Program T4 – Generalna proba za gasne komore

Nacistička Nemačka je imala običaj da meri korist ljudi na osnovu toga koliku ekonomsku dobit ima od njih. Ovo je priča o svima koje je proglasila neupotrebljivim.

"Svi ćemo biti bogati i srećni ukoliko ignorišemo mentalno obolele", poruka je nacista.

„Svi ćemo biti bogati i srećni ukoliko ignorišemo mentalno obolele”, poruka je nacista.

Kultur!Kokoška se već bavila nehumanim medicinskim eksperimentima doktora Mengelea u nacističkoj Nemačkoj, ali detalji tretiranja mentalno obolelih pacijenata pre i tokom Drugog svetskog rata, ne samo u Hitlerovoj državi, malo su poznati danas. Posebno zanemarivan je takozvani „Program T4“, plan Trećeg rajha za iskorenjivanje svih onih koji su ocenjeni kao nedostojni za arijevsku rasu. Svoje ime duguje adresi u Berlinu na kojoj je osmišljen – Tiergartenstraße 4.

Učestali sukobi između država, ekonomske poteškoće i ideja o stvaranju „čistog i produktivnog“ ljudskog roda – takozvana eugenika – zajedno su doprineli tome da istrebljenje „nekorisnih“ članova društva postane ozbiljna tema za razgovor među naučnicima i političarima na početku dvadesetog veka. U Nemačkoj je tokom dvadesetih godina poznati pravnik i psihijatar Karl Binding pisao o neophodnosti uništenja „idiota“ zarad čiste ekonomske dobiti. Podaci koji su nam dostupni danas otkrivaju da je između 1907. i 1939. godine u SAD sterilisano približno 30 000 ljudi, od kojih je većina prošla kroz ogromno fizičko mučenje zahvaljujući nesposobnosti izvršilaca ovog užasnog naloga.

Ipak, Nemačka je u poređenju sa takvim brojkama prešla na sledeći nivo zla, i to najviše zbog činjenice da je način „obrade“ mentalno obolelih i zaostalih upotrebila kao šablon za gasne komore i masovna ubistva koja će nesmetano vršiti tokom, a zatim i posle Drugog svetskog rata. U najranijoj fazi, doduše, još uvek nije dolazilo do izražene diskriminacije na rasnoj ili narodnoj osnovi, pa je najveći broj pogođenih zaista bio „čistog“ nemačkog porekla. Skoro pola miliona ljudi označenih kao „spori“ (nem. tumb) sterilisano je radioaktivnim zračenjem u nacističkoj mašineriji pre nego što su počela da se razmatraju druga rešenja. Ovu oznaku dobijali su i pacijenti sa šizofrenijom, epilepsijom, kao i žrtve nezgoda na čiji je oporavak jednostavno bilo „nepraktično trošiti vreme i sredstva“. Homoseksualci i Romi takođe su spadali u grupe beskorisne za društvo. Filmovi poput Nasledstva (1935) nemačkoj javnosti postavljali su pitanja poput: „da li je bolje izgraditi ludnice ili nove kuće za ostatak stanovništva?“. Ozračeni pacijenti, posebno žene, umirali bi u teškim mukama, ali to je za praktične potrebe Trećeg rajha jednostavno izgledalo kao presporo rešenje.

Heilanstalt Schönbrunn bei Dachau. - SS-Foto, 16.02.1934

Deca sa smetnjama u razvoju slikana od strane oficira SS u Šenbrunu.

Drugi svetski rat tek je počeo kada je Hitler odobrio donošenje novog zakona o eutanaziji. Doktori su od 1939. imali pravo „da podare pacijentima kojima se nije moglo pomoći milosrdnu smrt“. Tako su jednim potezom rešeni zakonski problemi sa istrebljivanjem mentalno obolelih pacijenata, iako pravog otpora prema tom procesu skoro da nije bilo. Katolička crkva istakla se kao jedini protivnik Hitlerovog novog projekta, dok je Protestantska pružila svoju podršku ozloglašenom „Programu T4“.

„Milosrdna smrt“ postala je fenomen koji se odigrava širom zemlje, najčešće nakon veoma površnih pregleda pacijenata zasnovanih na krajnje jednostavnim upitnicima koje su pacijenti popunjavali. Plus, minus i upitnik na zdravstvenim kartonima bili su način za raspoznavanje odabranih za istrebljenje. Prvi znak određivao je smrt, drugi slobodu, a treći (ubedljivo najređe korišćen) je bio ukazatelj  na neophodnost dodadnog testiranja. Ubistva su se odigravala nenajavljeno, a porodice pacijenata bi jedino dobile urnu sa pepelom, uz objašnjenja da je došlo do komplikacija prilikom lečenja i lažnu dijagnozu poput oboljenja slepog creva kod onih koji su slepo crevo već izvadili. Nemica Maria Rau zapala je u depresiju nakon što je njen muž poslat na front da ratuje protiv Francuske, a nakon samo par dana ubijena je zbog navodne šizofrenije. Njena ćerka primila je pismo u kome se za uzrok smrti proglašava inficirana rana na usni.

Hitler je znao da će zahvaljujući ratu imati veliki broj lekara na raspolaganju u isto vreme, te je, nakon prvobitnih instrukcija da ignorišu i zanemaruju mentalno obolele pacijente dok ne umru od gladi ili bolesti, naredio svim medicinskim radnicima da ih se reše prekomernom dozom lekova.

Hitlerovo naređenje poziva lekare na preuzimanje odgovornosti i ubijanje iz milosti.

Hitlerovo naređenje poziva lekare na preuzimanje odgovornosti i ubijanje iz milosti.

Na predlog svog prijatelja i saradnika doktora Vernera Hajdea, Hitler razmatra i usvaja znatno sistematičnije rešenje – uvođenje gasnih komora. Logistika masovnog ubijanja prvo je razrađena na odabranim žrtvama programa T4. Lažni tuševi i ugljen-monoksid u jako kratkom vremenu mogli su da ubiju najviše ljudi. Organizovana su i prva masovna paljenja tela – leševi bi u kamionima bili transportovani u fabrike zaplenjene od strane države, gde ih je čekala ista sudbina. Pre toga su im vađeni zlatni zubi ili otimani vredni predmeti. Program T4 izuzetno brzo je prerastao iz tajne u poznatu činjenicu. Zaposleni na projektu u pijanstvu bi se hvalili svojim jezivim učinkom, a nakon deset hiljada ubistava organizovana je čak i proslava na kojoj su se dodeljivale nagrade najveštijim ubeđivačima – strah među žrtvama stvarao je probleme sa izvođenjem procesa. Deca na ulici plašila su se međusobno pretnjama da će završiti „u dimnjaku“ ukoliko se budu loše ponašala. Ispostavilo se da su takve neslane šale imale osnova u stvarnosti – sistematično ubijanje mladih (do 16 godina) vršilo se na osnovu nekoliko strogo propisanih, ali proizvoljno poštovanih kriterijuma vezanih za fizičke deformitete i mentalna oboljenja dece. Bebe su ubijane morfijumom jer su bile „previše sitne“, rođene u mešovitom braku, slepe ili gluve. Broj roditelja koji se slagao sa ovakvim postupcima nije bio zanemarljiv, a zabeleženi su i slučajevi čedomorstva koje bi sudstvo nacističke Nemačke proglasilo zakonski ispravnim.

Klemens August jedan je od retkih koji se otvoreno protivio Hitlerovim idejama.

Klemens August, svojevremeno biskup u Minsteru, jedan je od retkih koji se otvoreno protivio Hitlerovim idejama.

Tek 1941. je T4 zvanično zaustavljen, najviše zahvaljujući neprekidnim apelima Katoličke crkve. Klemens August, tadašnji biskup u Minsteru, umalo je doživeo da ga penzionišu zato što je stao u zaštitu nedužnih:

Umesto Boga, Nemci sada obožavaju Državu, Rasu i Naciju. Niko se ne obazire na zapovest da ne treba ubiti, iako je to najosnovnija istina u životu.

Paravan rata omogućio je nastavljanje ubistava mentalno obolelih u tajnim operacijama na teritoriji Nemačke i Austrije, ali bilans je do tada već iznosio četvrtinu miliona ubijenih. Čak i nakon okončanja Drugog svetskog rata, istrebljivanje je nastavljeno sve do direktne intervencije Saveznika, na koju se čekalo nekoliko meseci. Ono što je počelo kao plansko uništavanje svih ljudi koji nisu pružali direktnu ekonomsku dobit društvu u Nemačkoj, izraslo je u uvežbani plan za genocid. Hitlerova ideja „čiste“ rase, međutim, urušavala se sa gubicima Rajha na bojnim poljima. U SS su u završnom periodu rata primani ne samo ljudi različitih boja kože, verskih uverenja i narodnih pripadnosti, već i oni koje bi T4 na svom vrhuncu poslao u gasne komore. Arijevski tip čoveka morao je da bude određene visine i intelektualnih sposobnosti da bi pristupio vojsci, ali panika u Hitlerovom komandnom štabu dovela je do primoravanja određenog broja ljudi sa urođenim psihičkim poteškoćama na ratovanje. Pre nego što će se ubiti, firer je i sâm patio od anksioznosti, depresije, paranoje i napada nekontrolisanog besa, kako je posvedočio njegov lični sekretar Martin Borman.

Iako se užasni načini tretiranja mentalno obolelih tokom nacističke Nemačke danas osuđuju, čovečanstvo nije napravilo veliki pomak u pomaganju onima koji ne mogu da se staraju o sebi. Razlika između ekonomskog profita i gubitka neretko je jedini faktor koji odlučuje o tome da li se o ljudskom životu treba brinuti ili ga potpuno zanemariti. Nedavno se britanski komičar Džon Oliver pozabavio ovim problemom u SAD, u kojima potpuno odsustvo sistematskog  rešenja dovodi do toga da se pacijenti otpuštaju iz bolnice sa autobuskom kartom u jednom pravcu – tačnije, njih šalju u granice druge administrativne celine, oslobađajući tako svoju lokalnu opštinu finansijskog tereta medicinske brige. U Srbiji je situacija takođe daleko od idealne, a time će se Kokoška detaljno baviti u budućnosti.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *