Plovidba kroz vreme: put života ili plovidba kroz očajan scenario

Terens Malik u svojim filmovima mnogo voli da istražuje postanak sveta i, dok to stvarno jeste zanimljiva tema vredna istraživanja, ne uspeva da objasni jednu od najvećih misterija univerzuma: kako odgledati Malikov film a ne zaspati ili dograbiti najbliži tupi objekat i udarati se njime u čelo?

Počećemo ovu recenziju komentarom jednog nesrećnog dečaka koji se našao u publici. Izložen crnom ekranu i povicima sinhronizovanog glasa: „Majko?” klinac je ustao sa svog mesta i iznervirano rekao: „’Ajde više!”. Klinče, sumirao si celu ovu recenziju u dve reči. Hvala ti!

U prethodnom pasusu postoji nekoliko nelogičnosti koje možda niste zapazili. Prva, klinac od manje od deset ljeta sedeo je sat i po vremena i gledao film Terensa Malika. Ovo je čudno, ne samo zato što je potrebna nadljudska snaga i pažnja da se to izdrži i što je prosto nehumano izložiti dete Maliku, već i zato što ovaj dokumentarac stvarno nije dečji. I dok !Kokoška nije onaj namćorasti internet lik koji se po komentarima žali da nešto nije film za decu i navodi razloge za to, u ovom slučaju se stvarno treba zapitati šta se desilo pa je Plovidba kroz vreme: put života promovisana kao dokumentarac za decu u domaćim bioskopima. O, pa možda zato što je sinhronizovana! Eto nas kod druge nelogičnosti iz prvog pasusa: neko je odlučio da ovaj dokumentarac sinhronizuje i tako ukine jedinu potencijalno uzbudljivu stvar u čitavom filmu glas Kejt Blančet. I nakon mnogo dumanja o razlogu za ovu odluku, on ostaje umu nedostupan.

Vratimo se sad na sam film! Dakle, Plovidba kroz vreme: put života je dokumentarni film koji je Malik spremao desetak godina i koji se bavi postankom sveta. Postoje dve verzije ovog filma: ova duža čiji je narator Blančet i kraća četrdesetominutna IMAX verzija gde pripoveda Bred Pit. U oba slučaja reditelj odlazi do „početka vremena” i giba se ka današnjici, pitajući se usput kakva je budućnost čovečanstva. Ovo gibanje je na trenutke zaista vizuelno veličanstveno. Malikove slike stvaranja sveta i njegovih raznih faza su toliko upečatljive da je prosto nemoguće skrenuti pogled sa platna, ali onog trenutka kada se sinhronizovani narator oglasi, svaka zadivljenost postaje transfer blama i zapitanost: „Šta mu je ovo trebalo?” Problem sa naratorom nije samo to što je Kejt Blančet sinhronizovana nekim generičnim ženskim glasom bez preteranog umetničkog izraza, nego i sam tekst koji se izgovara. Zubi kreću da nervozno škrguću već na početku, kada glas prozbori: „Majko… hodala si sa mnom u tišini… kada nije bilo sveta.” Ovaj monolog se nastavlja i postaje sve plići i bespredmetniji dok ne dostigne svoj klimaks nizanjem reči koje autoru prosto zvuče dobro:

Ti. Svetlost. Tama. Moljac. Plamen. Prijatelj. I stranac. Vino. I pehar. Zora. Naše svetlo.

Da padneš na dupe koliko je lepo (kada ne čuješ Glas). Preuzeto sa mcf.rs

Da padneš na dupe koliko je lepo (kada ne čuješ Glas). Preuzeto sa mcf.rs

Kako bi pokazao da ne ume samo da niže reči, Malik postavlja i gomilu retoričkih pitanja koja ne dovode publiku ni do kakvih iznenađujućih spoznaja ili zapitanosti, već čitavu naraciju čine banalnijom, a nagon za povraćanjem jačim. Srećom, veliki deo filma nije praćen Glasom, pa ima vremena i za divljenje rediteljevoj umešnosti u rukovanju kamerom i stvaranju jedinstvenih slika. Ipak, ako ste gledali ijedan od Malikovih filmova snimljenih tokom poslednjih šest godina, malo šta u Plovidbi života će vam zaista izgledati jedinstveno, a posebno ne scene koje je uzeo direktno iz Drveta života. U stvari, malo šta u vezi sa ovim filmom uopšte je posebno i novo. Malik luduje za kamerom i baca pred publiku veličanstvene prikaze nastanka Zemlje, stvaranja ljudskog života, podvodnog sveta dok zaravnjeni glas pita neku višu silu o svrsi, budućnosti i drugim dubokim životnim pitanjima. Ima tu, dakle, i momenata spiritualnosti ili makar pokušaja njenog razmatranja, ali ima i loše animiranih dinosaurusa. Oni su toliko bedno izvedeni da maltene služe kao dobar način da shvatite šta bi ovaj film mogao da bude da ga je režirao neko manje umešan od Malika, ali i da spoznate da ništa u ovom dokumentarcu nije istinski iznenađujuće. Da, na momente je vizuelno veličanstveno, ali očekivalo bi se da film o istoriji univerzuma bude iznenađujuće veličanstven, da nas prikazi čuda ovog univerzuma raspamete. Malik u ovome ne uspeva, već dozvoljava da scenario stane na put vizuelnom aspektu i načini čitavo ovo ostvarenje površnim i pretencioznim.

Ostavljamo vas uz nekoliko isečaka iz narativa i konstataciju da ne bi mnogo bolje zvučali ni da ih je izgovarala Kejt Blančet na engleskom. Ali makar bismo slušali Kejt Blančet.

  • O živote, davaoče dobra.
  • O Majko, ponoru svetlosti.
  • Da li me je ljubav načinila?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *