Rodžer Ibert: I’ll see you at the movies

Čovek koji je bio film i promenio svet filmske kritike

Preuzeto sa Gardijana

Preuzeto sa Gardijana

Filmska kritika primala je razne udarce, od kojih su mnoge uputili režiseri. Kritičarima su razjareno govorili da probaju sami da snime film pre nego što krenu sa kritikom, da nikada nisu dobili Pulicera i da nemaju pravo na mišljenje. Ništa od toga nisu mogli da kažu Rodžeru Ibertu koji je prvi dobio Pulicerovu nagradu za filmsku kritiku 1975. godine i oprobao se kao scenarista. On je, nažalost, preminuo u čevrtak, 5. aprila, ali njegova kritika nije. O svemu je govorio iskreno, dozvolio je filmskoj kritici da bude impresionistička, i time je promenio za sve vremena. 

Život Rodžera Iberta bili su film i njegova kolumna za Chicago Sun-Times koju je pisao 46 godina. Iz tog razloga će ovde biti najviše reči o tome, o načinu na koji je on pisao i činio da njegove kritike često budu zanimljivije od samog filma. Vredi pisati i o iskrenosti kojom je pristupao svim filmovima i autorskim filmovima i blokbasterima; on nikada nije bio snob koji je bežao od „komercijale”, već je pisao recenzije za više stotina filmova godišnje. 

Iako je počeo da piše za Chicago Sun-Times 1967. godine, Ibert postaje poznat široj publici 1975. kada dobija Pulicerovu nagradu i počinje da kritikuje filmove zajedno sa Džinom Siskelom za Sneak Previews, emisiju u kojoj su njih dvojica razmenjivali mišljenja o filmovima, svađali se kada se ne slažu i upadali jedno drugom u reč kada bi se složili (mada, uglavnom se nisu slagali). Ova emisija menjala je ime i produkcijske kuće nekoliko puta, ali Siskel i Ibert ostali su njena konstanta sve do Siskelove smrti 1999. Tada je Ibert opisao njihov odnos rečima: „Niko osim nas nije mogao da zna koliko je beznačajna bila mržnja, a koliko duboka ljubav.”

Ibert upravo tom emisijom stiče veliki uticaj u svetu filma i filmske kritike. On nije bio pretenciozni kritičar koga publika nije mogla da razume, već prijatelj koji savetuje da li film treba pogledati ili ne. Iako su njegovi izbori često bili vrlo čudni, publika je naučila da ga sluša i čita njegove kritike i pre samog gledanja filma, često ne preispitujući ih. Da li je to bilo dobro za razvijanje ukusa za dobar film nije ni bitno, ljudi su ga voleli, a režiseri poštovali. On je prosto uvek bio tu i pisao iskreno i dovitljivo; bilo je lepo i zabavno čitati njegove tekstove bez prevelikih reč, a sa iskrenim komentarima. Jedna od najboljih stvari u vezi sa Ibertovim radom bila je to što je umeo da prizna da je pogrešio, možda je zbog toga bio toliko uspešan. Videlo se da je on mislio o svakom filmu o kome je pisao i nakon objavljene kritike, videlo se da je to njegov život. Nekoliko puta su se desile „nelogičnosti“ na njegovim čuvenim listama, npr. E.T. je bio jedini film iz 1982. koji se našao na listi najboljih filmova ’80, iako je na prvobitnoj listi bio tek na trećem mestu.

Neke od Ibertovih najoštrijih kritika bile su upućene jako uspešnim filmovima sa dobrim kritikama, a drugi su bili birani kao najbolji iako nisu ostavili nikakav uticaj i brzo padali u zaborav; tako je Blue Velvet Dejvida Linča bio krajnje ocrnjen, a Argo je postao najbolji film 2012. godine, iako su sve šanse da će biti zaboravljen do sledeće dodele Oskara. Publika je uvek verovala Ibertu toliko da je pomalo zastrašujuće pomisliti na uticaj koji je mišljenje i ukus jednog čoveka imao na sve.

Preuzeto sa: flow102.com

Preuzeto sa: flow102.com

Vremenom je to poverenje u Iberta kao kritičara preraslo u nešto mnogo veće, on je postao figura filma, otelotvorenje pravog kritičara, jedini koji je bio u pravu. Postao je prijatelj i savetnik, pa je počeo da vodi i blog koji su mnogi pratili. Na tom blogu pisao je o svojoj ženi, životu i svojoj borbi sa rakom koji mu je bio dijagnostifikovan 2002. godine i o kome je uvek govorio otvoreno. Postao je inspiracija mnogim obolelima, jer se nikada nije stideo sebe, čak ni posle brojnih operacija. Uvek je govorio da je to ono što on jeste i da sve kroz šta je prošao samo pokazuje koliki je borac bio. Borio se sa rakom 11 godina, pri čemu je 2006. godine izgubio mogućnost da govori i ubrzo je krenuo da koristi kompjuterizovani sistem koji mu je omogućio i da koristi glas koji je zvučao kao njegov. Za sve to vreme on je neprestano pisao. Kritikovao je filmove neumorno, davao je preporuke, a zvezdice u njima često nisu značile ništa. Film je mogao da dobije 3 zvezdice, a da i dalje ne bude preporučen, dok su zvezdice kod nekih filmova izostajale – The Human Centipede tako nije dobio zvezdice, jer za taj film nije bitno da li je dobar ili loš, to je samo film o „svetu gde ne sijaju zvezde.”

Posle Ibertove smrti svi mediji bili su prepuni reakcija poznatih ličnosti na činjenicu da je najpoznatiji filmski kritičar preminuo. Ono što se uvek ponavljalo bilo je da je Ibert živeo film i da je o filmovima pisao sa strašću i ljubavlju, mnogo dublje od običnih zvezdica, našavši tako mnogim filmovima publiku. Ibert o svojoj kritici nikada nije tako pisao ni pričao, on je prosto gledao filmove, pa se čini da bi njegov odgovor na sve bio:

I’ll see you at the movies

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *