Sve ukupno, pripadnici „Bijelih Ruža“ su napravili šest letaka, koji su umnožavani i šireni dalje mrežom dostavljača. Napravljeno je ukupno oko 15.000 kopija. Na pamfletima su bili istaknuti zločini i opresija nacističkog režima, kao i obavještenje o masovnom ubistvu Jevreja. Preživjeli član „Bijelih Ruža“ govori kako je izgledalo živjeti u nacističkoj Njemačkoj ako niste podržavali ovakav režim:

„Vlada ili bolje rečeno partija je kontrolisala sve: medije, pravosudni sistem, policiju, naoružane snage, komunikaciju, putovanja, sve nivoe edukacije od zabavišta pa do univerziteta, sve kulturne i religijske institucije. Politička indoktrinacija je počinjala u veoma ranom dobu i nastavljana pomoću pokreta „Hitlerova omladina“, sa krajnjim ciljem potpune kontrole uma. Djeca su u školama podsticana da govore protiv svojih roditelja ukoliko oni ne podržavaju Hitlera i nacističku ideologiju.“

Članovi ovog pokreta su rizikovali život u nadi da će njihove aktivnosti podići svijest naroda o užasima vladajućeg režima. 18. februara 1943. godine Sofi i Hans Šol su viđeni kako dijele letke u atrijumu Univerziteta u Minhenu i istog dana su prijavljeni i uhapšeni. Optuženi su za izdaju i osuđeni na smrt. Par časova kasnije obezglavljeni su od strane Rajharta. Šolove poslednje riječi su bile „Es lebe die Freiheit!“ („Živjela sloboda!“). Ubrzo su uhapšeni i pogubljeni i ostali članovi koji su bili pripadnici pokreta.

Hans Šol, Sofi Šol i Kristof Probst, takođe pripadnik pokreta, 1943. godina. Izvor fotografije ovdje.

 

Jedan od letaka koji su dijelili studenti i profesori  Minhenskog univerziteta. Sadržaj preveden na engleski jezik možete pročitati ovdje.

Uslovi i prava za korišćenje giljotine

Kako su godine prolazile, žrtava je bilo sve više, a kasapini su bivali sve bogatiji. Prosječna plata je bila oko 3.000 rajhmaraka godišnje uz 65 rajhmaraka bonusa po svakom izvršenom pogubljenju. Rajhart je zaradio dovoljno da kupi veliku vilu u prestižnom kraju Minhena. Tokom rata je bio veoma zauzet, često je poslom morao da ide u gradove širom Poljske i Austrije. Nije volio da kasni, bio je posvećen i tačan do te mjere da je zatražio od vlade Njemačke da ne dobija kazne za prekoračenje brzine, ali je ovaj zahtjev ipak bio odbijen. Svoj posao je shvatao veoma ozbiljno i poštovao je sve što je bilo određeno protokolom. Nosio je tradicionalnu uniformu njemačkog dželata, koja je podrazumijevala crni sako, bijelu košulju, crnu kravatu, rukavice i crni cilindar. Kako je vodio evidenciju o ljudima koje je pogubio, tako je i zabilježeno da je u jednom danu ubio 32 ljudi, što je predstavljalo njegov lični rekord.

Vjerovatno najbizarnije od svega je bilo to što su nacisti ožalošćenim porodicama slali račun u kome su naplaćivali uslugu smaknuća. Za svaki dan u zatvoru naplaćivali su 1.50 rajhmarku, dok je samo pogubljenje koštalo 300 rajhmaraka. Rajh je zahtijevao nazad čak i troškove knjiženja facture, što je koštalo čitavih 12 feninga. Na ovaj način je porodica snosila apsolutno sve troškove za pogubljenje sopstvenog člana!

Zašto protraćiti dobrog dželata?

No, svi znamo kako se završava noćna mora zvana Drugi svjetski rat, slijedi veliki preokret. Nakon pobjede Saveznika Rajhart je uhapšen i zatvoren u zatvoru Landsberg. Ovaj zatvor je poznat po tome što je jedan od zatvorenika bio i Adolf Hitler, koji je ovdje doveden 1924. godine nakon puča u Minhenu, kada je osuđen za izdaju. Baš u ovom zatvoru je izdiktirao svoje memoare „Mein Kampf “ Rudolfu Hesu (Rudolf Hess). Tokom okupacije Njemačke od strane Saveznika nakon završetka rata vojska Amerike proglašava ovaj zatvor za „War Criminal Prison No.1“. Ovdje je pogubljeno ukupno skoro 300 zatvorenika koji su osuđeni na smrtnu kaznu zbog zločina koje su počinili. Veći dio zatvorenika je osuđen na smrtnu kaznu na vješalima, dok je manji broj streljan.

Rajhart se nije dugo zadržao iza rešetaka, ponuđeno mu je da bira između doživotnog zatvora i svog starog posla, ali ovaj put na suprotnoj strani, gdje su se umjesto giljotine koristila vješala kao metod za izvršavanje smrtne presude. On je odlučio da nastavi da radi svoj posao, sada na strani Saveznika. Do kraja maja 1946. godine Rajhart je objesio 156 nacističkih ratnih kriminalaca.

Rajhartova služba je značajno uticala na njegov privatni život. Njegov brak je doživio krah, a jedan od njegovih sinova, Hans, izvršio je samoubistvo 1950. godine, navodno je baš očeva profesija bila razlog. Omražen i usamljen, Rajhart je umro u staračkom domu u Minhenu 1972. godine.

Rajhart u penziji, Minhen 1967. godina. Izvor fotografije ovdje.

Priča o čovjeku koji je stekao bogatstvo tako što je pogubio ogroman broj ljudi, uključujući čak i pripadnike režima kome je i sam pripadao, može da se gleda sa dvije tačke gledišta: kao priča o monstrumu i psihopati lišenog bilo kakvog etičkog i moralnog kodeksa ili kao priča o čovjeku koji je predstavljao produkt vremena u kome je odrastao i činjenice da je poticao iz porodice u kojoj je dio tradicije bio ovaj posao. Kada je Rajhart uhapšen, izveden je na saslušanje gdje je trebalo da se pokaje i opravda svoje postupke. On je izjavio sledeće: „Smrtne kazne sam sprovodio u čvrstom ubjeđenju da treba da služim svojoj zemlji i da se pridržavam usvojenih važećih zakona. Nikada nisam sumnjao u legalnost onoga što sam radio.“ Za njega je ovaj posao bio kao i bilo koji drugi, a on je radio sve što je u njegovoj moći da ga radi najbolje što može.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *