Reci !Kokoška, reci osam, reci Merlinka!

Osmi po redu Merlinka festival, održan je pod vrcavim sloganom „Reci osam”. Ne bojte se da naglas kažete „osam” i krenete u !Kokoškin osvrt na nekoliko značajnih ostvarenja iz ovogodišnjeg raznovrsnog programa.

Na ovogodišnjem izdanju Merlinka festivala imali smo prilike da pogledamo čak pedeset sedam dugometražnih i kratkometražnih filmova, a po prvi put su dodeljene i nagrade u četiri kategorije.

NE ZOVI ME SINE

Režija: Ana Mujlert

Zemlja: Brazil

Ne zovi me sine

Da krenemo od početka. Festival je otvorio brazilski film Ne zovi me sine, dobitnik Teddy nagrade žirija, specijalne nagrade za filmove sa LGBT tematikom na ovogodišnjem Berlinskom filmskom festivalu. Priča prati sedamnaestogodišnjeg Pjera (sjajni Naomi Nero) koji iznenada saznaje da u stvari nije usvojen, već da ga je žena koja ga je odgajila i koju je voleo kao majku, zapravo ukrala iz porodilišta, a biološki roditelji su, do tada, bezuspešno tražili svoje najstarije dete.

Ovim iznenadnim obrtom tema Pjerovog identiteta se usložnjava. Glavni junak već je nekonvencionalan u pogledu rodnog identiteta: androgenog izgleda, gitarista rok benda, voli da se oblači kao žensko, dok se istovremeno upliće u neobavezne veze sa oba pola. „Lažna porodica“ se raspada, lažna majka je u zatvoru, a Pjer je primoran da živi kod potpunih stranaca – nove, „prave porodice“. Njegovi biološki roditelji su, ispostavlja se, tipični predstavnici pokondirene brazilske više srednje klase, gde je važno biti mačo muškarac i razmetati se materijalnim dragocenostima. Paradoksalno, život u lažnoj porodici nije sputavao njegovu slobodu, dok biološki otac pokušava da ga prisili na određeni kodeks ponašanja, što Pjera tera na bunt – gotovo u svakoj narednoj sceni do kraja filma, pojavljivaće se isključivo u ženskoj odeći. Jedina osoba sa kojom se, neočekivano, zbližava jeste mlađi brat Žoka, koji, premda se ponaša kako mu roditelji nalažu, prihvata i voli Pjera onakvog kakav jeste.

Najveća zamerka filmu je što prekratko traje i naglo se završava. Ostaje samo u nagoveštajima šta se može očekivati kasnije. I pored nedovršenosti i prividne jednostavnosti, Ne zovi me sine je složena priča o odrastanju i pronalaženju sopstvenog identiteta. Ujedno je i kritika društva koje se sebično trudi da sve ljude podvede pod isti kalup ponašanja. Harizmatični Nero sa lakoćom iznosi portret otuđenog i povređenog tinejdžera, a da progovara svega nekoliko puta u filmu, te se nadamo da ga čeka blistava karijera.

TEO I HUGO

Režija: Olivije Dukastel i Žak Martino

Zemlja: Francuska

Teo i Hugo

Još jedan dobitnik ovogodišnje Teddy nagrade publike je francuski film Teo i Hugo. Radnja se odvija u realnom vremenu i prati početak ljubavne priče, kako i sam naslov kazuje, Tea i Huga, od kasnih večernjih sati, do samog svitanja. Par se upoznaje u uvodnoj eksplicitnoj sceni u jednom pariskom seks klubu, da bi druženje i prve razgovore započeli šetajući se gradom. Idilu prekida priznanje da je Hugo HIV pozitivan. Kako su imali seks bez zaštite, postoji mogućnost da je i Teo zaražen, te odlučuju da zajedno odu do bolnice. U stvari, Hugo odlučuje da (jako novom) partneru pruži moralnu podršku u tako stresnoj situaciji, a Teo? Neočekivano, Teo je u šoku otprilike nekoliko sekundi, a zatim se ponaša skoro kao da je sve isto kao i pre Hugovog priznanja.

Teo i Hugo je priča o zaljubljivanju. Seksualna privlačnost se, kako film dalje odmiče, razvija u dublju emotivnu povezanost.

Nažalost, filmu fale ubedljiviji dijalozi. Postupci junaka često deluju nemotivisani i nagli. To se posebno odnosi na lik Tea, koji deluje kao naivno stidljivo dete koje Hugo ne sme da ostavi samo. Pored svih nabrojanih mana, Teo i Hugo je gledljiv i jednostavan ljubavni film.

MEPLTORP: GLEDAJ FOTOGRAFIJE

Režija: Rendi Barbato i Fenton Bejli

Zemlja: SAD

Mepltorp

Naslov ovom HBO dokumentarcu Mepltorp: Gledaj fotografije, nadenuo je američki senator Džesi Helms, prilikom govora u američkom Kongresu. I godinama nakon smrti, fotografije Roberta Mepltorpa toliko su izazivale zgražavanje konzervativne javnosti, da su čak i izložbe bile zabranjivane.

Mepltorpu bi se ovolika pažnja sigurno dopadala. Dokumentarac nam otkriva narcisoidnu ličnost nezasite ambicije, koja je čak i od smrti napravila spektakl. Neke od najboljih deonica ovog dokumentarca su svedočanstva bliskih prijatelja i članova porodice. Svi su prihvatali umetnikove mane uz osmeh, ne odolevajući Mepltorpovom šarmu.

Robert Mepltorp, slavu je stekao tako što je pornografsku ikonografiju pretvorio u umetničku fotografiju, i to u trenutku kada fotografiju nisu priznavali za visoku umetnost.

Nameće se pitanje zašto se rediteljski dvojac odlučio da život nekonvencionalne osobe isprati najkonvencionalnijim mogućim postupkom dokumentarnog filma o umetnicima: priča teče hronološki, uz naraciju prijatelja, porodice, bivših modela, ljubavnika, zatim uz odlomke Mepltorpovih intervjua i osvrte umetničkih kritičara. Najveća zamerka upravo leži u nedostatku kritičkog osvrta na umetnikov opus. Diskutabilno je da li su, na primer, portreti poznatih ličnosti i danas vredni pažnje? Šta je sa kritičarima koji nisu naklonjeni Mepltorpu? Zašto se ne čuje mišljenje Peti Smit, Mepltorpove velike ljubavi? Jedini koji kritikuju su konzervativni političari i, čini se, jedino što podleže kritici je umetnikov karakter.

VIVA

Režija: Padi Bretnik

Zemlja: Irska

Viva

Viva je film o borbi za ostvarenje najvećih snova, i pored bezbroj prepreka i životnih nedaća, a ujedno i dirljiva priča o pomirenju unutar porodice, praštanju, ljubavi i prihvatanju.

Iako se, zbog produkcije, režisera i scenariste formalno vodi kao irski film (čak je bio prošlogodišnji irski kandidat za Oskara), Viva je film sa celokupno kubanskim glumačkim ansamblom, sniman u Havani.

Siromašni Hesus je frizer u dreg klubu, ali sanja i mašta o tome da postane dreg kvin. Bivša zvezda kluba i Hesusov mentor, simboličnog imena Mama, pruža mu šansu, ali štićenikov debi je katastrofalan. Ipak, Hesus se vremenom sve više oslobađa, ali se na putu do slave ispreči iznenadni povratak njegovog oca Anhela, bivšeg boksera i robijaša, ali i neskrivenog homofoba. Nesrećni Hugo mora da izigrava poslušnog sina, ali se otac i sin vremenom zbližavaju i prihvataju uzajamne različitosti. Polako, očev karakter se sve više otkriva: pod maskom mačo nasilnika krije se čovek koji je mnogo propatio i čiji je život obeležen krivicom i kajanjem. Anhela je dirnula Hesusova dobrota, požrtvovanost i briga za bolesnog oca. Promenu u njihovom odnosu najbolje opisuju dve scene Hesusovog performansa: pri prvom susretu, Anhel udara Hesusa, da bi na samom kraju filma sa ljubavlju posmatrao sinovljev nastup.

Nakon očeve smrti, jedan drugačiji Hesus se penje na pozornicu: nesigurni, nežni mladić sa početka filmske priče postaje snažan, ubedljiv i emotivan izvođač. Publika oduševljeno aplaudira. Zvezda je rođena i snovi su se, najzad, ostvarili.

Reci osam, reci nagrade!

Merlinka festival od ove godine po prvi put je takmičarskog karaktera. U konkurenciji za Godišnju nagradu ušli su svi igrani i dokumentarni filmovi LGBT tematike koji su prikazani na filmskim festivalima u Srbiji. Nagrade su dobili sledeći filmovi:

Najbolji dugometražni igrani film za 2016. godinu: Otvorena, u režiji Momira Miloševića

Najbolji dokumentarni film: holandski film Zauzmi pozu, o sudbini Madoninih plesača Blond Ambition turneje, rediteljskog dvojca Ester Gould i Rejer Zvan.

Najbolji kratkometražni domaći film: Tranzicija u režiji Milice Tomović.

Najbolji kratki film u inostranoj selekciji: grčki film  Konstantinosa Čaliasasa, Golubica , koji prati slučajan susret dve mlade žene.

Nadamo se da će neki od filmova sa ovogodišnje Merlinke naći put do nekog od beogradskih bioskopa.

Vidimo se sledeće godine!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *