PostFESTum br 2:

Glavni takmičarski program Ove godine, Argentina je ispoštovala sve ljubitelje latinoameričke kinematografije, ali i telenovelističkih dramaturških rješenja, sa dva ne baš slična ali jednako…

Izvor: fest.rs

Glavni takmičarski program

Ove godine, Argentina je ispoštovala sve ljubitelje latinoameričke kinematografije, ali i telenovelističkih dramaturških rješenja, sa dva ne baš slična ali jednako sumanuta ostvarenja. Dugo najavljivani Crni anđeo je osebujan film specifičnog duha i vrlo misteriozne atmosfere koji konstantno drži pažnju, uprkos nekim upitnim scenarističkim odlukama. Naime, sama radnja je nekada toliko suluda da može biti samo istinita, što je sjajna uvertira za spoznaju da je film zaista zasnovan na istinitim događajima i vrlo istinitim ljudima. Uz nekoliko jako uspješnih scena i prilično jakih glavnih uloga, radi se o filmu zbog koga vam neće biti žao potrošenog vremena, ali vjerovatno neće izazvati niti previše intenzivnu introspekciju. Sa druge strane, Spokoj Pabla Trapera, ima mnogo više obrta, raspleta, zapleta i motivacija dobro poznatih fanovima Televise, uključujući i direktan citat „Muérete, hijo de puta” blizak svim polaznicima njihove jezičke škole. U pitanju je portret jedne potpuno disfukncionalne porodične jedinke, koji ima sve što treba jednom dobrom filmu – jake dijaloge, dobru glumu, upečatljivu fotografiju, kao i strukturu koja drži pažnju – ali mu nedostaju bolja motivacija likova, čiji su postupci nekada sasvim neopravdani i nesuvislo dramatični. Iako su neke osnovne veze vrlo jasno podcrtane, cjelokupni rasplet odlazi svuda, osim „u sridu”, što ponekada ostavlja utisak prenaglašene provokativnosti, koja kao da je sama sebi svrha. Ipak, u pitanju je intrigantan uradak koji sigurno nećete lako zaboraviti – možda iz dobrih, ali prije iz loših razloga.

Beogradski pobednik za najbolji film glavnog takmičarskog programa ove godine je dodeljen Divljni, rediteljskom prvencu Pola Dejnoa. Uprkos nazivu, film je uglavnom mirna priča o raspadu jedne porodice iz ugla njenog najmlađeg člana. Meki fokus fotografije doprinosi istovremeno melanholičnoj i toploj atmosferi filma i ovaj vizuelni aspekt kao i vrlo uverljiva gluma mladog, ali ne i neiskusnog, Eda Oksenbolda drže pažnju čak i kada se čini da priča pomalo sporo napreduje. Divljna nam je pružila ono što smo i očekivali, dok je sasvim suprotan slučaj sa Brushalterom Vajta Helmera. Sa internacionalnom glumačkom ekipom koja tokom celog trajanja filma ne progovori ni reč i Mikijem Manojlovićem u glavnoj ulozi, ovaj film ima simpatičnu premisu, ali nedostatak dijaloga deluje isforsirano, a gluma pantomimična. Osim toga, humor je vrlo banalan, pa ne ostaje mnogo toga što bi se uopšte moglo pohvaliti u filmu.

Jedan od filmova koji su na nas ostavili najjači utisak je Kapernaum rediteljke Nadin Labaki smešten u najsiromašnije krajeve Libana. Mada se povremeno može činiti da je autorka preterala sa mukama kroz koje prolazi glavni lik zbog potrebe da govori o različitim socijalnim problemima, od siromaštva i nebrige o deci do pedofilije i trgovine ljudima, film ipak deluje vrlo realistično. Iako ne uvek naročito eksplicitan, kroz celo trajanje je jako mučan i ostavlja tek tračak optimizma na samom kraju, a najveće divljenje izaziva Zain Al Rafea koji tumači istoimenog glavnog lika. Izdvajamo i  Fabriku Grigorija Bikova, najruskiji film koji ste na Fest-u mogli pogledati već duže vrijeme – da ne čujete zvuk, po blatnjavoj paleti boja, hladnoj atmosferi i sveobuhvatnoj depresivnosti, pogodili biste zemlju porijekla u prvih 5 minuta. Naime, u pitanju je drama socijalnog realizma maskirana u dinamičan i kompaktan politički triler, koji podcrtava poruke jako važne za današnje rusko društvo i ostavlja gorak ukusu u ustima. Od Kokoške, dvije snažne preporuke.

Fenomenalni Zain al Rafeea u slamovima Bejruta, “Kapernaum” Nadin Labaki, izvor

FEST Gala

U okviru FEST Gala selekcije prikazani su neki od ovogodišnjih kandidata za Oskare (o većini smo naširoko pričali u okviru jedne epizode Kultur!Kajgane u februaru) među kojima se našao i Šapat ulice – Redžina King osvojila je Oskara za sporednu žensku ulogu u ovom filmu. Nakon uspeha Mesečine, novi film Barija Dženkinsa opravdano je izazvao visoka očekivanja, ali daleko od toga da je naša očekivanja ispunio. U Šapatu ulice Dženkins svoje glumce režira kao da su u pozorištu i ne preza od predugačkih statičnih scena koje niti pokreću radnju niti pokreću gledaoca na bilo kakvo razmišljanje osim o tome kada li će se ovaj predosadni film konačno završiti.

Pre nego što pređemo na pozitivne utiske – još jedno veliko razočaranje je Suspiria Luke Gvadanjina. Nakon Rasprskavanja, Gvadanjino se ponovo odlučio na rimejk i to ni manje ni više nego jednog od najpopularnijih kultnih horora sedamdesetih. Originalna Suspiria Darija Arđenta i pored zavidnog statusa svakako ima svoje mane, pa je prostora za poboljšanje bilo. Međutim, Gvadanjino odlučuje da priču zakomplikuje – ne do neshvatljivosti, ali do toga da postaje presmešna. Tildi Svinton daje tri uloge, jedna od njih je dr Klemperer kog Svintonova glumi gotovo parodično uz iskarikiran „starački” glas, a i Dakotu Džonson kao Suzi Banion, naivnu devojku iz Ohaja, je vrlo teško shvatiti ozbiljno.

U domenu političke „biopic” drame imamo dva dobra primjera. Kao fanovima prošlog filma Adama Mekeja,  od Čovjeka iz sjenke od početka smo prilično očekivali. Naime, Mekej je i dalje kritičan prema američkoj spoljnoj politici i možda ljući nego ikada, što ovaj film čini prijatnim iskustvom. O izuzetno neprijatnoj osobi i još neprijatnijim događajima govori iskreno, hrabro  duhovito, što je uvijek plus. Mali problem je to što je Mekej, čini se, iscrpio arsenal kreativnih forica da politički materijal učini manje suhoparnim, što dovodi do nekih rješenja koja djeluju više kao  trik, nego opravdane scenarističke odluke. Pored Mekeja, Sorentino se vraća u punom sjaju, objašnjavajući Džou Rajtu kako se prave „bajopksi” o poznatima, a možda i Skorsezeu kako opravdati tzv. cinema of excess. Oni je Čovjek iz sjenke u univerzumu u kome mu ne trebaju trikovi da zadrži pažnju, Najtamniji čas bez gnusne manipulativnosti i Vuk sa Vol Strita koji sve svoje kreativne odluke zna da opravda. Iako je očito da su dva igrana filma (Loro 1 i Loro 2) spojena u jedan po tome što dvije cjeline filma nisu prečvrsto povezana, trajanje od dva i po sata preleti, a može se reći da konstantno potenciranje pomalo eksploativne golotinje i ekcesa na kraju služi nekoj svrsi, ističući važne poruke o moći, politici i manipulaciji. Gluma je sjajna, kao i sva vizuelna rješenje i montaža, a odobravamo i muzičke izbore. Sve u svemu, odličan povratak velikana od koga se uvijek mnogo očekuje.

FEST47

2.5h Murakamija na kub, “Izgaranje” po istoimenoj priči Haruki Murakamija, izvor IMDB

Na FEST-u ove godine, i film koji je više murakamijevski od samog MurakamijaIzgaranje južnokorejskog režisera Li Čang-Dong-a. U neskromnih 148 minuta trajanja, Čang prioritizuje atmosferu iznad priče, što ovaj film čini dosta boljim retrospektivno, nego tokom samog trajanja. Raspleti i zaključci su ostavljeni prilično nedorečeni, što je zapravo i najveći kvalitet Izgaranja – može se tumačiti kao misterija, komentar o krizi muškosti na primjeru mladog, nedorečenog i sasvim neupečatljivog milenijalca, i idealu „manic pixie dream girl”, priča o klasnoj borbi i anksioznosti klasne neadekvatnosti a la Veliki Getsbi,  ili pak klasična priča o borbi dobra i zla i ostajanJu vjeran svojim skrupulima u kontaktu sa iskušenjem. Moguće ga je tumačiti kao sve od navedenog ili ništa od toga – suštinski, to zavisi od gledaoca, pa ovaj film vraća u onoj mjeri u kojoj ste spremni da u njega uložite. Kao dobar „ulov” pominjemo i Ne ostavi trag Debre Gropnik – tihi i staloženi indi koji nekonvencionalno govoreći o porodici i traumi, sasvim neočekivano daje širi društveni komentar i nosi snažan emocionalni naboj.

U ovoj sekciji izdvajamo aktuelne momke interneta o kojima i svi drugi pišu – naravno, Lukas Hedžes i Timoti Šalame. Izbrisani dječak je dirljiva i dosta uspješna drama o konverzivnoj terapiji koja vrlo ozbiljno shvata svoj posao, te iskreno prikazuje traume sa kojima se suočava mladi homoseksualac u tzv. bible belt-u, bez pretjerane manipulativnosti, te vjerno prati potresni memoar na kome se zasniva. Nekad se čini da režiser Džoel Egerton možda nije trebalo da uzme na sebe i posao režisera i glumca, ali efekat je dosta zadovoljavajući, a Lukas Hedžes vrlo dobar kao vodeća uloga. Zadovoljni smo poslom koji je nama odavno dragi Egerton odradio sa ovim filmom i preporučujemo ga kao edukativan, ali i dosta kreativno upečatljiv film, čak i kada koristi neka očekivana rješenja.

Sa druge strane, u filmu svoga oca Pitera Hedžesa, Ben se vratiou kome glumi pored Džulije Roberts, Hedžes nije uvijek potpuno na nivou zadatka kako to on zna, ali to nije sasvim njegova krivica, kao ni Timotija Šalamea u  drugom ovogodišnjem filmu o ovisnosti. Naime Ben se vratio i Divni dečak se često upoređuju i analiziraju zajedno zbog slične tematike. To nije uvijek pravedno, ali je zgodno, zato što se nadopunjuju tako što jedan dobro radi ono u čemu drugi kaska. Tako, Feliks Groningenov Dečak ima dosta efektniju estetiku, fotografiju i montažu za razliku od Hedžesovog filma koji nekada djeluje kao da je napravljen za TV, ali Groningen ima problem koji mu Šalame ne može rješiti – ne može da se odluči čiju perspektivu prati, time dovodeći do toga da mi glavnog lika vidimo uglavnom kao „sina narkomana” Stiva Karela, a ne kao kompleksno ljudsko biće čije motivacije razumijemo. Sa druge strane, Piter Hedžes vidi da je sa likom ovisnika potrebno provesti mnogo duže da bi se sa njima razvila emotivna veza nego sa porodicom koja je očito dosta propatila, što se vrlo lako uspostavi kao teza, tako da je Hedžes imao malo lakši posao, ali i dalje mu nije dato ništa što ne bismo inače očekivali u drami o ovisnosti, iako smo dobili i dosta čudan završni segment koji film izmješta iz rejona „kućne” drame. Sve u svemu, u pitanju su dva dosta dobra ostvaranja koja možemo čiste savjesti preporučiti za sve one koje iole zanima tema, ali je sasvim moguće da nećete imati očekivanu emocionalnu reakciju, za šta uglavnom nisu kriva dva mlada glumca, dirljiva i posvećena u ulogama koje su mogle dati više prostora za razmahivanje.

Joana Kulig u “Hladnom ratu” Pavela Pavlikovskog, izvor IMDB

Nakon Kana i velikog uspeha na prošlogodišnjoj dodeli nagrada Evropske filmske akademije i domaćoj publici je konačno predstavljen Hladni rat Pavela Pavlikovskog. Ovo je drugi put da je na FEST-u prikazan film ovog poljskog reditelja, a baš kao i prethodni, Ida, i Hladni rat je vizuelno impresivni crno-beli film sa formatom ekrana 4:3. U ovom filmu Pavlikovski nas vodi kroz skoro dve decenije ljubavne priče koja se dešava za vreme komunizma u Poljskoj i podjednako rastužuje koliko i raznežuje, ali teško da ikoga može ostaviti ravnodušnim.

Još jedan povratnik, koji se poslednjih nekoliko godina redovno nalazi na FEST-ovom repertoaru, je Fransoa Ozon. Od njega uvek imamo velika očekivanja, pa je Milošću Božjom po ko zna koji put ispričana priča na istu temu koja ne donosi ništa novo, uprkos važnosti te teme (pedofilije u crkvi), razočaravajuć film. Takođe inspirisan istinitim događajem, mada sasvim drugačijim, je Dogman Matea Garonea. Ovaj film na svakom koraku preispituje vaša predubeđenja i suptilno vas uvlači u priču mnogo brutalniju nego što se na početku da naslutiti, iako kada se osvrnete na kraju shvatite da su svi delovi savršeno uklopljeni.

Nakon Priče o duhovima Dejvid Laueri se vratio sa mnogo manje dubokim, ali vrlo prijatnim filmom – Starac sa revolverom. Najverovatnije poslednji film sa Robertom Redfordom u glavnoj ulozi, ovo je jedan atipičan pljačkaški film sa vrlo malo akcije – što je sasvim okej jer i govori o atipičnom pljačkašu banaka koji iz pomenutog revolvera navodno nikad nije ni pucao. Iako ne naročito uzbudljiv, Starac sa revolverom je vrlo topao i nimalo dosadan za dobro odmerenih 93 minuta trajanja.

Fokus Evropa

Reimo Sagor kao majka, dakle otac u “Uzmi ili ostavi” – estonskom kandidatu za Oskara, izvor IMDB

I ove godine, !Kokoška se pita da li će je nordijska kinematografija ikada iznevjeriti, jer se to do tada nikada nije desilo, barem ne na FEST-u. Izdvajamo dva feministička i nepogrešivo sjevernjačka filma, koji te titule zadobijaju na različite načine. Uzmi ili ostavi je najfeminističkiji film sa groznim ženskim likovima koji ćete ikada vidjeti – naime, on naglašava društveni položaj žena i rodnih uloga koje diktiraju podjelu rada u domaćinstvu tako što naglašava njihovo odsustvo. Žena uglavnom ili nema previše ili dosta loše i nekooperativno obavljaju uloge koje se od njih očekuju, što nas ostavlja sa vrlo zanimljivim eksperimentom. Režiserka se ovim filmom pita šta je to žensko u roditeljstvu, zašto se ono pripisuje ženama kao esencijalna svrha tako uskraćujući ženama aktivnosti u javnoj sferi, a muškarcima određene aspekte roditeljstva, i šta je to što muškarce sprječava da mijenjaju pelene, tako što očinstvo prosto definiše kao roditeljstvo, bez obzira na krvne veze ili pol, slikajući portret jednog požrtvovanog i brižnog oca koji ne smatra da ga pol spriječava da pravilno i uspješno odgaja ćerku. Sa druge strane, islandska Žena u ratu je žena u donkihotovskoj borbi, spremna da se za ideale pošteno pomuči u uvali u poštene probleme. Iako ne preporučamo da od protaganistkinje učite o političkom aktivizmu pošto biste mogli dosta loše proći, ovaj film preporučujemo svim snagama, s obzirom na to da je topao, pametan, duhovit, pomalo šašav i idealističan, te na vrlo specifičan način govori o porodici, zajednici i odgovornosti prema njima, ličnoj žrtvi, o moći pojedinca da utiče na ono iznad njegove direktne nadležnosti i da „spasi svijet”, na nekoj široj ili pak, užoj, privatnoj, skali.

Žena sa misijom, “Žena u ratu”, ali samo u prenesenom značenju, jer je ipak na Islandu, izvor IMDB

Pošto se čini da je već neko vreme ime Madsa Mikelsena na listi glumaca dovoljno da film nakupi hajp, Džo Pena je zaključio da je onda verovatno super ideja imati talentovanog Danca kao praktično jedinog glumca u Arktiku. Nažalost, ovaj film nije ni blizu recimo Loku sa Tomom Hardijem ili Krivici sa Jakobom Cedergrenom. Naprotiv, on podleže svim mogućim klišeima filmova o preživljavanju u surovim uslovima  i da citiramo komentar jednog Kokoškinog poznanika – bolje da gledate Jovana Memedovića na Zlataru, zanimljivije je.

FEST predstavlja

Bo Burnam i Elsi Fišer na setu “Male Mature”, izvor IMDB

!Kokoškin omiljeni coming-of-age film godine došao je i u Beograd, natjeravši sve gledaoce da se životno i nevjerovatno slikovito prisjete svojih ranijih tinejdžerskih dana. Naime, čak i ako vaša iskustva u vezi sa klasnim, kulturološkim ili čak rodnim kontekstom nisu sasvim kompatibilna sa onima mlade Kajle koju pratimo, sjajni, debitantski scenario Boa Burnama evocira to osjećanje nelagode, sramote i neadekvatnosti koje svi dovode u vezu s adolescencijom, sasvim pouzdano izazivajući krindž cijelog tijela i toliko visceralnu identifikaciju da ponekad morate skrenuti pogled sa ekrana da biste se sabrali. Mala matura takođe vrlo zrelo i pametno poteže pitanja društvenih medija, otuđenja i adekvatnosti zastarjelih roditeljskih tehnika sasvim nepodesnih za neko drugačije, neki bi rekli, teže ili makar komplikovanije vrijeme za odrastanje.

Među najneobičnijim filmovima ovogodišnjeg FEST-a je portugalski Dijamantino – suluda satira koja se bavi temama od portugalskog nacionalizma i afričkih izbeglica do kulture selebritija. Iako upakovan kao bizarna komedija (sa ponekad pomalo jeftinim humorom), Dijamantino ne ismeva socijalne probleme kojih se dotiče, mada parodira motive kao što su zle bliznakinje i tajni projekti vlade.

Još jedan neobičan (mada ni približno bizaran kao Dijamantino) film dolazi nam iz Mađarske. Kolekcionar je prvi dugometražni film Milorada Krstića, umetnika koji se prvenstveno bavi slikarstvom, ali mu ni animacija nije strana. Krstić je svoju ljubav prema umetnosti utkao u ovaj film koji je i dizajnirao i rezultat je jedan nadrealni hipnotišući svet. Uprkos pomalo površnoj i ne naročito razrađenoj priči prepunoj omaža umetnicima od Velaskeza do Endija Vorhola, Kolekcionar je zabavan i specifičan umetnički akcioni triler.

Scena iz najluđeg filma ovogodišnjeg FEST-a – “Dijamantina” u režiji Gabriela Abrantesa i Danijela Šmita, izvor IMDB

FEST za mlade

Na kraju, ali ne i najmanje važno, izdvajamo naš omiljeni film iz selekcije „FEST za mlade” japanski Mirai koji signalizuje neke promjene u svijetu japanske animacije, ostajući vjeran onomo što je čini toliko dobrom i prepoznatljivom. Naime, u pitanju je vrlo šarmantan, dirljiv i pametan film o porodici, ali prvenstveno odnosima između braće i sestara koji će sasvim garantovano rezonovati sa svakim ko je ikada osjetio ljubomoru, zaštitnički nagon, snažnu iritaciju ili potpuno sumanutu odanost koja nerazdvojivo dolazi sa njima. Animacija je impresivnija nego ikada – crteži gradskog okruženja i unutrašnjeg dekora su nestvarno detaljni, sjajno ilustrujući život jedne porodice u kojoj je jedan od roditelja arhitekta, a pokreti kamere i facijalne eskpresije likova izgledaju prirodno i nenapregnuto, ali je već uveliko prepoznatljiva estetika ostavljena netaknutom, samo poboljšanom. Presuđujemo da je ovo vrlo srdačna preporuka, za svakoga ko je pomalo dijete, ali i za sve koji žele da provedu sat i po smiješeći se dok im se vilica na zaglavi, kao dvogodišnji klinac pored !Kokoške u bioskopu, koji je glasno odobravao.

 

 

Japanska animacija, k2o japanska animacija, ali nekako i još bolja, Mirai, izvor IMDB

BONUS: Jason Isaacs o filmu „Hotel Mumbai” umjesto nas

K!K: Kada je riječ o filmovima koji su o stvarnim događajima koji su na neki način traumatični, uvijek postoje dvije reakcije: onih koji misle da je to možda eksploatacija žrtava koja daje publicitet napadačima, ali postoje i oni koji misle da je to dobar način da se oda počast žrtvama i informišu ljudi. Vaše mišljenje?

JI: Mislim da je to tačno i da filmovi po istinitim događajima, naročito onima u kojima su ljudi izgubili živote, uvijek zavise od tona, ali mislim da ovaj film spada u treću kategoriju, jer su scenarista Entoni i ko-scenarista bili inspirisani činjenicom da je sam događaj ponudio alternative narativu koji imamo svuda, a to je da smo svi podjeljeni. Podjeljeni na osnovu rase, religije, kulture, zarade, ali u ovom slučaju, ljudi koji su bili zarobljeni u jednoj od najgorih mogućih situacija, bili su ujedinjeni. Najsiromašniji i najmanje privilegovani su žrtvovali svoje živote da spase goste hotela. Mogli su da odu na početku, ali to što su ostali je nevjerovatno, kao i to što supostigli nešto fascinantno što se tiče broja ljudi koji su bili spašeni zahvaljujući njima. Rekao bih da je potrebno gledati na razlog za pravljenje ovog filma i način na koji je to učinjeno, a u ovom slučaju je razlog bio da nas podsjeti da postoji više stvari koje nas spajaju, nego razdvajaju. Napravljen je sa velikom suptilnošću i osjetljivošću prema temi. Gledalac provede dosta vremena sa teroristima iz filma i shvatite da su oni mladi, neobrazovani, možda indoktrinirani, te da pokušavaju da dođu do novca za svoje porodice i da nema svrhe od samog početka ući u priču sa potrebom da se unaprijed izvrše oštre podjele na čisto dobro i čisto zlo.