Pop-libreto: Smrti nežnih gospođica

Opera voli svoje soprane. Kakav lik pogoduje sopranu? Lik mlade gospođice! Šta se dešava mladim gospođicama? One mučno i tragično umiru! Evo kako.

Manon (Manon, Žil Masne)

Istorija operskih libreta obiluje kurtizanama i drugim ženama koje su napustile Prave Vrednosti zarad šampanjca i drugog luk$uza; Verdijeva Violeta (La Traviata), kao i Pučinijeva Manon Lesko (Manon Lescaut) takođe su prigodno nežne i, kao što dolikuje palim ženama, tragično umiru lučeći moralne pouke za mlade. Ipak, najnežnija i možda najsimpatičnija među njima je upravo Manon u viziji Žila Masnea (Jules Massenet). U dobrom delu opere, ona nije niti očajna propala žena, niti bezdušna sponzoruša, već naivni devojčurak. Njena je porodica zabrinuta zbog njenog preterano živahnom duha i „ljubavi prema užitku”, pa je preventivno šalje u manastir. Nažalost, usput Manon sreće lepog ševalijea De Grijua, i sve brige familije se ostvaruju: par se ludo zaljubljuje i beži u Pariz. Drugi čin ova dražesna curica provodi valjuškajući po čaršavima u nekakvom pariskom potkrovlju, očaravajuće pevušeći na uvce ljubavniku dok ovaj crni hartiju ocu, moleći ga da blagosilja veridbu. Ubrzo, međutim, Manon saznaje da je otac namćor koji će zabludelog sina nasilno vratiti na pravi put, lišen lakomislenih curetaka; dok joj blaženo nesvestan nesreće De Griju poje o zajedničkoj budućnosti, ona već tuguje zbog nadolazećeg rastanka. Ili je ta tuga možda zbog toga što je De Grijuova vizija sreće toliko slična manastiru od koga je Manon jedva utekla?

U svakom slučaju, De Griju je odveden, oko lepe Manon su se sjatili bogati udvarači, te ona, obrisavši suzu puštenu zarad izgubljene Prave Ljubavi, odlučuje da se prepusti drugoj vrsti „užitka” koja joj je srcu mila. U trećem činu zatičemo je raskošno obučenu, raskalašnu, raspevanu, ali – nesrećnu, jer i dalje misli na svog dragog De Grijua, koji se, slomljen rastankom, dao u sveštenike. Ne vredi prepričavati žudnje, ponovne sastanke, porive strasti, nalete očaja i padanja u poroke: ova romantična previranja valja vrebati uživo.

Tek, pošto je Manon ipak žena sklona materijalnim užicima i porocima svake vrste, naposletku ona neizbežno biva kažnjena, i to zakonski, zbog svog načina života. De Griju je susreće poslednji put bolesnu i iscrpljenu u konvoju koji je vodi u prekomorsku deportaciju, uzima je na ruke taman na vreme da izdahne spokojno. Ona je tužna; on je očajan; publika je skrhana. Smrt dolazi na visokoj noti, i, bogamu, vraški je lepa.

Đilda (Rigoletto, Đuzepe Verdi)

Imate ćerku? Brzo se osvrnite: da li je u vašoj široj okolini skriven pojedinac poreklom iz Mantove? Obazrivost ne škodi, ćerku brzo zaključajte u skrovitu kućicu.  Jer, Mantova je otadžbina šabana, a mantovski plemić je za lepe ćerke pogubniji i od visokog obrazovanja i od sastanka feministkinja; to dobro zna grbavi i zlobni otac Rigoleto, koji Đildu odgaja u potpunoj izolaciji, ne rekavši joj čak ni svoje ime. Đilda je zato nadnaravno nežna, neinformisana i prelepa, a od spoljnog sveta može videti samo crkvu, jednom nedeljno.

Verdi spremno dokazuje da i takav provod može biti poguban. Vojvoda, koji između dve vesele orgije običava praktikovati pobožnost, šacuje lepu neznanku u hramu Gospodnjem, i pohodi njena vrata kad joj otac nije kod kuće. Rigoleto nalazi za shodno da se ismeva besu čoveka čiju je kćer Vojvoda obeščastio; gnevni pravednik proklinje Rigoleta na istu sudbinu. Kletva pogađa Rigoleta utoliko gore jer već živi u leglu predatora i silovatelja; polulud od straha, Rigoleto prihvata ponudu lokalnog zlikovca da hitro prikolje navodnog zavodnika svoje Đilde. A ekipa dvorskih vucibatina u prikrajku vreba Đildu i raduje se prilici da smesti dvorskoj ludi neprijatnog karaktera.

Tako se, otprilike, pokreće mehanizam koji će nedužnu mladicu ove opere samleti, ispljunuti, i strpat’ u vreću. Sa mladicama samo surovo; to je operski zakon. A mantovskim šabanima, po istom zakonu, ne sleduje ič karmičke odmazde, već samo bajne ironične arije o nestalnosti ženskog soja. 

Ne znajuć za kletvu i druge komplikacije, nimalo nestalna Đilda se upušta u pevanje strasnih dueta sa Vojvodom, a svi znamo da je to najbrži put do propasti. Uskoro, Đilda će proći: kidnapovanje, izdaju, brzu i tragičnu smrt, i sramno posthumno pakovanje. Dok njen otac skrhano oplakuje mračnu kletvu koja ga je dotle dovela, publika grize laktove i razvija doživotni strah od Italijana.

Mimi (La Boheme, Đakomo Pučini)

Mimi, jedan od najiritantnijih likova koga je istorija opere izrodila, skromna je pariska vezilja, čiji su hobiji romantični uzdasi, ružičaste kapice i tuberkuloza. Upoznajemo je kada, zadihana i na ivici nesvestice, kuca na vrata svog komšije, jednako patetičnog i siromašnog pesnika Rodolfa. Mimi srkuće čašu vode, gubi ključ u Rodolfovoj mračnoj sobici, i njih dvoje otkrivaju zajedničku ljubav prema stvarima koje govore „o ljubavi, o Proleću, o snovima i viđenjima i stvarima koje pesnička imena imaju”. Tom prilikom saznajemo sve što se o Mimi ima znati: „Retko posećuje misu, ali se često moli Bogu, živi sama u malenoj beloj sobi, posmatra krovove i nebo” i čeka proleće dok „u vazi cveta ružin pupoljak, posmatra ga kako otvara lat po lat, i širi nežan cvetni miris, ali, avaj, cveće koje ona veze miris nema.” Srećom, muzika je daleko podnošljivija od libreta.

Rodolfova i Mimina romansa odvija se prema svim pravilima boemskog života: useljuju se u zajedničku sobicu bez drveta za ogrev, on piše poeziju dok ona veze, on izgara od ljubomore dok ona kašlje. Snegovi padaju, vetrovi fijuču, par shvata da nema šta da traži zajedno, ali raskid ipak zakazuju za prolećnu toplinu.

Pošto ga Mimi napusti, Rodolfo živi u gorkoj zabludi da je srećna i bogata sa nekim drugim, ali to, kako već biva, nije baš tako. Rodolfovi verni druzi nalaze Mimi sirotu i zakašljanu na ulici. Njena smrt zauzima čitav poslednji čin, tokom koga joj se bezuspešno zazivaju lekari, poklanjaju krzneni mufovi i očajnički greju ručice. Ona prestaje da diše, Rodolfo pada u depru, drugi boemski par (Marčelo i Museta), nadahnut ovom tragedijom, odlučuje da se pomiri. Opera se završava, publika ide kući, ruže vezene svilom odbijaju da mirišu i, sve u svemu, situacija je krajnje tužna.

Liu (Turandot, Đakomo Pučini)

Sudeći po ovoj krasnoj operi, Dizni je u đavolskom talu sa matorim Đakomom: dok prvi stvara nerealistična očekivanja od muškaraca u devojčicama, drugi isto to čini dečacima. Upoznajte princa Kalafa, koga je državni prevrat odvojio od takođe svrgnutog slepog starog oca. Na samom početku Pučinijeve poslednje opere, dolazi do neočekivanog porodičnog susreta u Pekingu: protivno svim očekivanjima, Kalafov otac je živ, i to zahvaljujući ropkinji Liu, koja mu je ostala verna, podelila njegova stradanja nakon svrgnuća. Otkud, pitate se, tolika privrženost? Ta, jednog dana, u prolazu, lepi princ joj se osmehnuo, i ona ga od tada ludo i ponizno voli – toliko da je bila spremna da se njegovom slabašnom ocu pridruži u izgnanstvu.  Ah, prelepo!

Međutim, na mestu ovog dirljivog porodičnog okupa vlada okrutna princeza Turandot. Ova gospođica nije nimalo nežna, a udaja joj se ne mili, te svakom proscu postavi tri zagonetke, i, pošto se ovaj zezne s odgovorom, odseče mu glavu. Princ Kalaf stiže taman na vreme da ugleda raskošnu lepoticu Turandot dok sa balkona izručuje smrtnu presudu mlađahnom princu Persije. Kako to već biva, nastaje burna strast na prvi pogled. Pa kaže libreto:

Kada te vidim, prorade hormoni, jer ti si glavna premija! Božanska lepoto! Čudo! O, snu!”

Zarad ženske koju je ugledao jednom u daljini, Kalaf srčano zapeva: „Ovo je život!” i isti odmah stavlja na kocku, uprkos protivljenju i očaju svog oca, Liu, i čak velikog zlatnog cara, Turandotinog tatice kome se smučilo krvoproliće. Svojim nježnim sopranom, Liu peva jednu od najlepših arija u čitavoj operi, moleći svoju ljubav da odustane od strašnog rizika, i publika priželjkuje da je princ zavoli, ali ti si, čitaoče, pročitao naslov ovog teksta, te znaš šta će dobiti: šipak, garniran grobnom parcelom. Ipak, arija je prekrasna, te – hajmo je počuti.

Srećom, Kalaf je glavni junak ove priče, te u napetoj sceni nadmudravanja uspeva pravilno da odgovori na sve tri Turandotine zagonetke.

„Turandot! Turandot! Turandot!” ječi Kalaf pobedonosno, a lepa princeza bataljava gordost i očajno pada na kolena pred ocem i moli oca da je ne prepušta ovom strancu kao kakvu ropkinju.

Obećanje je obećanje, kaže neumoljivi car, ali ovo je tek drugi čin, i Kalaf, kome nije dosta igranja sa životima i živcima svojih bližnjih, predlaže princezi novi dogovor: ako uspe da odgonetne njegovo ime do jutra, on pristaje da bude pogubljen. A sećaš se, čitaoče, da je princ prognani stranac čije je ime poznato samo onima koji su na ulasku u gledalište uzeli programčić sa nazivima i raspodelom uloga. Princeza je, dakle, uzrujana: u trećem činu niko ne spava, i nižu se pokušaji da se ucenama ili mitom sazna prinčevo ime. U nekom trenutku, neizbežno, princezine sluge stavljaju Kalafovog starog oca i milu Liu na muke; u dramatičnoj završnici svoje priče, otpevavši još jednu nežnu baladu o svojoj tajnoj ljubavi, Liu se baca na mač kako ne bi izdala svog obožavanog princa i pružila mu sreću sa Turandot. Stari svrgnuti car neutešno plače zbog smrti svoje verne saputnice, plače i publika, plače prva violina, plaču razvodnici i notorno bezdušni prodavci na pozorišnoj biletarnci.

Da ne dužimo, Turandot shvati  da se ipak loži na Kalafa, i opera se završava neumesnim privatavanjem kraj koga prolazi pogrebna povorka mile, sirote, naivne Liu. Eto, tako vam je to kad ‘oćete da volite razmažene, samovoljne prinčeve.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *