Putovanje na Zapad: o božanskoj birokratiji i majmunu delinkventu

U nepreglednom okeanu kineske lirike i proze, izdvajaju se takozvana Četiri velika klasika, kao najuticajnija i najbitnija dela klasične kineske književnosti. Jedan od tih klasika je i roman Putovanje na Zapad, napisan u 16. veku, u vreme vladavine dinastije Ming, čiji je pisac Vu Čengen. Ovo je priča o Majmunu, Vepru, Monahu i onom Četvrtom liku.

Ah, ta Kina! Egzotično, misteriozno carstvo kung fua, pandi i urnebesnih prevoda na engleski jezik. Zahvaljujući internetu i drugim medijima, Kina nam je nikad bliža. Pa ipak, ostaje nam nekako udaljena, ne samo u geografskom, nego i u sociokulturnom smislu. !Kokoška je odlučila da upozna ovo daleko carstvo čitajući dela kineske klasične književnosti. Šta je to što svi Kinezi čitaju i što je duboko uticalo na kinesku, i šire – azijsku, kulturu?

Ako bismo rekli da Kinezi imaju bogatu književnost, to bi bilo isto kao kad bismo rekli da je Volter voleo da pije kafu: u suštini je tačno, ali nedovoljno naglašeno. Od barem desetog veka pre nove ere, Kinezi stvaraju klasična dela istočnjačke filozofije, vojne i diplomatske priručnike, poeziju, prozu i još koješta. Za prvu štamparsku presu se procenjuje da je nastala između 1041. i 1048. godine, u vreme vladavine dinastije Džou. To je jedno četiri stotine godina pre Gutenberga, čisto da uporedimo sa Evropom.

Kina čestita Evropi na otkriću štamparske prese i poručuje: „Dogodine Vam želimo i barut da provalite.” Preuzeto sa dw.com

U ovom nepreglednom okeanu lirike i proze, Kinezi izdvajaju takozvana Četiri velika klasika, kao najuticajnija i najbitnija dela klasične kineske književnosti. Jedan od njih je i roman Putovanje na Zapad, napisan u 16. veku, u vreme vladavine dinastije Ming, čiji je pisac Vu Čengen.

O čemu se radi?

Uopšteno govoreći, Putovanje na Zapad je uzbudljiva priča koja govori o avanturama četvorice delinkvenata (budističkog monaha Sjanzanga i njegova tri natprirodna kompanjona), koji od boginje samilosti Guan Jin dobijaju zadatak da putuju u Indiju (koja je zapadno u odnosu na Kinu), kako bi doneli svete budističke tekstove i time, simbolično, okajali svoje grehe koje su počinili u prošlosti. To je, dakle, univerzalna priča o pokajanju, prijateljstvu i potrazi čiji je ishod rešavanje nekakvih univerzalnih problema, u ovom slučaju, upoznavanje vaskolikog kineskog življa sa vrlinama budističkog učenja.

Na tom putu, njih četvorica upadaju u brojne, ponekad smešne a ponekad ozbiljne situacije u kojima su akteri demoni, razni zmajevi, bogovi i celokupni rigidni aparat Nebeske birokratije. „Nebeska birokratija” nije !Kokoškina šala na račun dalekoistočnog sujeverja, jer su stari Kinezi bukvalno tako nazivali svoj panteon. Naime, klasična kineska mitologija opisuje onostrano kao odraz u ogledalu kineskog državnog aparata, sa brojnim bogovima-pisarima i činovnicima koji su zaduženi za svaki pojedinačni aspekt Univerzuma, svi poređani u strogoj hijerarhiji sa sve većim i većim zaduženjima. Na vrhu te hijerarhije, nalazi se Car od Žada, vrhovni gospodar svega vidljivog i nevidljivog. Na ovaj način, vladavina kineskih careva se opravdavala kao „božanski mandat dat tom-i-tom caru od strane Nebeske birokratije”, ali isto tako se i pad vladara ili dinastije tumačio kao gubitak tog mandata.

Deder, Er Lang Šen, otidi do Pakla i donesi mi obrazac MTM-25, ove godine imamo višak padavina u Baodingu.                                                     Preuzeto sa mrpsmythopedia.wikispaces.com

Vu Čengen: od činovničića do pisca

Vu Čengen je rođen 1500. godine u provinciji Đangsu. Njegov otac, Vu Ru (u Kini je običaj da prezimena idu ispred imena) bio je siromašni pisac i može se reći da je mali Čengen nasledio dar od svoga oca. Nekoliko puta je aplicirao za činovnika, ali nije uspevao da položi carski ispit. U poznijim godinama, bio je postavljen na pozicije nižeg zvaničnika u Pekingu i Čongćingu, ali je ubrzo napustio karijeru državnika, jer je bio nezadovoljan korupcijom tada vladajuće dinastije Ming. Iako je celog života bio siromašan, može se reći da se ostvario kao izuzetno plodan pisac poezije i proze.

Neki sinolozi, to jest proučavaoci svega što je kinesko, sumnjaju da je on uopšte autor Putovanja na Zapad, budući da se njegovo ime gotovo tri veka nakon objavljivanja nije povezivalo sa romanom. Neki smatraju da je Vu Čengen anonimno napisao roman, pošto su u to vreme bila popularna dela koja su imitirala klasičan književni jezik iz ranijeg perioda, dok je on pak Putovanje na Zapad pisao narodskim jezikom. Bilo kako bilo, do daljnjeg pretpostavljamo da je Vu Čengen bio autor.

Čengen je, poput Vilijama Šekspira, zasnovao svoja dela na već postojećim pričama i legendama. Monah Sjanzang je istorijska ličnost čije putovanje do Indije i nazad je zabeleženo u tada popularnim Velikim zapisima dinastije Tang o zapadnim oblastima koje su dovršili njegovi učenici. Po tadašnjem običaju, a i da bi učinili sve uzbudljivijim, oni su priču malo „začinili” nekim natprirodnim detaljčićima. Demončić ovde, Budica onde, i putopis je gotov. E sad, pažljiviji čitalac je primetio da je ovo delo nastalo za vreme vladavine dinastije Tang, a da je Vu Čengen svoj roman napisao u vreme vladavine dinastije Ming. Šta to znači? To znači da, između Sjanzangovog putešestvija u rodnu grudu Gautame Bude i nastanka Putovanja na Zapad, postoji cirka petstotinak godina prekrajavanja, ulepšavanja i nastajanja različitih lokalnih revizija legendi o monahu koji je doneo budizam u Kinu uz pomoć bogova, demona i drugih akrepa. Vu Čengen sabira sve te priče i legende u jedan epski roman koji će izvršiti ogroman uticaj na kulturu cele istočne Azije.

Majmun, Vepar i Peščani demon: tri Sjanzangova druga

Ako ste do sada stekli utisak da je glavna ličnost romana Sjanzang, pogrešili ste. Načelno, Sjanzang jeste vođa grupe, ali on se ne pojavljuje pre osmog poglavlja. Prvih sedam poglavlja posvećeno je rođenju i životu Suna Vukonga, kralja majmuna i verovatno jednog od deset najomiljenijih izmišljenih likova u celoj Aziji. Ako postoji samo jedan razlog zašto je Putovanje na Zapad toliko uticajan roman, to je sigurno lik Suna Vukonga.

Bezgrešno rođen iz kamenog jajeta na koje je padala čista, nepatvorena energija Kosmosa, Sun Vukong od mudraca iz pećine uči da koristi magične čini i stiče besmrtnost, a od svojih sunarodnika dobija titulu Lepi kralj majmuna.

Na slici: frajer. Preuzeto sa wikipedia.org

Bahat i pun sebe, Sun Vukong pravi nered gde god se pojavi: u podzemnom svetu je na prevaru izbrisao sve majmune iz registra smrtnika, od kralja zmajeva otima magični štap koji se izdužuje unedogled na komandu, na nebu zahteva da ga oslovljavaju kao „Velikog mudraca” (što ništa ne znači samo po sebi, pa mu to i dozvoljavaju), jede breskve koje donose besmrtnost iz božanske bašte i pije Lao Ceov eliksir besmrtnosti (što ga sve zajedno, pretpostavljamo, čini tri puta besmrtnijim od prosečnog čoveka). Sve ovo razjari Cara od Žada koji pošalje maltene čitavu nebesku vojsku na blesavog Majmuna, koji, kao i svaki vrhunski, triput besmrtni, kung fu fajter, pruža otpor bez ikakvog truda. Na kraju su morali da zamole Budu da interveniše (Jer Buda je najozbiljniji igrač) i da zarobi Sun Vukonga ispod planine, gde će imati 500 godina da razmisli o svom ponašanju. Nakon petsto godina, nailazi Sjanzang, koji pristaje da oslobodi majmuna, pod uslovom da postane njegov učenik i pođe sa njim na misiju donošenja svetih spisa u Kinu.

Iako neozbiljan i hirovit, zamišljen i arogantan, Sun Vukong je ipak jako simpatičan lik zbog svoje dobrodušnosti i neustrašivosti, uvek spreman da klepi karakondžule koje uznemiravaju dobre i nejake ljude.

Drugi Sjanzangov sledbenik, Džu Bađie je polu-čovek, polu-svinja…

Pretpostavljam da je moglo i gore da ispadne. Preuzeto sa wikipedia.org

Nekada davno, bio je vojskovođa nebeske vojske (tačnije, nebeske mornarice, odnosno vojske Mlečnog puta. Nebeska birokratija je spremna na svim frontovima!). Međutim, nakon incidenta sa alkoholom i boginjom Meseca (Sad vas zanima šta je to bilo, priznajte!), izbačen je sa Neba i reinkarniran u utrobi krmače. Kao i Sun Vukong, Džu Bađie je na ovoj misiji kako bi okajao svoje grehe i povratio moć koju je nekada imao, a koju je izgubio zbog svoje gluposti i odavanja telesnim uživanjima.

Odnos između Suna Vukonga i Džua Bađiea je odnos prijateljskog rivalstva. Prasac je često ljubomoran na Majmuna jer je ovaj u gotovo svemu bolji od njega: Prasac je kukavica, nezasit i samoživ, dok je Majmun hrabar i nesebičan. Čest izvor humora u romanu jesu smicalice koje jedan drugom podvaljuju, a koje liče na fizički humor iz nemih filmova: Prase gurne Majmuna, Majmun ga šutne u dupe, ovaj udari ovog po glavi i napravi mu čvorugu… Igrala se deca.

Treći Sjanzangov sledbenik, Ša Vuđing, bio je nebeski general koji je kažnjen zbog toga što je razbio skupocenu vazu, tako što je reinkarniran u peščanog demona koji proždire ljude. Naravno, i za njega ovo putešestvije predstavlja podvižničko putovanje na kome će povratiti svoju čast i nekadašnji položaj.

Poput četvrtog člana boj benda, Ša Vuđing je tih, neprimetan i povremeno jedini glas razuma u ekipi. I to je otprilike to što možemo reći o njemu: jeste jedan od glavnih likova, ali ima najmanje uticaja na samu radnju.

 

Mislim, sve ovo samo zbog jedne vaze… Preuzeto sa wikipedia.org

Ovaj roman je prelep, a evo i dokaza: motivi i struktura Putovanja na Zapad

Strukturalno, roman Putovanje na Zapad podeljen je na 100 poglavlja u kojima se mešaju poetski i prozni delovi. Ono što je interesantno jeste da pesme često služe u svrhe „dokazivanja” određenog događaja. Na primer dešava da su neka zbivanja praćena rečima: „A evo i pesme koja dokazuje da se to zaista i desilo.” Ove reči stvaraju jedan dirljiv osećaj u !Kokoškinom srcu. Kako mora da su divni bili ljudi kojima je pesma dovoljan dokaz lepote koju je neko doživeo ili uzbudljivog događaja kome je prisustvovao! Kao na primer, prolaze kroz neku prelepu dolinu i autor kaže: „Tamo je bilo toliko lepo da postoji pesma koja to pokazuje…”. Ili, u scenama borbe: „Sun Vukong i Džu Bađie su se tako hrabro borili, da postoji i pesma koja govori o tome…” Dražesno!

Satirični elementi provejavaju kroz interakciju glavnih likova i Nebeske birokratije. S obzirom da je Vu Čengen prisno bio upoznat sa radom državnih službi dinastije Ming, pretpostavka je da je, svojom karakterizacijom Cara od Žada kao samoživog diktatora i njegovih činovnika kao nesposobnih karijerista, želeo da kritikuje nekompetentnost i korumpiranost tadašnjih vlasti (setimo se da je Nebeska birokratija uređena isto kao i sekularna vlast Kine), što bi verovatno bio još jedan razlog zašto je roman napisao anonimno. Ovi momenti se najbolje ističu u prvim poglavljima, kada Sun Vukong dobija nekoliko nebeskih pozicija ne zbog svojih zasluga, već samo zato da bi prestao da pravi frku po celokupnoj vaseljeni.

Kako smiriti ovakvog frajera? Preuzeto sa innerjourneytothewest.com

Međutim roman ima i jednu duhovniju stranu u sebi. U njemu ne postoji klasični glavni antagonista, ali može se reći da je nešto najbliže tome sveprisutni strah od smrti. Iako se duša reinkarnira, smrt se doživljava kao neka vrsta duhovnog pada, koji treba izbeći negovanjem svoje vrline i radom na sebi. Put na koji su krenuli nije obično, naporno pešačenje – svaki od besmrtnih pratilaca u stanju je da u jednom skoku pređe nekoliko hiljada kilometara! Njihov put je duhovni put na kome, nakon svakog podviga, postepeno postaju sve bolji ljudi (odnosno, pa, bića). Majmun postepeno, od nabusitog stvora koji se plaši smrti, postaje plemeniti budistički svetac, zaštitnik nedužnih. Čak i za Sjanzanga ovaj put predstavlja put pokajanja i promene, jer na kraju saznajemo da je u prethodnom životu bio Budin učenik koji se ogrešio o budističko učenje.

Značaj romana Putovanje na Zapad za kulturu dalekog Istoka

Putovanje na Zapad je, osim u Kini, dostigao veliku popularnost u Japanu, Koreji, Vijetnamu i drugim zemljama istoka i jugoistoka Azije. U Japanu, Sjanzang je transkribovan kao Tang Sanzang, Džu Bađije kao Čo Hakai, Ša Vuđing kao Ša Gođo, a Sun Vukong kao Son Goku. Čekaj, čekaj- kao onaj Goku?

Suptilno smo hteli da kažemo da je „Zmajeva kugla” inspirisana „Putovanjem na Zapad” Preuzeto sa aminoapps.com

Iako nije najvernija, Zmajeva kugla je svakako jedna od poznatijih adaptacija Putovanja na Zapad. Ona nikako nije jedina: skoro svaka manga ili anime ima barem jedan detalj koji služi kao omaž ovom romanu. Nekoliko anime serija su adaptirali priču u različitim naučno-fantastičnim okruženjima kao što su postapokaliptična budućnost ili u obliku svemirske odiseje.

VRANA BLASTERI! KRME FEJZERI! ZOLJA STINGERIIII! Khm, izvinjavamo se, nešto nam je upalo u oko… Preuzeto sa qbn.com

Naravno, pored ovoga, postoji veliki broj kineskih opera, filmova i serija zasnovanih na ovom romanu. Prva kineska igrana serija rađena po romanu Putovanje na Zapad, prikazana je 1982. godine na Kineskoj državnoj televiziji, i bila je toliko popularna da postoji anegdota o tome kako u Kini u svakom trenutku postoji barem jedan televizijski kanal koji reprizira ovu seriju, odnosno preko 2000 repriza od 1982. do 2016. godine.

„Srećni judi”? Mogu da nam duvaju. preuzeto sa wikipedia.org

Postoje dve prepreke u čitanju Putovanja na Zapad. Jedna od njih je jezičke, a druga kulturološke prirode. Nažalost, ne postoji srpski prevod Putovanja na Zapad. Postoji nekoliko prevoda na engleski jezik, od kojih bismo preporučili prevod Entonija Jua zbog detaljne obrade kulturno-istorijskog konteksta nastanka romana. Drugi problem je u tome što je potrebno određeno predznanje o kineskoj kulturi. Neki momenti su jasni iz konteksta, za neke je dobro pročitati predgovor (opet kažemo, Entoni Ju je za ovo najbolji), a neki, pak, postaju jasni nakon nekoliko čitanja (!Kokoška je otkrila da Bog grmljavine liči na Majmuna, i da su zbog toga komični trenuci kada Suna Vukonga pobrkaju sa njim). Naravno, najbolje je ako znate kineski jezik i čitate Putovanje na Zapad u originalu, ali ko bi danas učio neki strani jezik samo zbog toga?

https://www.pinterest.com

Ko? Ko? Preuzeto sa pinterest.com

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *