Preslušavanje: novembar 2016.

U novembarskom Preslušavanju saznajemo koji izvođači u srednjim godinama izbacuju pristojnu novu muziku, koji švedski metalci su propali, i kome sve gostuju Kendrik Lamar, Elton Džon i Rufus Vejnrajt.

Dobro došli u Preslušavanje, gde vam predstavljamo najnovije muzičke albume koje smatramo relevantnim. Dok se godina bliži kraju, mi se polako vraćamo u ustaljeni ritam. A tu je i Preslišavanje!

Alicia Keys
HERE

alicia-keys-here

Četiri godine nakon Girl on Fire, obojenog elektro-soulom i hip-hopom, Ališa Kiz se vraća „organskijem“ R&B zvuku. Njen glas je malo grublji, a sviranje klavira sirovije. Čak 18 novih pesama govore o raznim aspektima života o Njujorku: između ostalog, i o istoriji crne kulture („The Gospel“), narkomaniji („Illusion of Bliss“, koju otpeva tako snažno da se čuje kako joj puca glas), političkoj borbi („More Than We Know“, „Where Do We Begin Now“), dvostrukim standardima lepote („Girl Can’t Be Herself“ – u kojoj instrumentalna pratnja na refrenu zvuči kao neka matora matrica za Natašu Bekvalac). Ističu se „Blended Family (What You Do for Love)“, koja govori o Ališinim ličnim iskustvima odgajanja dece sa bivšom suprugom svog muža, i „Holy War“, akustična balada negde na pola puta između lamenta nad sudbinom sveta i jake poruke ljubavi.

Najveći problem Here ne leži u prevelikoj raznovrsnosti i obimnosti – Kizova to može da isprati – već u lošem rasporedu pesama i dinamici albuma; on ne teče prirodno, već deluje da su pesme nasumično nabacane, što važi i za pet kratkih govornih segmenata koji su ubačeni da popune prostor.

Madness
Can’t Touch Us Now

madness-cant-touch-us-now

Činilo se da su ska veterani Madness upali u poznatu i prezrenu rutinu izbacivanja bezveznih novih albuma samo da bi opravdali nove turneje (na kojima bi svirali stare pesme). Can’t Touch Us Now je poboljšanje u smislu da je muzika bolja. Loša vest je da sad igraju na kartu nostalgije – pesme uglavnom podsećaju na njihove radove iz osamdesetih, samo usporene taman toliko da matorci mogu da ih sviraju. Ipak, ima nekoliko veoma dobrih stvari – „Don’t Leave the Past Behind You“, „Another Version of Me“ i „Mumbo Jumbo“. „Grandslam“ podseća na Toma Vejtsa iz Rain Dogs perioda, a „Blackbird“ na poslednje snimke Ejmi Vajnhaus.

Hope Sandoval and The Warm Inventions
Until the Hunter

hope-sandoval-and-the-warm-inventions-until-the-hunter

Na čelu ove grupe nalaze se Houp Sandoval, pevačica benda Mazzy Star, i multiinstrumentalista Kolm O Kisoig (ili kako se već izgovara Colm Ó Cíosóig; prokleta bila transkripcija irskih imena!), inače bubnjar My Bloody Valentine. Budući da oboje ne vole da žure, kako ni sa svojim matičnim sastavima, tako ni sa ovim, njihov treći album smo čekali punih sedam godina. Može se reći da je vredelo: dobili smo najbolje što mogu da pruže. Uvodna pesma „Into the Trees“ je spora, pomalo naporna devetominutna psihodelično-ambijentalna folk balada koja se ne oslanja previše na melodiju, ali odlično postavlja atmosferu za ostatak ploče, kojim dominira zvuk na kakav smo navikli. „The Peasant“ najviše podseća na Mazzy Star iz najboljih dana, „A Wonderful Seed“ i „The Hiking Song“ su nežne folk pesme, a tu je i divna „Let Me Get There“, gde Sandovalova peva u duetu sa Kurtom Vajlom.

Bon Jovi
This House Is Not for Sale

bon-jovi-this-house-is-not-for-sale

This House Is Not for Sale je prvi Bon Jovi album otkako je gitarista Riči Sambora napustio bend. Njegovo odsustvo se ne primećuje toliko u muzici, koliko u pojedinim tekstovima. Frontmen Džon Bon Džovi se i posle trideset i kusur godina i dalje ponaša kao da je autsajder željan dokazivanja, a sada je to dodatno potcrtano porukom Sambori da se može i bez njega. Album pretežno čine energične, stadionske rok pesme ispraznog sadržaja i pevljivih refrena (naslovna pesma, „Roller Coaster“), ali osetan je (blagi) zaokret ka sintisajzerima i popu – nekad usiljen, kao kod „Knockout“. Ima i finijih momenata: ljubavna „Labor of Love“, i spotom i zvukom na tragu „Wicked GameKrisa Ajzaka (ali daleko manje senzualna), i kantri balada „Scars on This Guitar“. Za produkciju je ponovo bio zadužen Džon Šenks, koji sa bendom sarađuje još od Have a Nice Day iz 2005, a upravo tom albumu je This House… i najsličniji. A svakako je najživahniji u poslednjih 10 godina.

Lambchop
FLOTUS

lambchop-flotus

Muzika nešvilskog sastava Lambchop je umnogome jedinstvena. Nominalno, oni žanrovski spadaju u alternativni kantri, i, dok njihove rane radove lako možemo svrstati u tu kategoriju, vremenom su dodavali elemente indi roka, post-roka, laundža, soula, pa čak i gospela. Na novom izdanju FLOTUS (akronim za For Love Often Turns Us Still), pedesetsedmogodišnji vođa grupe Kurt Vagner, odnedavno fan iskuliranog hip-hopa, odlučio je da ubaci i elektroniku, semplove i auto-tune. Rezultat je zanimljiv: s jedne strane, iako je različit od svega što su dosad radili, i dalje je to nesumnjivo Lambchop zvuk; sa druge, jedna od prvih asocijacija je novi album Bon Iver, na kom Džastin Vernon koristi slične efekte. Ipak, Vagner nije dobio ideju od mlađeg kolege – nešto slično je započeo još prošle godine na sporednom projektu HeCTA. FLOTUS je obujmljen dvema epski dugačkim pesmama – dvanaestominutnom „In Care of 8675309“ (naziv je verovatno omaž pop hitu iz osamdesetih, mada drugih dodirnih tačaka nema) i osamnaestominutnom „The Hustle“. Ove dve pesme se međusobno jako razlikuju: uvodna je Vagnerova rečita refleksija na gotovo sve aspekte njegovog života, a završna je skoro cela instrumentalna i hladna. Sredina albuma prati motiv opčinjenosti ljubavlju kao silom, a ističe se pesma „Directions to the Can“, u čijem je stvaranju učestvovao i Ajra Kaplan iz Yo La Tengo.

Metallica
Hardwired…to Self-Destruct

metallica-hardwired-to-self-destruct

Kratka istorija prethodnih 25 godina Metalikine karijere: nakon čuvenog Crnog albuma (Metallica), remek-dela thrash metala iz 1991, kvalitet je stepenasto opadao, najpre naduvanim hard rokom na Load, ReLoad i Garage Inc., orkestarskom eksperimentacijom na S&M, očajnim St. Anger, osrednje recikliranim Death Magnetic i napokon zajedničkim albumom sa Luom Ridom, Lulu (na koji ne vredi trošiti reči). Hardwired… konačno prekida ovaj niz mediokriteta. Iako je malo verovatno da će uspeti da privuče nove obožavaoce, starima će sigurno pokazati da Metalika još nije za penziju. Okej, frontmen Džejms Hetfild i dalje ne zna da peva (ali je njegovo karakteristično režanje u 54. godini i dalje snažno), basista Robert Truhiljo je i dalje uglavnom pozadinac, Lars Ulrih je još uvek ispodprosečan bubnjar, a gitarista Kirk Hemet je uspeo da izgubi ajfon sa preko 250 nasnimljenih ideja na kopenhagenškom aerodromu. A ipak, snimili su više nego solidan album.

Hardwired… je podeljen na dva diska; prvi je primetno bolji i njega mahom čine pesme u stilu ranijih radova. Tu se i nalaze najbolje stvari, tvrda „Hardwired“ pomalo nalik na „Blackened“ ili „Battery“, epska „Atlas, Rise!“ koja zvuči onako kako bi Iron Maiden mogli da zvuče da sviraju thrash, i „Moth Into Flame“, možda najbolja na celoj ploči. Drugi, slabiji disk je pun predugačkih, sporih i jednoličnih pesama („Confusion“, „ManUNkind“, „Am I Savage“, „Murder One“) koje su mogle da budu duplo kraće ili, još bolje, izbačene. Jedino „Here Comes Revenge“, na tragu „Enter Sandman“ malo vadi prosek.

A Tribe Called Quest
We Got It from Here… Thank You 4 Your Service

a-tribe-called-quest-we-got-it-from-here

Povratničko-oproštajni album kultnog džez/hip-hop sastava A Tribe Called Quest prošaran je tragedijom u toku snimanja: u martu ove godine,  jedan od osnivača, četrdesetpetogodišnji Phife Dawg, umro je od komplikacija prouzrokovanih dijabetesom. Album je posvećen uspomeni na njega, a tematski se bavi politikom (najpre izborima, čiji rezultati nisu bili poznati u vreme nastanka), ali i demistifikacijom reperskih „gengsta“ života. Istini za volju, rep se drastično promenio (stilski, tehnički, muzički, pa i politički) od 1998, kada smo poslenji put videli i čuli ATCQ; njihov novi album zvuči malo zastarelo u smislu strukture i produkcije. Međutim, svežini i aktuelnosti doprinose gostovanja brojnih repera novije generacije, kojima su Quest-ovci bili uzori – Kanje Vest („The Killing Season“), Anderson .Paak („Movin Backwards“), Kendrik Lamar („Conrad Tokyo“) – i stara, proverena ekipa – André 3000 („Kids…“), Busta Rhymes i Talib Kveli. Kada se tome dodaju sviračke sposobnosti gostiju kao što su Elton Džon i Džek Vajt, nema sumnje da će konačan proizvod biti dragulj old-skul repa. Neke od najboljih pesama su „We the People“, „Solid Wall of Sound“, „Dis Generation“ i „Lost Somebody“.

The Weeknd
Starboy

the-weeknd-starboy

Muzika uspešnog dvadesetšestogodišnjeg Kanađanina etiopskog porekla, Abela Tesfeja, poznatijeg kao The Weeknd, uveliko se zasniva na kombinaciji zaraznih R&B bitova i tekstova o raznovrsnim opijatima i seksu. Njegov novi album (nazvan Starboy „u čast“ Dejvida Bouvija, koga ovih dana maltene svi svojataju kao najvećeg uzora) jedno je od najiščekivanijih izdanja godine (nedavno smo kao najavu dobili i kratki film M A N I A, očigledan omaž Refnovom filmu Demon pod reflektorima). Očekivanja su izgleda, bila previsoka.

Prve tri pesme – „Starboy“, najavni hit-singl na kom gostuju Daft Punk, malo mračnija „Party Monster“ (jedna od dve pesme sa Lanom Del Rej) i besna „False Alarm“ su nabijene klupskom energijom i verovatno će se dugo vrteti po žurkama. Posle njih se dobre pesme pojavljuju na preskok: „Rockin’“, „True Colors“ i „Sidewalks“ (sa Kendrikom Lamarom) su retki izuzeci od preproduciranih, ne nužno loših, ali nepamtljivih stvari. Starboy je predugačak album, sa previše „filera“ kao što su „Attention“, „Nothing Without You“ i „Die for You“. Doduše, u svetu pop muzike, koji je ionako više orijentisan prema singlovima, to nije naročito bitno. „A Lonely Night“ je simpatična elektro-fank stvar, ali bi joj više ležalo mesto B-strane nego u sredini LP-ja. Poslednja pesma je možda i najbolja: „I Feel It Coming“, još jedna saradnja sa Daft Punk, ali mnogo vedrija od uvodne – Weeknd kanališe Majkla Džeksona preko sunčane disko melodije.

martha-wainwright-goodnight-cityMartha WainwrightGoodnight City

Ćerka čuvenog kantautora Laudona Vejnrajta se dosad dokazala kao umešna folkerka, džezerka, ali i pop pevačica kojoj podjednako leže obrade i autorski materijal. Njen četvrti album nudi još širu paletu žanrova, od sint-popa do panka, a u tome joj pomažu brat Rufus Vejnrajt, Bet Orton i Glen Hansard.

hammerfall-built-to-lastHammerFallBuilt to Last

Ovi švedski power metalci su nekad bili pri vrhu svog žanra. Ali 20 godina i 10 albuma veličanja tamnica & zmajeva i mača & magije, pevanja o ponosu, časti i epskim bitkama, bez ikakve promene i napretka u zvuku ne može da ne postane dosadno, čak i ako publika sa zadovoljstvom guta nove pevljive borbene pokliče.

pink-martini-je-dis-ouiPink MartiniJe Dis Oui!

Ovako: petnaestočlani bend, inspirisan glamurom zlatnog doba filma, svira džez-pop, pevaju na osam jezika, podjednako obrađuju retro klasike i stvaraju sopstvenu muziku, a sve to zvuči veoma prijatno i neobavezno. Uverite se slušajući „Joli garçon“, „Solidão“, „The Butterfly Song“ ili divnu obradu „Blue Moon“ na kojoj gostuje Rufus Vejnrajt (opet on!).

yo-la-tengo-murder-in-the-second-degreeYo La TengoMurder in the Second Degree

Yo La Tengo jednom godišnje organizuju zabavan događaj: pojave se u studiju radio-stanice WMFU sa opremom, u program se uživo uključuju slušaoci sa „zahtevima“ pesama, koje bend zatim svira po sećanju, bez pripreme. Rezultati su nekad odlični, nekad očajni. Ovaj album je druga kompilacija „obrada na prepad“ (prethodna, Yo La Tengo Is Murdering the Classics, je objavljena pre deset godina).

animals-as-leaders-the-madness-of-manyAnimals As LeadersMadness of Many

Tosin Abasi, neprikosnoveni vođa ovog benda koji je započeo kao solo projekat, veliki je majstor gitarske tehnike ali i izražajnosti u sviranju. Instrumentalni metal koji Animals As Leaders sviraju obuhvata širok dijapazon uticaja, od džeza do đenta; njihova muzika će nekima možda biti previše naporna, dok će se drugi oduševljavati. Madness je svakako njigova najkoherentnija ploča dosad.

miniature-tigers-i-dreamt-i-was-a-cowboyMiniature TigersI Dreamt I Was a Cowboy

Ovaj sladunjavi indi-pop/rok/folk konceptualni album u tri faze prepričava jedan san. Naravno da je iza sna skrivena nostalgična ljubavna priča. Iako bi više odgovarala letnjem vremenu, možete ga slušati i u danima dok još ima ovog zubatog sunca.

efterklang-leaves-the-colour-of-fallingEfterklang and The Happy Hopeless OrchestraLeaves: The Colour of Falling

Efterklang su jedan od najuspešnijih i najprogresivnijih danskih bendova. Ovo izdanje je studijska verzija njihovog prošlogodišnjeg projekta, opere (!) Leaves: The Colour of Falling. Tekstove (libreto?) je napisala pesnikinja Ursula Andkjer Olsen, a na aranžmanima je učestvovao kompozitor Karsten Fundal.

in-flames-battlesIn FlamesBattles

I ovi švedski metalci su propali. Devedesetih su smatrani inovatorima melodičnog death metala, ali njihova karijera u poslednih petnaestak godina (otkako su odlučili da se okrenu komercijalnijem zvuku) je katastrofa. Neki klinci se možda i navuku na njihov „alternativni“ metal, ali to može da se desi samo zbog nedostatka iskustva. Preskočiti.

jaws-simplicityJAWSSimplicity

Birmingemski dream-pop bend JAWS zvuči kao britanski odgovor na DIIV. Produkcija je slična, možda malo slobodnija u pogledu bubnjeva; gitarski efekti su istovetni, što se može reći i za atmosferu.

.

taylor-hawkins-kotaTaylor HawkinsKOTA

Iako je već imao nekoliko sporednih projekata (Coattail Riders, Birds of Satan), mini-album KOTA je prvo solo izdanje Tejlora Hokinsa, bubnjara Foo Fighters. „Solo“ momenat je pomalo upitan, uzevši u obzir da na njemu gostuju dvojica kolega iz FF, frontmen Dejv Grol i gitarista Pet Smir, ali hajde da kažemo da Hokins ima kreativnu kontrolu. KOTA zvuči kao mešavina – pazite sad – Queen i Queens of the Stone Age (ako ne verujete, poslušajte „Range Rover Bitch“ i „Rudy“)! Međutim, koliko god da je to zabavno (a jeste) ostaje utisak da je moglo još bolje.

thee-oh-sees-an-odd-entrancesThee Oh SeesAn Odd Entrances

An Odd Entrances je „nastavak“ albuma A Weird Exits, objavljenog pre nekoliko meseci, snimljen uporedo s njim. Iako su pesme manje definisane od onih sa AWE, AOE nije samo skup preostalih pesama, objavljenih „da se ne bace“ – upravo ovde se nalaze stvari koje potvrđuju snagu The Oh Sees kao savremenih phihodeličara.

nick-cave-and-warren-ellis-marsNick Cave & Warren EllisMars OST

Mars je nova šestodelna mini-serija National Geographic o, logično, prvom ljudskom putovanju na Mars 2033. godine. Nik Kejv i Voren Elis imaju veliko iskustvo u radu na saundtrekovima i filmskim partiturama (pretežno za moderne vesterne) i uvek savršeno pogode atmosferu. Njihov prvi rad sa svemirskom tematikom nije izuzetak.

the-killers-dont-waste-your-wishesThe KillersDon’t Waste Your Wishes

The Killers već 10 godina zaredom izbacuju humanitarne božićne singlove posredstvom Bonove organizacije (RED) koja se bori protiv AIDS-a. Ove godine je novi singl, obrada „I’ll Be Home for Christmas“ sa neobjašnjivo dugačkim govornim uvodom, došao sa kompilacijom svih prethodnih. Istina, vremenom su se na tim pesmicama o sankama, čizmama i grumenju uglja okupili gosti poput Eltona Džona, Nila Tenanta (Pet Shop Boys), Dawes i Džimija Kimela, ali upotrebna vrednost ovih pesama se uglavnom svodi na sezonu praznika. A i tad ćemo se radije okrenuti „klasicima“.

PRESLIŠAVANJE

Preslišavanje je istovremeno stariji i mlađi brat Preslušavanja, njegov muzički guru, učitelj i rival. U njemu se prisećamo nekih kultnih albuma i obeležavamo zgodne godišnjice.

NOVEMBAR 1996.

Belle and Sebastian
If You’re Feeling Sinister

belle-and-sebastian-if-youre-feeling-sinister

Iako ime sugeriše da je u pitanju nekakav francuski duo, Belle and Sebastian su zapravo sedmočlani ansambl iz Glazgova. Ime su „dobili“ po francuskoj TV seriji iz šezdesetih, zasnovanoj na istoimenom romanu Sesila Obrija o dečaku i njegovom psu.

Njihova kamerna, nežna indi-pop muzika drastično se razlikovala od onoga što se tih dana slušalo i stvaralo. Prva tri albuma (Tigermilk, If You’re Feeling Sinister i The Boy with the Arab Strap) su podjednako dobra i više zvuče kao davno izgubljeni ostaci prošlosti nego kao odraz vremena u kom su nastali; jasan je uticaj pop-folka ’60ih (Simon & Garfunkel, ali i malo Boba Dilana i The Velvet Underground) i alternative ’80ih (očigledno, The Smiths).

Pločom dominiraju klavirski i gudački aranžmani i narativni tekstovi, za koje je zaslužan Stjuart Merdok, vođa grupe – njegova ispovedna lirika je često fragmentarna, a redovno cinično-romantična. Merdok je pomalo nalik na stidljivu verziju Morisija: svoje pametne tekstove takođe začinjava ironijom.

Već uvodna pesma „The Stars of Track and Field“ postavlja osećaj sentimentalnosti i „kišne melanholije“, koji se zadržava do odlične završne „Judy and the Dream of Horses“. Okej, nekad umeju da preteraju sa deprom, kao na skoro cmizdravoj „The Boy Done Wrong Again“, ali nadoknađuju pesmama poput naslovne pesme – kritike organizovane religije, ličnim favoritom „Like Dylan in the Movies“ i „Mayfly“. Najveća zamerka albumu je ravna, pomalo beživotna produkcija; mnoge pesme uživo zvuče bolje i dinamičnije, pa je bend 2005. objavio i live verziju albuma – If You’re Feeling Sinister: Live at the Barbican.

2 komentara

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *