Svi ste pozvani na venčanje!

Borba za prava lezbejki, gejeva, biseksualnih i drugih seksualnih i rodnih manjina je izuzetno napredovala u proteklim decenijama, a ove godine se posebno zahuktala referendumom u Irskoj i istorijskom odlukom suda u SAD. !Kokoška pravi kratki presek kroz događaje koji su doveli do današnjeg stanja i podseća da borba nije ni blizu kraja.

Ove godine smo svedoci istorijskih događaja!

Proslavljalo se širom Irske! (preuzeto sa abc.net.au)

U maju građani Irske doneli su jednu jako važnu odluku koja je pokazala koliko imaju razumevanja za živote svojih sugrađana. Na referendumu koji je održan 23. maja preko 60% građana u 40 od 43 irskih okruga je glasalo je za legalizaciju istopolnih brakova. Time je Irska postala 19. zemlja u svetu i 14. u Evropi koja je to učinila. Irska možda može delovati konzervativno zbog sijaset razloga: strogih zakona o abortusu koji su dozvoljeni samo u slučaju neposredne opasnosti po majku, (mada je takva legislatura sve češće na udaru javnog mnjenja), toga da sednice parlamenta počinju molitvom kao i da po ustavu sva vlast polazi od Boga ili da je sama homoseksualnost bila nelegalna do 1993. godine. Građani Irske ipak pokazuju tolerantnost. Pre pet godina su pravno regulisali registrovano partnerstvo za istopolne parove, a 2011. godine prvi put izabrali muškarca koji je otvoreno gej na mesto poslanika u parlamentu. Irci čak ni pred sam referendum nisu raspravljali o samoj istopolnoj orijentaciji kao problemu, više ih je brinulo to što će možda brak muškarca i žene izgubiti poseban status koji ima. Ipak, na referendumu su pokazali da su obe bračne zajednice podjednako važne. Time je država Irska postala prva država na svetu u kojoj je takva odluka doneta neposrednim izborom njenih građana (a znamo da se odluka sa referenduma mora poštovati), a ne posredno, kroz zakonodavno telo.

Uglavnom, posle ovakve istorijske odluke irskih građana i građanki mislili smo da su se iscrpele sve snage da se u ovoj godini pozicija LGBT zajednice u svetu poboljša. Tada na scenu stupa devetoro sudija američkog Vrhovnog suda koji su nastavili ovaj vrlo značajan istorijski niz. Juna ove godine oni u odnosu 5:4 donose presudu u kojoj su istopolni brakovi dozvoljeni u svim američkim državama. To znači da će preostalih 14 država-članica na jugu i Srednjem Zapadu  SAD morati da ukinu zabrane na gej brakove i poštuju odluku suda. Sve je počelo kada su 2013. godine Džejms Obergefel i Džon Artur tužili državu Ohajo zbog toga što nije htela da im prizna legalno sklopljen brak u Merilendu. Džon je bio smrtno bolestan i želeli su da Ohajo prizna Džejmsa kao njegovog preživelog muža, udovca.  Sjedinjene Američke Države su ovom odlukom postale još jedna u nizu od dvadeset i jedne zemalje koje su legalizovale istopolni brak i izjednačile ga sa heteroseksualnim. Naravno, one države koje se i dalje protive odluci suda uveliko pronalaze birokratske ili kojekakve druge poluge da ne izvršavaju odluku, ali se nadamo da će borbeni duh građana i građanki tome stati na put.

Danas je načinjen veliki korak u našem maršu ka jednakosti. Istopolni parovi sada imaju pravo da se venčaju baš kao i svako drugi. Ljubav pobeđuje. (Tviter nalog Baraka Obame)

Borba za prava nije lak posao, zato hajde da se podsetimo nekih od načina na koji se LGBT zajednica borila proteklih decenija.

Posle II Svetskog rata stvorene se različite homofilne grupe širom Zapadnog sveta. Njima je cilj da prikažu osobe istopolne seksualne orijentacije kao članove društva u kome bivstvuju, kao obične ljudi koji žele da žive, rade i vole isto kao i strejt ljudi.  Njihove demonstracije su bile prilično mirne, koristili su izraz homophile više nego homosexual kako bi stavili značaj na ljubav. Ove organizacije su postojale širom Francuske, Belgije, Nemačke i SAD, ali su većinom bile ignorisane od medija stoga im je bilo jako teško da deluju. Pak, kasnije stvorene organizacije koje su dosta militantnije pristupale problemu baš to su im i zamerale to što su bili suviše pasivni i mirni u svom delovanju.

Članovi Mattachine Society protestuju u Filadelfiji. Striktno poslovan kod oblačenja imao je cilj da prikaže da su demonstranti vredni članovi društva i da ih treba jednako tretirati.

Stounvolska revolucija

Jun je vrlo značajan mesec za LGBT zajednicu. Tradicionalno se proslavlja kao mesec LGBT ponosa širom sveta. Zašto baš jun? Pa osim što je ovogodišnjom junskom odlukom dozvoljen istopolni brak za sve građane Sjedinjenih Američkih Država, može reći i da je savremena borba za građanska prava LGBT osoba otpočela još davnog juna 1969. godine.

Njujorški klub Stounvol In predstavljao je jedno od retkih mesta za okupljanje ljudi iz marginalizovanih grupa, siromašnih i ljudi drugačijih seksualnih preferencija. Zbog mušterija koje su dolazile ubrzo je stekao reputaciju gej kluba. U baru se, pored nedozvoljenih poljubaca koji su se razmenjivali, točio i zabranjeni alkohol te je ova lokacija bila često na meti policijskih racija. Naravno, klub je držala mafija te je u dogovoru sa korumpiranom policijom uvek bila obaveštena i pripremljena na raznorazne upade. U rano jutro, tačnije u 1:20, 28. juna 1969. godine Grenič Vilidž je postao mesto na kom je višegodišnje trpljenje predrasuda eskaliralo u borbu za prava i slobodu. Procedura pri uobičajenim racijama je bila da se upale posebna svetla, kao skriveni znak prisutnima da svako nedozvoljeno dodirivanje prestane. Prisutni bi bili izvedeni napolje, legitimisani i proveravani ispod suknji. Ako vam se pol ne bi slagao sa suknjom koju ste imali na sebi, bili biste uhapšeni. Te noći je nešto bilo drugačije. Muškarci nisu želeli da pokažu dokumenta, transrodne osobe su odbijale da pođu u toalet sa policajkama da bi im ove gvirnule ispod suknje. Uhapšeni su odbijali da uđu u maricu. Neko je povikao: „Gej moć!’’ i okupljeni su zapevali „We shall overcome”, nezvaničnu himnu pokreta za građanska prava. Najzad, jedna uporna žena uspela je da se sedam puta otrgne policajcima. Viknula je okupljenima: „Uradite nešto’’ i kada su je najzad ugurali u maricu sukob je eskalirao. Masa se uvećala na 600 ljudi,  od prvobitnih 150 ljudi izvedenih iz kluba, koji su nagrnuli na malobrojne policajce. Učesnici su tvrdili da su bili potpuno neorganizovani i da je sled događaja te i narednih večeri bio rezultat adrenalina koji ih je opio kada su shvatili da mogu da uzvrate udarac represiji koju su trpeli godinama. Jedan od učesnika izjavio je sledeće:

Svi smo imali osećaj da nam je dosta takvog sranja. Nije nas pokrenulo ništa što je neko te noći rekao ili uradio. Naprosto, bilo nam je dosta svega što se dešavalo prethodnih godina i to smo shvatili tada, na tom mestu, u tom trenutku. Svako u toj gomili osećao je da više nema nazad. To nam je bila poslednja slamka. Došlo je vreme da vratimo ono što nam je oduzeto. Bilo je tu raznih ljudi sa raznim razlozima, ali razlozi su uglavnom bili ljutnja, bes, tuga, sve to zajedno. (Vreme 1135, 4. oktobar 2012. )

Sukobi su trajali do jutra; vođe protesta su uhapšene ali su se nemiri nastavili narednih dana i doprineli pozitivnim promenama u narednim mesecima. Nastale su različite organizacije koje su se bavile ostvarivanjem prava LGBT zajednice u Americi, među njima Front za oslobođenje gejeva (Gay Liberation Front), osnovan u Njujorku 1969. godine. Ako želite da znate više, usmeravamo vas na ovaj dokumentarni film iz 2010:

Sledeće godine u junu održavaju se prve parade ponosa u Njujorku, San Francisku, Los Anđelesu i Čikagu. Ove parade doprinose većoj vidljivosti predrasuda i problema sa kojima se osobe drugačijih seksualnih preferencija suočavaju. Danas se parade ponosa održavaju širom sveta ali u homofobičnijm sredinama one imaju jako ozbiljan karakter i teže širenju političkog i društvenog uticaja.

Njujork, 27. jun 1970. (preuzeto sa brainpickings.org)

Decembra 1973. godine Američko udruženje psihijatara jednoglasno je odlučilo da izbriše homoseksualnost sa spiska psihijatrijskih poremećaja; još jedna u nizu pobeda koja je dospela na naslovne strane svih novina i iznenadila većinu aktivista.

Osamdesetih godina se pojavljuje anonimna bolest koju ubrzo počinju da povezuju samo sa gej populacijom. Ono što danas poznajemo kao AIDS u to vreme se nazivalo Gay-Related Immune Deficiency (GRID) mada su mediji bili još oštriji – gej rak i gej zaraza samo su neki od naziva koji su zjapili sa naslovnih strana. Novi talas mržnje je pokrenut i predrasude su ojačale. Uprkos tome, tadašnji predsednik SAD, Ronald Regan nije javno spomenuo reč AIDS do 1987. godine. Do tada je više od 21.000 američkih građana umrlo od ove bolesti. Na ovu temu vam preporučujemo sledeći (vrlo nagrađivani) dokumentarac iz 2012. godine:

Smrtne kazne i anti-gej zakoni

Ipak, nemojte da vas ovogodišnji napredak u borbi za ostvarivanje jednakih prava zavara. U 21 državi je istopolni brak dozvoljen, ali ako pogledamo širu sliku stanje LGBT zajednice širom sveta je u veoma nezgodnom i lošem položaju. Dvanaest zemalja kažnjava homoseksualne odnose smrću, uključujući Avganistan, Irak, Iran, Nigeriju, Pakistan i Mauritaniju u kojoj muškarci po zakonu iz 1984. godine mogu biti kamenovani do smrti, a žene zatvorene. Mnoge od ovih država se vode šerijatskim zakonom. U 66 država su homoseksualni odnosi ilegalni, na primer u Čadu  možete biti osuđeni na 15 do 20 godina zatvora. U samo tri države je istopolni brak dozvoljen samo u nekim regionima. Primer je Ujedinjeno Kraljevstvo, u kom Severna Irska nije legalizovala istopolni brak za razliku od ostatka Kraljevstva. U Rusiji je Vladimir Putin doneo takozvani anti-gej zakon kojim se zabranjuje „propaganda netradicionalnih seksualnih odnosa”. Borba se nastavlja!

Preuzeto sa washingtonpost.com

Preuzeto sa washingtonpost.com

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *