Preslušavanje: maj 2016.

U majskom Preslušavanju saznajemo ko je zabrinut zbog globalnog zagrevanja, ko snima obrade jer mu je dosadno, a kome na albumu gostuje Kučka.

Dobro došli u Preslušavanje, gde vam predstavljamo najnovije muzičke albume koje smatramo relevantnim.

ALBUM MESECA

Radiohead
A Moon Shaped Pool

radiohead - a moon shaped pool

Na svom dugoočekivanom devetom albumu, Radiohead napuštaju egzistencijalne strahove, tragajući za ličnijim – i trajnijim – prosvećenjem. A Moon Shaped Pool je primetno drugačiji od svog prethodnika, neujednačenog The King of Limbs iz 2011; oštriji je i usmereniji. To se delimično dalo primetiti već u promotivnoj kampanji: bend je početkom meseca u potpunosti izbrisao svoje prisustvo sa svih društvenih mreža (sve fotografije, postovi, tvitovi – sve je nestalo osim ogoljenih profila), a i sajt im je bio potpuno prazan – što je neke fanove začudilo, a neke oduševilo, jer, pobogu, sve što Radiohead urade je genijalno. Posle nekoliko dana pojavila se kratka animacija ptičice, za koju se ispostavilo da je deo spota za prvi singl, „Burn the Witch“, vizualno podjednako inspirisanog starom britanskom dečjom serijom Trumpton i kultnim horor filmom Čovek od pruća.

Album donosi 11 abecedno (alfabetno, ako ćemo da cepidlačimo) poređanih pesama – četiri su potpuno nove, dok je preostalih sedam postojalo i cirkulisalo prethodnih 5 do 20 (!) godina u raznim živim i demo varijantama, ali tek sad su dobile svoj konačan, pravi oblik, neretko dosta drugačiji. Bogati orkestarski aranžmani, delo gitariste Džonija Grinvuda (inače klasičnog kompozitora filmske muzike u slobodno vreme) dominiraju pločom, isprepletani sa nikad suptilnijom minimalističkom elektronikom kojom se pevač Tom Jork bavi kad ne radi sa bendom, što najbolje zvuči na „Tinker Tailor Soldier Sailor Rich Man Poor Man Beggar Man Thief“. „The Numbers“ preti apokalipsom uzrokovanom globalnim zagrevanjem, „Ful Stop“ se bavi unutrašnjim demonima, dok „Identikit“, stari favorit, hipnotički ponavlja želju za pomirenjem sa otuđenim partnerom. Jork je prošle godine okončao dvadesettrogodišnju vezu sa Rejčel Oven, majkom svoje dvoje dece i to se odrazilo na album (naročito na „Daydreaming“, koja govori o izgubljenosti i beznadežnosti), ali raskid ipak ne preovlađuje kao tema; više je to pomirljivost i spremnost da se svet prihvati kakav jeste – bez cinizma, ali sa malo tuge. Završna pesma, „True Love Waits“, jedna je od najlepših u katalogu Radiohead-a: u svedenoj, blago jezivoj ali neobjašnjivo lepoj klavirskoj verziji, Jork tiho i promuklo peva, prirodnije nego ikad, ne obraćajući se publici, već samo jednoj osobi.

ANOHNI
Hopelessness

anohni

Entoni Hegarti, vokal nekadašnjih Antony & The Johnsons, nedavno je promenio pol, a uz to i celokupan identitet. Opredelila se za mononim ANOHNI, a njen prvi solo album se takođe udaljava od chamber-pop zvuka koji je definisao prethodni bend, opredeljujući se za meku elektroniku. Hopelessness je umnogome zrelije izdanje od onoga na šta smo navikli, najpre zbog svoje društvene angažovanosti, očigledne već na prvim dvema pesmama. „Drone Bomb Me“ je otpevana iz perspektive avganistanske devojčice koja, revoltirana svetom koji je okružuje, moli za smrt kako bi bar ponovo bila sa svojom porodicom. S druge strane, singl „4 Degrees“ tera slušaoce da uvide čemu vodi njihova nezainteresovanost – naučnici su dokazali da će Zemljina temperatura skočiti za 4 stepena Celzijusove skale ukoliko se ne smanji emisija gasova. Ostatak albuma takođe ispunjavaju političke i kritičke poruke (npr. ogorčena „Obama“ nabraja kako je sve američki predsednik izneverio narod), koje, iako potkovane znanjem i činjenicama, nisu dovoljno suptilne da bi se u njima uživalo. Ovako, samo pozivaju na protest.

Gregory Porter
Take Me to the Alley

gregory porter - take me to the alley

Odavno se nije pojavio izvođač koji ovoliko vešto ume da kombinuje pop i džez senzibilitet (Džejmi Kalam je malo izgubio žar koji je imao pre deset godina, a onog fićfirića Majkla Bublea nećemo ni da pominjemo). Tri godine nakon Gremijem nagrađenog, živahnog Liquid Spirit, Gregori Porter se vraća sa novom pločom – opuštenijom, laganijom, sentimentalnijom Take Me to the Alley. Uz nekoliko nežnih pesama o porodici („Don’t Lose Your Steam“ i „Day Dream“ obraćaju se njegovom trogodišnjem sinu Demjanu, a „More Than a Woman“ je posvećena njegovoj pokojnoj majci), teme kojima se Porter bavi su pune romantičnog žala – „Consequence of Love“ govori o kajanju zbog svih glupih grešaka, a „Insanity“ o sirovoj strasti što održava vezu koja je odavno propala, ali nijedna strana ne želi da to prizna. Vedriji trenuci su nova verzija „Holding On“, koja je bila veliki hit za Disclosure u potpuno drugačijem aranžmanu, i ritmična „French African Queen“.

James Blake
The Colour in Anything

james-blake-colour

Iako možda predugačak za jedan lagani elektronski album (17 pesama), treći album Džejmsa Blejka nije nezahvalan za slušanje. Njegova produkcija je i dalje besprekorna i slojevita; njegov glas je i dalje leden; njegova muzika je i dalje tužna. The Colour in Anything je veoma intiman album u kom se Blejk bori sa izgubljenom ljubavi („f.o.r.e.v.e.r.“), nerazumevanjem („Radio Silence“), nesigurnostima („I Hope My Life“), zbunjenošću („My Willing Heart“, koju je napisao Frenk Oušn) i porazom („Modern Soul“). Dobro je što je Kanje Vest ispalio za gostovanje u poslednjem trenutku, jer bi „Timeless“ verovatno bila slabija da je on repovao na njoj. S druge strane, prisustvo Džastina Vernona iz Bon Iver na „I Need a Forest Fire“ je jedan od najlepših trenutaka na albumu, uz završnu „Meet You in the Maze“, koju Blejk peva sam, a capella (premda uz pomoć procesora za vokal).

Little Scream
Cult Following

littlescream_cultfollowing

Drugi album Lorel Šprengelmajer, poznatije kao Little Scream, predstavlja zanimljiv i ambiciozan skup povezanih pesama, osmišljen kao audio verzija sna koji počinje opušteno, a onda postaje mračan i zlokoban. Alternativna stvarnost se postavlja već u intru „Welcome to the Brain“ i fankom obojenim „Love as a Weapon“ i „Dark Dance“, što navodi slušaoca da očekuje plesne pesme. Međutim, uticaj Prinsa brzo zamene uticaji Feist i Kejt Buš, ploča postaje atmosferičnija, čak i progresivnija, a da se to ne primeti odmah. Bogatstvu i raznolikosti albuma doprinosi produkcija Ričarda Rida Perija iz Arcade Fire, ali i brojni gosti – Sufjan Stivens, Šeron van Eten, blizanci Desner iz The National i Kip Maloun iz TV on the Radio. Cult Following je zanosna, zbunjujuća, nejasna ploča koju je teško provaliti. Kao, uostalom, i snovi; tako da izgleda da je Šprengelmajerova dobro obavila posao.

Various Artists
Day of the Dead

day of the dead

The Grateful Dead su bend iz šezdesetih godina prošlog veka, koji je umerenu slavu dostigao tek osamdesetih, a kultni status sredinom devedesetih. Iz neobjašnjivih razloga (ako izuzmemo smrt Džerija Garsije) njihova popularnost od tad je u porastu, mada u najčudnijim socijalnim krugovima. Ova gigantska kompilacija od 59 pesama, u trajanju od gotovo pet i po sati, istovremeno fukcioniše kao iskreni tribjut Grateful Dead-u u produkciji Arona i Brajsa Desnera, ali i kao galerija savremenog indi/alternativnog roka. Uprkos velikom broju izvođača, Day of the Dead je koherentna celina, a eklektični spoj stilova i umetničke slobode čini da svaki pojedinačni muzičar pokaže šta ima. Tu su The War on Drugs, The National, Kurt Vajl, Kortni Barnet, Mumford & Sons, ANOHNI, Phosphorescent, Real Estate, Unknown Mortal Orchestra, Bil Kalahan, The Tallest Man on Earth, Sō Percussion i brojni drugi. Aranžmani variraju od ambijentalne muzike i afropopa do psihodelije i južnjačkog roka, ali preovlađuje relativno čist gitarski zvuk.

Richard Ashcroft
These People

Richard-Ashcroft-These-People

Peti solo album pevača The Verve može da se iskreno dopadne samo britpop nostalgičarima koji verovatno misle i da su Beady Eye okej bend. Premda najavljivan kao jedan od velikih povrataka ove godine (Eškroft se nije pojavljivao u javnosti šest godina), These People je zbirka od 10 predugačkih pesama koje prežvakavaju ono što je The Verve činilo dopadljivim. Ovo ide do te mere da je Eškroft čak angažovao istog kompozitora koji je učestvovao na legendarnom Urban Hymns da smisli gudačke aranžmane. Sličnosti između „These People“ i „Sonnet“ su više nego očigledne, kao i one između „Black Lines“ i „The Drugs Don’t Work“. Sa druge strane, potreba za „modernizacijom“ zvuka, odnosno ubacivanje nepotrebne elektronike, samo dodatno škodi pesmama kao što su „Everybody Needs Somebody to Hurt“ i „Out of My Body“. Pritom, ova druga zvuči kao nešto što su probali da uvale Robiju Vilijamsu, ali je on odbio. „This Is How It Feels“ je možda najsvetlija tačka, ali i ona je predugačka za svoje dobro.

The Kills
Ash and Ice

thekills-ash&ice

The Kills u svojoj petnaestogodišnoj karijeri nikad nisu dobili slavu koju zaslužuju, uprkos pohvalama kritičara, ali ovaj duo koji čine Džejmi Hins i Alison Moshart nije dozvolio da ih to pokoleba. Posle petogodišnje pauze tokom kojih su članovi bili posvećeni drugim stvarima – Moshartova pretežno radu u supergrupi The Dead Weather, Hins pretežno razvodu od Kejt Mos i operaciji šake (jbg, ne mogu oboje stalno da rokaju) – vratili su se u potrazi za novom magijom i širenju uticaja. Tako se uvodnu „Doing It to Death“ nosi reski sintisajzer, a kasnije na albumu čujemo dosta tvrdog bluza (najviše na „Hum for Your Buzz“), gospela („Impossible Tracks“), pa čak i denshola („Days of Why and How“). Tekstovi su otvoreniji, glas Moshartove je snažan iako nije virtuozan, a muzika generalno pristupačnija. Šteta što će verovatno ponovo proći nezapaženo.

Flume
Skin

flume - skin

U moru mladih DJ-eva željnih slave i uspeha, mladi Australijanac Harli Edvard Streten je imao mnogo sreće, ali i umeća: nakon što je na albumu prvencu Flume pokazao da je sposoban da pomeša hip-hop, indi pop i EDM, izvođači poput Lorde, Sema Smita, Disclosure i Arcade Fire su ga cimali da im radi zvanične remikse. Na svom novom albumu, on je bio taj koji je pocimao goste – Beck-a („Tiny Cities“), Little Dragon („Take a Chance“), Vinsa Stejplsa (zapaljiva „Smoke & Retribution“), Alunu Frensis iz AlunaGeorge („Innocence“), Raekwona iz Wu-Tang Clana („You Know“). Ističe se i singl „Never Be Like You“, čije trep ritmove upotpunjuje kanadska pevačica Kai svojim R&B vokalom. Možda bi bilo interesantno istaći da se na par pesama pojavljuje i mlada australijska pevačica ljupkog nadimka Kučka.

travis - everything at onceTravisEverything at Once

Ovaj album nije ništa bolji ni lošiji od bilo kog prethodnog. I dalje su tu mrljave gitare, njanjavi tekstovi i bljutave melodijice. Najobičnija šećerna voda. Pomalo besmisleno.

.

songs from wonder.landDamon AlbarnSongs from wonder.land

Uz sve svoje bendove i projekte, Dejmon Albarn ima interesovanja (i talenta) da pravi i muziku za pozorišne predstave. Nakon Monkey: Journey to the West i Dr. Dee, učestvovao je u realizaciji Kerolove Alise – adaptirane u sajber-svet. www.wonder.land je mesto gde vrebaju razne bajkovite spodobe, a mala Ali će od stvarnog sveta pobeći baš tamo.

EAGULLS_UllagesEagullsUllages

Jedan od najbučnijih bendova 2014. je odlučio da se malo smiri. Agresivni, intenzivni zvuk zamenili su prigušenim optimizmom i umerenošću. To ne znači da su se prodali ili da su ostali bez ideja. Samo su malo sazreli. Zamislite Cocteau Twins, samo za 21. vek.

dylan-bob-fallen-angelsBob DylanFallen Angels

U duhu prošlogodišnjeg Shadows in the Night, Dilan nastavlja sa obradama standarda koje je Frenk Sinatra proslavio. Opredelivši se za nešto poznatije i vedrije pesme, uspeo je da napravi lepšu ploču od prethodne. Još uvek nervira njegovo preterano uprošćavanje aranžmana i nedostatak pevačkog dara, ali to su Dilanovi atributi od samog početka i bez njih on ne bi bio ono što jeste. Tačno, niko mu nije tražio da snimi ovaj album. Ali on ga i nije snimio zbog drugih, nego za svoju dušu.

frusciante-foregrowJohn FruscianteForegrow EP

Reakcije na Frušanteovo igranje sa ritam mašinama i MIDI sintisajzerima su oduvek bile polarizovane; dok neki tvrde da je to više eksperiment nego muzika i da mu je bolje bilo sa Pepersima, drugi su uvereni da upravo to eksperimentisanje predstavlja evolutivno viši stepen muzičkog stvaralaštva. Istina je verovatno negde u sredini – ove četiri pesme (snimljene još 2009) možda jesu pažljivo osmišljene, ali su i pomalo naporne za slušanje.

eric-clapton-i-still-doEric ClaptonI Still Do

Ne sporeći Kleptonov značaj, uticaj i umeće, ovaj veteran bluza već godinama nema ništa novo da kaže, ali ipak sporadično izbacuje albume (ovo mu je ukupno 23.), i to po receptu: nekoliko novih pesama, nekoliko obrada Džej Džej Kejla i nekoliko prematorih standarda. Više zvuči kao grupa starih majstora zanata koja svira u zadimljenom klubu nego kao nova ploča, ali zaljubljenici će je ceniti.

mudcrutch-2Mudcrutch2

Mnogi ne znaju da je Mudcrutch bio bend Toma Petija pre nego što je osnovao The Heartbreakers. Samo što su nisu imali sreće – iako osnovani 1970, prvi album obajvili su tek 2008. Od tad sporadično nastupaju, ali i smišljaju pesme koje neće morati da čekaju 38 godina na objavljivanje. 2 je vrlo zrela ploča puna rokenrola, rokabilija, folk-roka, blago psihodeličnog roka i svih drugih varijanti koje matorci vole.

Band Of Skulls - By DefaultBand of SkullsBy Default

Članovi benda su objavili da ovaj album predstavlja „početak nove ere“. Malo morgen. Izuzimajući nešto kvalitetniju produkciju i povremene sintove, BoS i dalje sviraju čistokrvni, neoriginalni, mizogini, besmisleni rokenrol.

.

bpf-dontwaketheriotBlack Pistol FireDon’t Wake the Riot

Novo izdanje benda kom 80% zvuka počiva na kombinaciji stilskih elemenata The Black Keys i The White Stripes (što je zapravo iznenađujuće dobro izvedeno!) malo je slabije od prethodna dva. To samo govori u prilog činjenici da čak i dobar (makar derivativni) zvuk mora da se povremeno osveži.

markkozeleksSingsFavesMark KozelekMark Kozelek Sings Favorites

Posle serije (pretežno autobiografskih) albuma pod imenom Sun Kil Moon, Kozelek je snimio, kao što i naslov sugeriše, obrade nekih ličnih favorita. Uz nežnu klavirsku pratnju i nekoliko probranih gostiju (Vil Oldam, Mimi Parker iz Low, Rejčel Gozvel iz Slowdive, Mini Drajver i Majk Peton) na pratećim vokalima, Kozelek peva neke klasike („Moon River“, „Somewhere over the Rainbow“), ali i pesme Bouvija („Win“), Sinatre („Something Stupid“), Vejlona Dženingsa („Amanda“) i Modest Mouse („Float On“) na vrlo dopadljiv način.

catfish-and-the-bottlemen-the-rideCatfish and the BottlemenThe Ride

„Mlade nade“ mejnstrim indi roka na drugom albumu ne uspevaju da zadrže naboj kojim je debi The Balcony obilovao. U njihovom zvuku se u poslednje vreme više naziru tragovi The Strokes nego Arctic Monkeys, ali to nije uzrok slabosti The Ride. Otkrili su šta „prolazi“ i drže se toga – album će verovatno biti uspešan; prvih par singlova je uhvatilo masu i to je dovoljno da se održe na vrhu. Bar za sad.

the strokes - future present pastThe StrokesFuture Present Past EP

Svaka od tri nove pesme na ovom EP-ju označava po jednu reč iz njegovog naziva. „Drag Queen“ je budućnost, „OBLIVIUS“ je sadašnjost, dok je „Threat of Joy“ prošlost. Ako je ovo podgrevanje publike do izdavanja albuma, nadamo se da će budućnost doći brzo, ali da će zvučati kao sadašnjost.

minor victoriesMinor VictoriesMinor Victories

Supergrupu Minor Victories čine članovi sastava Slowdive (Rejčel Gozvel), Mogwai (Stjuart Brejtvejt) i Editors (Džastin Loki). Njihova muzika je fina mešavina sint-roka sa primesama indi roka, naročito interesantna jer se ne „čuju“ matični bendovi – svako pokušava da napravi nešto potpuno novo. Ipak, vokali mestimično odskaču od ostatka benda i to uma da zasmeta.

jarvis-press2Jarvis CockerSongs from Likely Stories

Ove četiri pesme predstavljaju prvo novo izdanje frontmena Pulp-a u poslednjih 7 godina. U pitanju je muzika za seriju Likely Stories, snimanu po pričama Nila Gejmena, a koju su režirali reditelji 20,000 Days on Earth – dokumentarca o Niku Kejvu. Sve ovo, uz gostujući ženski hor i članove Black Grape i Portishead je sasvim dovoljno konteksta za interesovanje, čak i ako same pesme nisu ništa posebno.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *