Psihofilija: Fiskalno ludilo

Novci, reklame i psihijatrija već dugo su u prijatnoj vezi. Koliko novi dijagnostički priručnik donosi realnih promena, i da li je kolektivna udrogiranost zaista izvesna u našem ćošku sveta?

Ovoga maja, Asocijacija američkih psihijatara (APA) obelodaniće peto izdanje svog dugo očekivanog dijagnostičkog priručnika – DSM-5. Otkako su detalji novih oboljenja dospeli do medija, neprestano se piše o tome kako će sada apsolutno svako moći da pokupi tiket mentalno obolelog u lokalnoj ordinaciji; formulisan je poremećaj za svaku ljudsku emociju i ponašanje. Ili bar tako trubi štampa. Ono što vredi istaći je da stvari nisu nimalo drukčije stajale ni do DSM-5, samo su bile manje precizno definisane.

Ali šta je motivacija da se što veći broj ljudi obznani kao mentalno nepodoban? Pare, drugovi, pare. Asocijacija američkih psihijatara finansirana je sasvim fino i ne-odveć-etički od strane farmaceutskih korporacija. Za svaku novu dijagnozu – što specifičniju, to bolju – može se efikasnije reklamirati novi lek specifičnoj ciljnoj grupi*. Vredi napomenuti i da je samo prodaja prošle verzije dijagnostičkog priručnika, DSM IV, zaradila preko 100 milijardi dolara. Živeli!

Reklamiranje lekova je oduvek bilo bezbedno i naprosto super. | Slika preuzeta sa Bonkers Institute

Reklamiranje lekova je oduvek bilo bezbedno i naprosto super. | Slika preuzeta sa Bonkers Institute

A zašto je to nama bitno? Pa, iz bogzna kog razloga (pare), Međunarodna klasifikacija bolesti, u upotrebi i na brdovitom Balkanu, koristi veći deo DSM-a za svoj odeljak o mentalnim oboljenjima. Psihijatri širom sveta koriste dijagnoze američke asocijacije; ona, naime, čini više od trećine članova Svetske psihijatrijske asocijacije (WPA). Pitanje je samo koliko smisla za biznis imaju lokalne farmaceutske kuće – i u koliko su dobrim sponama sa zakonodavstvom.

Kod nas, na primer, Pravilnik o načinu oglašavanja leka, odnosno medicinskog sredstva, zabranjuje javno reklamiranje lekova koji se izdaju na recept kao i lekova koji sadrže psihoaktivne supstance. To znači da se ne možemo nadati slici domaćeg Zanaksa na Prvoj ili Pinku. Međutim, Pravilnik pravi razliku između opšte javnosti – svih nas koji nismo farmaceuti, medicinari i istraživači – i stručne javnosti. Takvih pravilnika i zakona ima po belome svetu sijaset, a služe uglavnom da utvrde u kom stupnju je dozvoljena finansijska ispomoć farmaceutskih kompanija lekarima.

Vidite, farmaceutski marketing je i za amatere prilično jasan. Reklamiranje leka opštoj javnosti jeste prilika da se probudi unutrašnji hipohondar u neposrednom konzumentu. Ako ste ikada provodili vreme tražeći simptome bolesti po webmd.com i sličnim sajtovima, poznajete taj efekat. Takođe znate da je malo verovatno da bolujete od galopirajuće tuberkuloze; a i ako ste vi ubeđeni da je imate, lekari će vas lako razuveriti. Za galopirajuću tuberkulozu postoje relativno objektivna testiranja, kao i za rak, šarlah i većinu drugih somatskih oboljenja.

Psihijatrijska dijagnoza, pak, zavisi od dogovora psihijatara. A ako se psihijatri dogovore da ste ludi, pa, bićete ludi – apoteka je niz hodnik levo, treća kutija antipsihotika gratis!

Ruski klasici su podložni stabilizatorima raspoloženja.

Ruski klasici su podložni stabilizatorima raspoloženja.

Pravilnik zabranjuje reklamiranje opštoj javnosti, ali svakako ne zabranjuje kontakt između farmaceutskih kuća i lekara koji donose dijagnoze i propisuju terapije. Zakoni u SAD, na primer, dozvoljavaju farmaceutskim korporacijama da doniraju basnoslovne sume novca fondacijama koje sponzorišu istraživanja i bolnice. Ako to ne zvuči etički ispravno, to je zato što nije.

U domaćem Pravilniku postoji niz članova koji naizgled zabranjuju medicinsku korupciju, možda najefikasnije predstavljeno u članu 31:

Stručna javnost ne sme tražiti niti primiti bilo kakvo materijalno ili nematerijalno davanje kao podsticaj za propisivanje, izdavanje, nabavku, odnosno potrošnju leka.

Farmaceutskim kompanijama dozvoljeno je da lekare snabdevaju stvarima od simboličkog značaja (npr. notesima), ali pare ne razmenjuju ruke.

…sem što, naravno, farmaceutske kuće mogu da sponzorišu i organizuju stručne skupove (član 37). Sem što je Udruženje psihijatara Srbije član Svetske psihijatrijske asocijacije, koja je i ko-sponzor aprilskog kongresa psihijatara u Beogradu. A Svetska psihijatrijska asocijacija, čiji finansijski izveštaji, žalobno, nisu dostupni opštoj javnosti ali čiji pravilnik svakako dopušta obimna sponzorstva od strane farmaceutskih korporacija, jeste jedan od organa autoriteta koji donose Međunarodnu klasifikaciju bolesti.

Koliko dijagnoza, toliko para. | Slika preuzeta sa History of Psychiatry

Koliko dijagnoza, toliko para. | Slika preuzeta sa History of Psychiatry

Konfuzno? Nije. Pravilnik veli da udruženja lekara, uključivši tu i psihijatre, moraju javno da istaknu i navedu ko im sponzoriše skupove. Tako i za ovo vrlo okupljanje, u čijem pozivnom pismu se citira T.S. Eliot i koji govori o lepotama aprila u Beogradu, kao ko-sponzor dužno stoji Svetska psihijatrijska asocijacija. A u njenom pravilniku vrata kase su širom otvorena.

Zašto je ovo za nas bitno?

Senzacionalizam na stranu, mentalna bolest postoji. Postoje hemijski disbalansi, postoje traume, postoje genetski i socijalni faktori; mentalna oboljenja su činjenica. Stigma koju kao društvo stavljamo na oboljenja jeste nepoželjan i štetan teret na ljude kojima je potrebna pomoć. Ali ta pomoć, nažalost, svedena je sve češće na lako oporeziva farmakološka dostignuća. Terapija koja zahteva ljudstvo, vreme i trud manje je profitabilna i stoga manje dostupna.

Ako sa jedne strane čuči bedno neznanje („Traume iz rata i posledice tih trauma kroz postraumatski stresni poremećaj** idu nekoliko dana do nekoliko nedelja od momenta traume“, reče naša ministarka zdravlja, specijalista psihijatrije) a sa druge nezasita farmaceutska industrija, kako da oformimo normalan pristup mentalnom zdravlju i bolesti? Naše je zdravstvo često neadekvatno (vidi gorenavedenu izjavu), stručnjaci su obrazovani putem studija koje ne bi prošle etičku proveru, a u međuvremenu narodna mudrost govori da je bolest slabost i sramota.

Zato je bitno ne naskakati na novosti o DSM-5 kao na sočni novitet. Šta je novo? O, javljaju se nove dijagnoze poremećaja pažnje za decu; nekoliko poremećaja promenilo je ime, nekolicina je cepnuta na pola, a trend-poremećaj osmišljen 1996. a uočen 2008. godine u časopisima poput britanskog Telegrafa dobio je i zvaničnu dijagnozu (Orthorexia nervosa). Ameri se mogu radovati novim zastrašujućim reklamama na kablovskoj, koje će im ukazivati na to da su odreda ludi i nepodobni, ali imaju kupovni spas.

Mi, pak, možemo obratiti pažnju na stanje u domaćim psihijatrijskim institucijama. Možemo baciti kritički pogled na Nacrt zakona o zaštiti osoba sa mentalnim smetnjama. Pre nego što dreknemo o tome kako ćemo svi biti na lekovima, možemo brinuti o tome kako naše zdravstvo tretira one obolele kojima bi lekovi mogli pomoći, ali ih ne dobijaju.

[youtube http://www.youtube.com/watch?v=mvWqAw9rr-M]

Lako je finansirati skupove stručne javnosti. Lako je i zapatiti od paradoksa koji nam se često pričinjava kad dublje zađemo u praćenje američkih medija. DSM-5 za opštu javnost znači par redaka o društvu mentalnih oboljenja i opšte drogiranosti u Americi. Ono što nova terminologija neće rešiti je stanje ljudi vezanih za rešetke u lokalnim domovima za s uma sišavše, ni činjenica da u nas ratne traume traju, izgleda, ciglo mesec dana. A sve to uprkos medicinskoj korupciji i sponzorisanim skupovima…

 

* Napomena 1: Sjedinjene Američke Države jedina su zemlja na svetu u kojoj je legalno direktno reklamiranje psihotropnih lekova opštoj javnosti.

** Napomena 2: Gospođa ministarka ovde pokazuje neoprostiv stepen neznanja. Uporediti akutnu reakciju na stres (Acute Stress Response, F43.0) sa stresnim poremećajem posle traume (Posttraumatic Stress Disorder, F43.1).

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *