Sujeverja, paklovi, demoni: vodič

Pravila ponašanja pri susretu sa utvarama, osvrt na etiku prizivanja, i anegdote iz sveta sablasti

Možda vas zabavljaju .gif-ovi sitnih kućnih životinja, možda iz grozomorne i nesavladive potrebe za schadenfreude gledate domaću televiziju, možda izlazite sa prijateljima ili heklate – ali došao je čas da bacite sve to u ćoše i zabavite se najstarijim izumom industrije zabave: praktikujte praznoverje!

Da biste u svet sablazni, seansi, satanskih redova i drugovanja sa čarobnjacima ušli pripravni (i ne ponašali se neučtivo na svojoj prvoj seansi), Kultur!Kokoška uz pomoć „Rečnika pakla“ (Le Dictionnaire infernal,  Jacques Collin de Plancy, 1818.i kolekcije matorih knjiga nudi besplatan i beskrajno praktičan vodič kroz stara verovanja, natprirodne pošasti i mistične tekstove. Uz !Kokoškin vodič, bićete zvezda svakog impromptu veštičarenja, i dolazak netom poginulih prijatelja u vašu sobu na mlad mesec neće vas dočekati nespremne.

Pristupite nam otvorenog uma i ove nedelje se informišite o međunarodnom protokolu za održavanje dobrih odnosa sa senima umrlih.

VAŽNO: Kultur!Kokoška, nažalost, trenutno ne raspolaže školovanim demonologom, medijumom niti okultistom.

PRVA LEKCIJA: Osnove komunikacije sa avetima

Avet je sen mrtvog koja tumara svetom. Može biti neutralna, a može i činiti svakojake pakosti. O avetima se pouzdano zna samo to da su hladne, te ne postoji konsenzus po pitanju toga da li su vezane za mesto upokojenja, pokopa, tavan svog nekadašnjeg prebivališta, ili, pak, lutaju kao vitez-bezemljaš u potrazi za avanturom. Naše mišljenje je da svaka avet ima potpunu slobodu kretanja, ali nekima smrt uliva nepoverljivost prema nepoznatim ljudima i, u iznimnim slučajevima, agorafobiju i antisocijalne sklonosti.

Ćudljive sablasti i društvena problematika

U Japanu, nezadovoljne seni aristokrata (Goryō) bile su odgovorne za brojne pošasti još u X veku, ali one su više nalikovale zlim dusima neg’ tipičnoj utvari. Informacije radi, ukoliko vaš grad počne terorisati uvređeni japanski aristokrata iz Heian perioda, možete mu se umiliti birokratijom – pokrenite peticiju za izgradnju adekvatnog hrama, i proglasite rečeni hram za kulturnu baštinu.

Ukoliko ste onaj tip čoveka koji živi u starom dvorcu nasleđenom od predaka i imate najboljeg prijatelja sa kojim često pričate o zagrobnom životu, čestitamo: šanse da ćete videti utvaru su vam odlične. U Francuskoj XVII veka aveti su pohodile mlade aristokrate sa velikom učestalošću ali bezazlenim sklonostima, uglavno željne razgovora i toplote.

Ovako nekako, samo sa manje lebdećih CGI beba. - Slika preuzeta sa britanskog Telegrafa

Ovako nekako, samo sa manje lebdećih CGI beba.  Slika preuzeta sa telegraph.co.uk

Da se primetiti i kako ponašanja i raspoloženja utvara zavise od društvene klime i životnog standarda. U seoskim društvima utvare će se, kao i većina drugih natprirodnih pojava, uglavnom posvetiti vračanju nad stokom i ubijanju komšijskih krava, dok će se pokojnici-feudalci vraćati iz prilično banalnih pobuda, posećivati drugove i voditi umne rasprave. U ratna vremena aveti će se uglavnom baviti informaciono-kurirskim poslovima i dojavljivati bliskim srodnicima o svojoj smrti na bojnom polju, dok će u vremena teške gladi i visokih poreza biti sklone da neartikulisano arlauču, nevidljive.

Bilo kako bilo, ne dopustite da vas strah nagoni na nepristojnost. Nemojte vezivati pokojnike – to spočetka deluje kao dobro rešenje, i bilo je poznata praksa u mnogim krajevima sveta, ali je znak nepoverenja i može samo isprovocirati umrlog. Ne ustručavajte se da koristite ime pokojnika, i, za ime svega što vam je drago, nemojte posipati grobove olovom. Takvih tužnih primera fobije i netrpeljivosti prema mrtvima-početnicima ima sijaset, a mogu dovesti do katastrofalnih posledica – kao što svedoči Plinije Mlađi. Sablast iz njegove anegdote, nemirna sen Atinjanina okovanog u lance, smatra se za inspiraciju potonjih popularnih predstava gnevnih aveti u kojekakvim okovima i bukagijama. Zapravo, „vezivanje” ima manje bukvalnu konotaciju; praznoverni Britanci vezivali su duše umrlih turanjem zrna kukuruza među nožne prste leša, a u balkanskom folkloru beleži se i preventivno probadanje tela kočevima. Danas su takva ponašanja kažnjiva zakonom (probadanja, metanje kukuruza ne toliko), a naš bonton ih svakako proglašava za dégoûté.

Avet u prijateljskoj poseti

Dok su u Homerova vremena ljudi morali po seni da idu skroz do Hada, pa i da se suočavaju sa izazovima i rizikuju Kerberovo neprijateljstvo i Haronove očajne socijalne sposobnosti, čini se da je potražnja za senima do srednjeg veka nove hrišćanske ere značajno opala  – do te mere da su aveti počele da ganjaju svoje žive prijatelje po kućama… i upadaju im u krevete.

Tako je jednom Italijanu, koji je sahranio prijatelja na putu, to isto veče prijatelj đipio u spavaću sobu. Italijan, onako bunovan, izgurao je pokojnika iz kreveta, verovatno uz reči „Šta to radiš, pobogu, ledene su ti ruke, ne uzimaj mi pokrivač”. Pokojnik se uvredio i otišao, i nikada se ponovo vratio nije. Raspad jednog lepog i bliskog prijateljstva, a sve zato što Italijan nije poznavao osnovni bonton drugovanja sa mrtvima: posetiocima natočite topli napitak i kažite im da se osećaju kao kod svoje kuće, a ako su dan proveli u hladnom grobu, udelite im ćebe.

Drugo pravilo bontona glasi: ukoliko ubijete čoveka, nemojte svaliti krivicu na avet. Posebno ne ako ste srednjovekovni Francuz. Tada su u la belle France aveti mogle biti krivično gonjene, i neretko su korišćene kao zgodan žrtveni jarac prilikom krvoprolića. Odbrana poput „Nisam ja, duh pokojnog Fransoa je”  danas verovatno neće proći na sudu, a i nepošteno je uvlačiti sablasni pokojnika u zemaljsku nepriliku; naime, mnogi demonomani govore o pravosudnom sistemu Pakla, po kome bi pokojni Fransoa zbog takve optužbe mogao biti gonjen hiljadama godina.

U Paklu čekaju brojne neprijatnosti. -- © José Luiz Bernardes Ribeiro

U Paklu čekaju brojne neprijatnosti. – © José Luiz Bernardes Ribeiro

Ako ste savladali osnove prihvatanja svojih novo-mrtvih prijatelja, vredi i da se podsetite prikladnih tema za razgovor. Utvare su, nažalost, često predstavljane u popularnoj kulturi kao ćutljive kreature u belim haljinama, ili pak jezovita deca sklona vrištanju, piromaniji i serijskim ubistvima. To je propaganda i senzacionalizam. Po nalazima evropskih okultista, demonologa, Petrarke, Šekspira i Kafke, utvare najčešće vole da govore zagonetke (antikviran vid zabave, nestao skupa sa brzalicama i doskočicama), da sa drugovima i porodicom prodiskutuju nedavna zbivanja, ili – ako ste Kafkine zle sreće – da vam upadnu u sobu i optuže vas za zlostavljanje.

Međutim, ako ne želite da budete sebični, sugerišemo da se informišete o političkoj situaciji i društvenim zbivanjima u paklu, čisto da biste svoju avet mogli da upitate nešto o njenom novom životu. Vredi znati da se većina aveti suočava sa vladavinom vojne hunte i opakih, surevnjivih aristokrata sa sadističkim tendencijama, pa joj je u novom domu verovatno prilično teško. Demonolozi su ponudili nekoliko opsežnih studija o političkom sistemu pakla, a najpoznatije među njima opsežno navodi De Plansi u gore-linkovanom „Rečniku pakla”. Upoznajte se sa popularnim ličnostima koje interesuju vašu avet, pokažite joj da delite njena interesovanja i da ste angažovan i brižan prijatelj.

KOKOŠKA SAVETUJE: Ako vas mrzi da proučavate demonološke almanahe (sasvim razumlijivo!) uvek možete varati i saznati imena paklenih vojvoda, knezova i sitnog plemstva čitajući nazive švedskih black metal bendova.

„Prizivanje duhova” – za, protiv i kako

Sve gorenavedeno važi ukoliko vaša avet odluči da vas poseti po sopstvenom nahođenju. Vredi reći i nekoliko reči o prizivanju seni („duhova”) za slučaj da vam je kontakt sa mrtvima neodložno potreban.

Prvo, izbegavajte prizivanje. Ono je među-svetovni ekvivalent nenajavljenog upadanja čoveku u kuću, što nijedan bonton podržati neće. Ako vam je pak apsolutno neophodno da zazovete neku dragu sen, recimo u slučaju skrivenog nasledstva ili da biste saznali porodičnu anamnezu, znajte da nisu svi metodi koje vam Google otkrije ravnopravni po svojoj snazi. Poznati i efikasni nekromanseri morali su svoje veštine vežbati godinama, a i za najosnovniji kontakt sa preminulima, inkvizitori i narodna mudrost poručuju da je neophodan nekakav pakt sa Đavolom, ili bar đavolom. Đavole možete prizvati čateći iz svoje lične knjige vradžbina, ili žrtvovanjem crne kokoške na raskršću. Kultur!Kokoška vas moli da radije investirate u ličnu knjigu vradžbina.

I naravno – ako prizivate đavola, nosite sa sobom darove! Čim se pojavi, morate mu baciti nešto, da ne bi kidisao (kao loše treniranom keru). De Plansi kaže da se đavo umiri čim dobije makar staru papuču, dlaku ili slamku, pa smo sigurni da ćete se snaći.

Ukoliko sumnjate u validnost teze da su đavoli nadležni za kontakt sa mrtvima, možete se uvek proglasiti za medijuma i proučiti spise devetnaestovekovnih spiritualista. Iako je spiritualizam (verovanje da desetak okupljenih dokonih buržuja može veselo torokati sa dusima Bekona, Platona, Napoleona i pokojnih bogatih tetaka) uništen svojom pomodnošću, sve je moguće uz dovoljno sujeverja! !Kokoška vas ne osuđuje, dok god ništa, ali apsolutno ništa živo ne žrtvujete (na raskršću ili drugde).

Iz nekog razloga, leteći žičani instrumenti često se javljaju na seansama. Preuzeto sa macabremuseum.com

Iz nekog razloga, leteći žičani instrumenti često se javljaju na seansama. Preuzeto sa macabremuseum.com

Za kraj, najbitnije je da u svakoj komunikaciji sa bićima (živim, neživim, a posebno nestvarnim) znate da ih razlikujete i da im se prigodno obraćate. Utvare nisu isto što i dusi, a demoni i đavoli razlikuju se i staleški i kulturološki. Zato, dok se ne ustanovi da li su od de Plansijevog vremena u paklu izvršene demokratske reforme, obraćajte se svakom đavolu kako mu dolikuje, sa svim počastima, i starom papučom u ruci.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *