Poslednji zanosi MMD: Mrena, Milošević, malodušnost

Otkrijte Mrenu, pretposlednji roman nedovoljno poznate književnice Milice Mićić Dimovske. Bezobrazno nazivana „šaputanjem uz šoljicu kafe” kao politički nepodoban, ova knjiga zapravo je blago zamaskirana kritika jugoslovenskog društva, porodičnog i političkog života iz vremena bombardovanja 1999, koja još uvek nije izgubila na oštrini i relevantnosti.

Milica Mićić Dimovska, 1947–2013

Rođena 1947. godine u Novom Sadu i školovana na katedri za Opštu književnost Beogradskog univerziteta, autorka romana Mrena Milica Mićić Dimovska provela je čitav svoj radni vek u Matici srpskoj, te redakciji njenog književnog lista. Iako je njena književna karijera bila uspešna i kritički zapažena, široj čitalačkoj publici ostala je mahom nepoznata. Sve u svemu, ako niste student književnosti, verovatno ste već zaspali, jer vam gospoja zvuči kao prosečna kultur-administrativna teta čije stvaralačke uratke hvale kultur-bitni krugodvojkaški drugari.

Ljubazno dopustite !Kokoški da vam objasni zašto ona to nije. Naime, Milica Mićić Dimovska je, u stvari, nindža-književnica devedesetih.

Zajedno sa šačicom sebi sličnih kolega, Mićić Dimovska nije podlegla nacionalističkoj histeriji Miloševićevog doba, niti je iz kakve ušuškane pozicije tripovala neutralnost. Njeni romani su jasno i glasno antinacionalistički: Poslednji zanosi MSS (1996) govore o šteti koju je nacionalizam naneo talentu, pa i sudbini spisateljice Milice Stojadinović Srpkinje. Možda zato što je pisanje o devetnaestovekovnim klasicima dovoljno suptilan način da se izrazi disidentski stav, upravo je ovo delo njeno najnagrađivanije: dobilo je nagrade Nolit, Branko Ćopić, i Borisav Stanković. Njeno naredno ostvarenje Mrena (2002) uzima stvarne, istorijski daleko bliže ličnosti i događaje, i prikazuje ih pod drugačijim imenima (ako želite da se pravite pametni, naziv za to je roman-à-clef). Radnja Mrene smeštena je u Novi Sad 1999. godine, u mesece neposredno pre i tokom NATO bombardovanja, a glavni likovi su članovi ugledne stare institucije Forum srpski, čija adresa i misija jasno otkrivaju da je reč o Matici. Političke inklinacije su podeljene između vladajuće partije SOS, i novoosnovane Levičarske unije Jugoslavije (LUJ), a stvarni pokret Otpor je u romanu ostao Otpor. Jasno prepoznatljiva sadašnjica romana prikazana je u istorijskom kontekstu koji sažima život protagonistkinje, starice Miroslave Prodanović: partizanka NOB-a, nositeljka ordenja i supruga progonjenog udbaša, podseća na složenost vremena koje je prethodilo poslednjem u nizu jugoslovenskih ratova.

Zašto da se operišem? Da bih bolje videla svet. Hvala lepo. Svet me ne zanima.

Od nekadašnjeg rektora koji se preko noći pretvorio u bradatog barda loših stihova o Hilandaru, do koristoljubivih stranačkih preletača i bračnih preljubnika, roman Mićić Dimovske svakako ne nudi svet koji bi iko želeo da vidi. Čak su i dopadljiviji likovi prikazani sa ozbiljnim nedostacima: Miroslavin sin Stevan je blag, ali malodušan i slab čovek; njena unuka Mimica, iako strastvena, ponesena je više harizmatičnim mladim vođom novosadskog studentskog pokreta otpora nego samom političkom idejom. Mrena je, dakle, u potpunosti antiherojski roman u kome nema jasnih junaka, ali ono što ga zaista čini poražavajućim je odsustvo pravih zlikovaca: intelektualna elita koja obezbeđuje podršku režimu vođena je tek ličnim interesima, sitnim koristima, i kukavičlukom. Za duboko truljenje društva, poručuje nam Mićić Dimovska, šačica velikih zločinaca manje je značajna od široko rasprostranjene ogrezlosti u apatiju, korupciju, i sitnodušne intrige. Svakako, nije izvesno da li je autorka aludirala na pojedine kolege iz Matice srpske jednako jasno kao što je označila samu instituciju, ali bi se na osnovu histerije koja je usledila to svakako dalo zaključiti.

Ruševine Varadinskog mosta, čije se uništenje spominje u romanu.

Letopis Matice srpske, časopis čije je redakcije 2002. Mićić Dimovska i dalje bila članica, objavio je iste godine, bez njenog znanja, ogled koji se osvrtao, između ostalog, i na njen roman. Autor u njemu navodi niz epiteta pravo iz epoha političkih progona: da roman Mrena pati od „maligniteta”, da je autorka strana plaćenica kojoj je cilj da blati nacionalne institucije prikazujući Maticu kao „leglo moralno nedostojnih ljudi”, te da je ne samo u pitanju delo sa „neistinitom, odvratnom moralno-političkom tezom”, već i da je  „dostojna intelektualnog horizonta određenog šaputanja uz šoljicu kafe”.

Međutim, saučesništvo ili makar prećutna pasivnost srpskog akademskog establišmenta ostaje bitna i često zataškana karakteristika nedavnih sukoba: zloglasni Memorandum SANU iz 1986. se svakako nije sam potpisao, a za najgnusnije zloupotrebe književnosti u ideološke svrhe nisu krivi ni političari ni generali. A Mrena svakako nije roman koji banalno i dvodimenzionalno zauzima jednu političku stranu, te odatle hvali svoje saborce i kudi protivnike; naprotiv, sa svom složenošću življenja u Srbiji u deceniji nakon početka raspada Jugoslavije Mićić Dimovska se suočava maestralno, humano i nijansirano. Kao takva, Mrena je od izuzetnog značaja ne samo za promišljanja teškog političkog perioda koji je iza nas, već i kao opšte primenljiva studija ljudske snalažljivosti, oportunizma, apatije, i kukavičluka. U 2017, godini kada su se liberalne demokratije iznenada probudile u društvu postistine (ovo je inače nova reč godine u Oksfordskom rečniku za 2016), koje ne mari za istinitost činjenica na osnovu kojih donosi političke odluke, roman Mićić Dimovske doživeo je najzad i svoje englesko izdanje kao The Cataract. Kao delo „male književnosti”, Mrena nema velike šanse da stekne široku čitalačku publiku, ali je njena dostupnost svetskoj publici uprkos tome obećavajuća vest.

Sahrana Georga Grosa ilustracija je na koricama kako srpskog, tako i engleskog izdanja Mrene

Najzad, premda je Letopis osudio roman kao spletkaroški – kao pomenuto „šaputanje uz šoljicu kafe” – njegova najveća vrlina leži upravo u nezajažljivom stapanju političkog sa gotovo neugodno intimnim, tradicionalno „muškog” sveta javnog bavljenja sa nevidljivim „ženskim” svetom praktične svakodnevne rutine, porodice, i telesnosti. U tom pogledu, premda se sama Mićić Dimovska nije izjašnjavala kao feministkinja, njen roman ne samo da predstavlja blistav primerak ženskog pisma*, već je upravo kao takav u stanju da se suoči sa svime onime što tradicionalno muški pristup najradije gura pod tepih. Dok se delatni i dobro povezani muškraci u romanu takmiče oko pozicija moći, diskutuju o politici i svađaju se preko novina, žene su te koje vode brigu o materijalnom opstanku svojih porodica. Neumoljiva realnost ženskog iskustva kontrapunkt je političkom narativu Mrene. Uporedo sa ratnim uspomenama i sećanjima na očevo samoubistvo, Miroslava Prodanović priseća se svojih brojnih pobačaja i bolnih porođaja; a dok se njen dečko bavi teškim pitanjima odnosa sa ocem i studijama, osamnaestogodišnja Marina intimno proživljava svoje neminovno krvavo gubljenje nevinosti, a kasnije i abortus. Upravo ovde dolazi do vrhunca raskoraka između ova dva sveta: Marinina majka donosi u zatvor njenom ocu, svom bivšem suprugu, neophodna dokumenta. On je, međutim, ignoriše, zauzet najnovijim vestima o početku bombardovanja, a vest o ćerkinom postupku ni najmanje ga ne dotiče.

– A protiv koga protestuju? – Sofija se napravi neobaveštena, da bi ga iznervirala.
– Protiv agresora! Ti kao da si pala s Marsa… Sve televizijske stanice prenose…
– Da te ja ne zadržavam?
– Ne, ne – on joj rasejano odgovori slažući pregledane kopije. Gledala ga je, kako ih poravnava dlanom, zatim lupka odgore da se slegnu. Potpuno predan poslu, zanesen, samo sebi okrenut. Bila je ozlojeđena. Odluči da mu tresne u lice ono što ju je mučilo, a što treba i njega da muči kao roditelja. Roditelja? Usne joj se iskrive.
– Ćerka ti je abortirala! – viknu mu kroz staklo.
– Pa i ti si, sećam se, nekoliko puta – Momir joj odgovori i preko lica mu preleti izraz, ona ga uhvati, uobražene samodovoljnosti. Da, da, to je on.

Realije svakodnevnog života neugodno remete politiku, koja čistom može ostati samo ukoliko ostane apstraktna. Upravo zato, žensko pismo poput ovog romana Mićić Dimovske postaje ključ za razumevanje i suočavanje sa prošlošću koja, kroz prizmu bilo koje suve ideologije, neminovno ostaje iskrivljena i pojednostavljena.

U sklopu ciklusa radionica Godina žena, Kultur!Kokoška će predstaviti Mrenu sa posebnim osvrtom na pitanje ženskog pisma o političkim pitanjima, u Galeriji Polet, 19. juna u 19 časova.

*O potrebi za feminističkim čitanjima Mrene i njegovim mogućim implikacijama govori prof. Jasmina Lukić u predgovoru engleskom izdanju.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *