Ringe, ringe, raja: Faberžeova jaja

Ova jaja nisu obična jaja. Ova jaja ne biste bacilli na tiganj i okupali u vrelom suncokretovom ulju. Ova jaja ne biste olupali u smesu za vaš omiljeni kolač. Ovim jajima se ne biste tucali u nedeljno jutro (iako biste sasvim sigurno pobedili sva druga, obična jaja). Ova jaja vam neće biti podvaljena u obliku ruske salate nekoliko dana posle nedelje. Ova jaja su Faberžeova jaja.

Na osnovu ovakvog uvoda jasno uviđate da je gospodin Faberže bio, slengom rečeno, jedno „mudo od čoveka”. Kakvo je tačno mudo on bio, kao i zašto je svoj život posvetio jajima, čitajte u narednom pasusu.

Čovek iza jaja

Faberže nije bio Francuz, iako njegovo prezime navodi na takav zaključak. Faberže je bio Peter Karl. On, pak, nije bio ni Nemac, iako njegovo ime navodi na takav zaključak. Karl Faberže izjašnjavo se kao Rus, a u Rusiji je i rođen – 1846. godine u carskom Sankt Peterburgu. Ipak, njegov otac Gustav bio je baltički Nemac francuskog porekla. Gustav je u tadašnjoj ruskoj prestonici sreo šarmantnu Dankinju Šarlotu, koja će nedugo nakon njihovog susreta postati majka Petera Karla. Praktično već rođenjem Karlova profesionalna orjentacija bila je zapečaćena: juvelir. Ovaj francusko-nemačko-danski Rus nasledio je očevu juvelirnicu, Kuću Faberže (rus. Дом Фаберже), osnovanu nekoliko godina pre njegovog rođenja u mračnom sanktpeterburškom podrumu. Osim što je proizvodila sve – od srebrnih tacni do najfinijih orglica, Kuća Faberže bavila se i katalogizacijom i održavanjem predmeta iz zbirke obližnjeg Ermitaža. U to vreme prošlo je već više od jednog veka od kako je Katarina Velika sakupila prvu kolekciju umetničkih dela za Ermitaž, pa u Karlovo doba ovaj muzej predstavlja najznačajniju riznicu umetnina u Rusiji. Karl tako dolazi u dodir sa visokom umetnošću iz čitavog sveta, što će uticati na formiranje njegovog kompleksnog stila u dizajniranju nakita i drugih đakonija (i jaja).

Karl, čovek koji stoji iza svakog jaja Kuće Faberže. Preuzeto sa: faberge.com

Karl, čovek koji stoji iza svakog jajeta Kuće Faberže.
Preuzeto sa: faberge.com

Od podrumske radionice do svetske senzacije prošlo je mnogo vremena, ali ove dve uzastopne godine bile su ključne prekretnice u nastajanju kulta Faberže:

1881. vođenje porodičnog biznisa preuzima Karl, a u rukovođenju i dizajniranju predmeta pridružuje mu se i šesnaest godina mlađi brat Agaton;

1882. braća izlažu svoje šljašteće proizvode na Sveruskoj izložbi u Moskvi, gde njihovu šljašt primećuje niko drugi no car čitave Rusije, Aleksandar III Aleksandrovič Romanov, koji zapoveda da se radovi Kuće Faberže izlože u Ermitažu, kako bi svako mogao da vidi bliskost ruskog zanatstva savršenosti.

Biti primećen po dobru nije mala stvar. Biti primećen po dobru od strane cara još manje nije mala stvar. A kada car koji vas je primetio od vas naruči jaje… vi napravite JAJE.

Jaje prvorođeno

Rusi kada vole, oni vole da vole strasno. Oni ljubavi daju boju, a boja carske ljubavi ne može biti druga, do zlatna. Osim kada carska ljubav ogrne ogrtač skromnosti i preboji se u belo. Ovako nekako izgleda jaje koje je car Aleksandar iz ljubavi poklonio svojoj ženi, carici Mariji Fjodorovnoj za Uskrs 1885. godine. Kako je u potpunosti izliveno od zlata, sigurno bi pobedilo nedeljni turnir u tucanju, međutim ostaje neispitano koje je jaje Marija koristila u borbama, kao i da li je možda namerno pobede prepuštala svojoj deci. Ipak, ukoliko bi poželela da vara i bori se zlatnim jajetom, mogla je to i da učini, a da malo ko posumnja u poreklo Marijinog oružja: jaje je presvučeno emajlom bele boje i od izgleda običnog kokošijeg jajeta deli ga samo jedna zlatna crta. Koncept Kinder-jaje-iznenađenja bio je poznat i Karlu Faberžeu, s obzirom na to da je ovo, kao i svako naredno jaje sadržalo u sebi iznenađenje. Kada se otvori prvorođeno jaje ima žumance, baš kao i Kinder jaje, ili uostalom svako drugo jaje. Činjenica da je ovo žumance od zlata nije iznenađujuća, ali ono što itekako jeste, je činjenica da i žumance sadrži iznenađenje: unutra se nalazi mala kokoška, koja je uz to što je zlatna sasvim sigurno i kulturna. Ali tu nije kraj! I kokoška krije u sebi iznenađenje. Ovo poslednje iznenađenje izgubljeno je u prevrtljivoj sudbini jaja koja će nastupiti u nekim kasnijim, tužnijim godinama po Romanove, ali poznato je da se unutra nalazila zlatna minijatura krune i privezak od rubina. Ovo jaje zvalo se jednostavno Kokoška (rus. Курочка), а kako je jednostavan dizajn Karla Faberžea oduševio i cara i caricu, ono je stavilo kamen temeljac tradiciji iz koje će se izroditi ukupno 50 imperijalnih uskršnjih Faberžeovih jaja.

Jaje, i u jaju žumance, i u žumancu !Kokoška. Preuzeto sa: www.alux.com

Jaje, i u jajetu žumance, i u žumancu !Kokoška.
Preuzeto sa: www.alux.com

Još imperijalnih jaja pre kraja

U godinama koje slede dizajn se komplikovao, trajanje izrade produžavalo, očekivanja su rasla, ali jaja su se nizala. Po nekoliko juvelira bivalo je zaposleno na jednom jedinom jajetu, dok je Karl postavljao zahteve dizajnerima, usvajao ili odbijao njihove predloge i dorađivao ih. Dešavalo se čak da poneko jaje u svom nastajanju skrene sa puta, a tad bi ga čekao strašan Karlov sud – čekić. Ipak, car Aleksandar nije dozvolio ni da jedan Uskrs prođe, a da carica ne bude faberžeovski obradovana, i tako sve do svoje smrti, 1894, kada ga na prestolu nasleđuje sin Nikolaj II Aleksandrovič Romanov, poslednji ruski car. Sa dvadeset i šest godina, koliko je imao kada je postao car, Nikolaj je bio vrlo svestan da dobre navike ne treba menjati, već da ih, ako su naročito dobre, treba udvostručiti. Od Uskrsa 1895. pa do kraja carske Rusije (sa izuzetkom 1904. i 1905. kada se vodio Japansko-ruski rat), Kuća Faberže je na adresu imperijalne porodice isporučivala po dva jajeta – jedno za majku, Mariju Fjodorovnu, a drugo za Nikolajevu ženu, caricu Aleksandru Fjodorovnu.

Sa druge strane, i Kuća Faberže imala je tradiciju: ni sam car, kao naručilac izrade, nije znao kako će jaje izgledati, a ovo se nije promenilo ni sa promenom naručioca iz Aleksandra u Nikolaja. Jedini uslov bio je da jaje sadrži iznenađenje. Kao i spoljašnjost jaja, i iznenađenja su bivala sve komplikovanija, čak toliko komplikovana da su sama radila stvari, kao što je to radila ptičica u krošnji lovorovog drveta (jaje Lovorovo drvo), koja je mahala krilima, vrtela glavom, otvarala kljun i pevala. Ovo su naizgled sasvim normalne stvari koje radi jedna ptičica u krošnji drveta, ali treba imati na umu da ova ptičica nije živa, kao i da u najdužoj dijagonali nema više od 2cm. Čini se da je Karl, kao čovek koji je davao početne ideje za dizajn jaja, prilično dobro procenjivao šta bi bilo adekvatno da se napravi koje godine, kao i da je veoma dobro poznavao život Romanovih. Određena jaja su u vezi sa nekim detaljem iz života carske porodice, druga prate tadašnja aktuelna dešavanja u Rusji, ali bilo je i onih koja se vode parolom da je za umetnost dovoljno samo da nešto bude lepo.

Međutim, ni Karl nije bio nepogrešiv. Pamiat Azova jaje (1891) kao iznenađenje sadrži minijaturnu repliku istoimenog ratnog broda na koji se mladi Nikolaj, tada carević i prestolonaslednik, ukrcava na nagovor roditelja i polazi na jedan duži izlet. Sve u cilju, kako kažu car i carica, „širenja vidika“. Tračevi međutim, govore da ovo urkcavanje nije bilo mnogo u vezi sa shvatanjem šire slike. Ili baš jeste. U to vreme Nikolaj je bio u prepletenim odnosima sa Matildom, balerinom Kraljevskog pozorišta u Sankt Peterburgu. Kako car i carica nisu bili od onih roditelja koji drže do „meni je dobra, ako je tebi dobra“, odlučili su da stvar uzmu u svoje ruke i oslone se na „daleko od očiju, daleko od srca“. Ova metoda nije bila naročito uspešna, jer se preplitanje Matilde i Nikolaja nastavilo i po povratku sa edukativnog boravka u prirodi, pa su roditelji pristupili radikalnijoj meri – ženidbi. Ako sȃm put nije uspeo da proširi Nikolajeve vidike, možda pokušaj ubistva jeste. Tokom boravka u Japanu, pokušan je atentat u kom je Nikolaj zadobio teže povrede glave. Iako je carici Mariji ovo jaje uručeno pre pokušaja atentata, izvesno je da ono nije bilo glavni konkurent za titulu jaje-miljenik.

Ovo nije Pamiat Azova, već jaje Renesansa (1894), prema !Kokoškinoj skromnoj intuiciji, favorit Marije Fjodorovne. Foto: Mina Stanikić

Ovo nije Pamiat Azova, već jaje Renesansa (1894), prema !Kokoškinoj skromnoj intuiciji, favorit Marije Fjodorovne.
Foto: Mina Stanikić

Jaje koje je pak definitivno imalo najviše šanse da bude miljenik carice Aleksandre, Nikolajeve žene, bilo je Imperijalno koronaciono jaje (1897). Osim što slavi dan kada je Aleksandra postala carica cele Rusije, 14. maj 1896, ono sadrži identičnu minijaturu kočija iz doba Katarine Velike, u kojima je Aleksandra vožena na krunisanje. Iako je replika dugačka svega 5cm, vrata kočija se otvaraju, točkovi okreću i skreću, a enterijer je obložen skarletnim jastucima. Možda je 20 godina kasnije, u vreme Boljševičke revolucije, Aleksandra klela dan kada je postala ruska carica, ali je Koronaciono jaje za vreme boljih dana sigurno imalo jedno od prominentnijih mesta na caričinoj polici sa jajima.

Jaje izloženo u Muzeju Faberže u Sankt Peterburgu. Foto: Mina Stanikić

Jaje izloženo u Muzeju Faberže u Sankt Peterburgu.
Foto: Mina Stanikić

Godine 1900. kraju se privodila izgradnja Transsibirske železnice, pa nije teško pogoditi kojim se događajem Karl poslužio u izradi jaja te godine. Iako je u ovaj građevinski poduhvat uloženo i mnogo rubalja i mnogo ruskih radničkih života, carska porodica izrazito se ponosila završetkom radova, a ponajviše car Nikolaj, jer je uspeo da dovrši ono što mu je otac ostavio u amanet. Jaje Transsibirska železnica bilo je namenjeno carici Aleksandri, a unutar njega krio se vozić od zlata i platine sa lokomotivom i pet vagona. I ovo se iznenađenje kretalo, ali je za razliku od minijature kočija, imalo sopstveni pogon, pa je Aleksandra okretanjem zlatnog ključića mogla da ga navije i gleda kako jezdi po stolovima i podovima carske palate. Kako vozić nije proizvodio nikakve zvukove, a lokomotiva je bila parna, možda bi se Aleksandri katkad sa usana otelo jedno tiho ćihu-ćihu, ćuću da upotpuni doživljaj.

Početak kraja

Uticaj Prvog svetskog rata nije zaobišao ni Kuću Faberže, a sasvim izvesno ni Romanove. Prva dva jajeta iz ratnog perioda, uručena su Mariji i Aleksandri na Uskrs 1915. Iako je tradicija ispoštovana, jaja su se bitno razlikovala od pređašnjih šljaštećih. Oba bela, daleko od skromnog, ali  ipak znatno skromnija, ova jaja slavila su požrtvovanost dve carice i njihovo učešće u radu Crvenog krsta. Marija Fjodorovna bila je doživotna predsednica ruske grane Međunarodnog crvenog krsta i njeno jaje je za iznenađenje imalo pet minijaturnih portreta žena iz dinastije Romanov u uniformama Crvenog krsta, uključujući i Aleksandru Fjodorovnu. Aleksandra je sa svojim starijim ćerkama Olgom i Tatjanom pristupila službi Crvenog krsta za vreme rata, kada su čak i neka krila carske palate pretvorena u bolnička. Njeno jaje jedno je od retkih koje se otvara vertikalno i unutra otkriva triptih na kom srednju scenu zauzima slika Isusovog vaskrsenja, dok se levo i desno nalaze Sveta Olga i Sveta Tatjana.

Mariju će pozicija u Crvenom krstu spasiti Preuzeto sa: stylecurated.blogspot.rs

Marijino jaje. Nju će pozicija u Crvenom krstu spasiti egzekucije u boljševičkoj Rusiji koja uskoro sledi, ali Aleksandru čeka drugačija sudbina.
Preuzeto sa: stylecurated.blogspot.rs

Godine 1916. poslednji put su uskršnja Feberžeova jaja uručena Mariji i Aleksandri. I naredne godine, izrada dva jajeta biće poručena, ali će završeno biti samo jedno i to je prvo jaje čija je osnova napravljena od drveta. Ono pak nikada neće stići u Marijine ruke. Aleksandra je bila još manje sreće, njeno jaje nikada nije završeno. Iako ih danas postoji čak dva: jedno nezavršeno, pronađeno u Muzeju minerala Fersman u Moskvi i drugo, koje se u devedesatak godina, koliko mu se nije znao trag, čak uspelo i završiti i danas se nalazi u Muzeju Faberžea u Baden-Badenu u Nemačkoj, koji je u vlasništvu ruskog tajkuna Aleksandra Ivanova. Eksperti menjaju mišljenje poput godišnjih doba, po principu, leti je originalno tajkunsko jaje, zimi mineralno. „Eksperti“.

Šalter izgubljeno-nađeno

Februar je 1917. godine. Boljševička revolucija kuca na vrata carske porodice. Mart je 1917.godine. Poslednji car Rusije, Nikolaj II Romanov primoran je na abdikciju. Smrt je došla po carsku Rusiju, a nešto više od godinu dana kasnije stiže i carsku porodicu. Po odobrenju Lenjina, Boljševici su u noći između 17. i 18. jula 1918. pogubili cara i caricu, njihove četiri ćerke i jednog sina. Najmlađa ćerka Anastasija nije preživela, iako je nije ubio prvi metak. Ali drugi jeste. Crtaći lažu.

Od momenta kada je carska porodica odvedena iz Sankt Peterburga (izuzev Marije Fjodorovne koja je uspela da izbegne u rodnu Dansku), sudbinu jaja kroje razne ruke. Neka od njih odnesena su u Kremlj, neka su ukradena, neka preprodavana među preostalom buržoazijom, neka među boljševicima, a neka, kako se čini, zauvek izgubljena. Od 50 napravljenih imperijalnih jaja (neki podaci govore i 52, a neki čak 54) do dana današnjeg preživelo ih je 43. Poslednje je otkriveno pre svega 2 godine, kada je srećni Amerikanac na buvljaku kupio Treće imperijalno jaje za suvu vrednost materijala od kog je napravljeno, oko 13.000 dolara. Vrednost ovog jajeta sada iznosi 33 miliona dolara. Ovaj Amerikanac izrazito je dobro prošao, a verovali ili ne, ova priča je istinita. Dakle, sledeći put kad budete krčili prolaz kroz tone iznošenih britanskih košulja vrhunskog kvaliteta na buvljaku, pogledajte da se negde među njima ne krije kakvo zlatasto jaje.

Nekad na buvljaku, sada u Wartski juvelirnici u Londonu. Preuzeto sa: telegraph.co.uk

Nekad na buvljaku, sada u Wartski juvelirnici u Londonu.
Preuzeto sa: telegraph.co.uk

Iz ruke u ruku, iz ruke u ruke Majkla Forbsa: čovek iza časopisa The Forbes, za života je bio vlasnik najveće privatne kolekcije imperijalnih Faberžeovih jaja. Sada je to Viktor Vokselberg, ruski multimilijarder, koji je otkupio čitavu Forbsovu kolekciju ne samo jaja, već i drugih predmeta Kuće Faberže. Međutim, Viktor nije škrtica, sva njegova jaja (9 imperijalnih i još po koje neimperijalno) izložena su javnosti u Muzeju Faberže u Sankt Peterburgu. Kad ste već u Sankt Peterburgu, svratite i do Ermitaža, gde se čuva samo jedno jaje i to neimperijalno, ali je ono uručeno muzeju od strane Vladimira Putina, što ga čini bar malčice imperijalnim. Kad ste već u Rusiji, svratite i do Moskve – u Kremlju se čuva još 10 imperijalnih jaja, postavljenih na 10cm razmaka u zagasito osvetljenoj vitrini, na zelenoj čoji, koja podseća na zaprljani bilijarski sto. Oprostite braći što su navikli na bogatstvo, pa 10 Faberžeovih jaja poređaju uz manje truda nego karton kokošijih jaja A klase.

Ostatak jaja nalazi se rasut po privatnim kolekcijama sveta. Ipak, kolekcionari vole da se pohvale svojim pulenima, pa se ona često nalaze na izložbama ili su čak deo stalne postavke u muzejima (poput Metropolitena u Njujorku).

Karl Faberže, Dejmijen Herst svog doba

Jedan novinar BBC-ja naveo je da mu nikad ranije nije padalo na pamet da je Karl Faberže bio Dejmijen Herst svog vremena, sve dok nije uživo video sjaj ovih jaja. Čitav svet okretao se 2007. za Herstovom For the Love of God, lobanjom u potpunosti prekrivenom dijamantima, čija je izrada koštala 14 miliona funti. Jedan vek pre toga, čitav svet okretao se za Faberžeovim jajima. A okreće se i danas. Herst veliča lobanju kao simbol smrti, Faberže jaje kao simbol početka. Herst ipak, kako se priča, nije uspeo da proda ovo delo. Faberže je jaja prodao i to jednom caru. Takođe je pokrenuo i Faberže pomodarstvo, pa su i drugi pripadnici evropske buržoazije želeli da svoje žene obraduju skupim uskršnjim poklonima, te je tako nastalo i nekoliko neimperijalnih jaja.

Iako je izrada Faberžeovih jaja koštala manje od izrade lobanje, njihova prava vrednost ne ogleda se samo u utrošenim materijalima (zlatu, srebru, dijamantima, dragom kamenju), ni u kultu brenda Faberže, već u majstorskom zanatsvu i prefinjenom dizajnu. Karl je bio čovek koji je krotio kič, a šundu davao formu.

***Jaje na naslovnoj fotografiji zove se Đurđevak (1898) i predmet je žudnje najlepšeg britanskog bandita, Tomasa Šelbija, vođe bande Peaky Blinders iz istoimene serije. Takođe je i omiljeno jaje autorke ovog teksta i naslovne fotografije, snimljene leta ove godine u Sankt Peterburgu.

1 komentar

  • wouie says:

    Ovaj kraj mi je ekstra:
    Karl je bio čovek koji je krotio kič, a šundu davao formu.
    Zanimljiv tekst 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *