Kako napisati pogrdnu poslanicu

Čak i ako niste ratoboran pesnik niti raspevani ratnik, kvalitetne uvrede su nešto što će vam kad-tad biti korisno. Naučite umetnost pogrde od pravih majstora: pijanih kozaka, raskalašnih pesnika – i naravno, loših primera koji pokazuju gde treba stati.

Brojne su životne situacije kada nekoga prosto želite najstrašnije da isprozivate, a za to su potrebni talenat, iskustvo i mnogo, mnogo vežbe. Srećom, ljudi su se uljudno grdili vekovima, a nama ostavljali svoje poslanice da iz njih kupimo odlične uvrede primenjive u različitim životnim prilikama. Posebno su dragocena inventivna poređenja sa životinjama koja pogađaju daleko više od običnih prozivki poput „majmunčino” ili „svinjo”. Dakle, kad vam sledeći put neko kaže da ste glupa kokoška (nečuveno!), vi uzvratite sa: „Vi ste jedna grdna sova!”, po ugledu na Branka Radičevića koji je tako nazvao Jovana Hadžića. A kada sova nije dovoljno efektna, okrenite se H.G. Velsovom „odurni nilski konju!” upućenom Henriju Džejmsu.

Ipak, umetnost vređanja je daleko komplikovanija od poređenja sa životinjama i ponekad zahteva kvalitetno psovanje, zastrašujuće pretnje ili sve ovo upakovano u dobru rimu. Da se ne biste mučili i danima razmišljali šta se rimuje sa „nekrštena glavo”, !Kokoška je iznašla odlične pljuvačine iz kojih treba učiti, pa makar i kako ne pljuvati. Sva tri primera prozivki koje smo našli su, makar delimično u stihu, pa predlažemo da odvojite vreme i krenete da prelamate svoje rečenice ako hoćete da ostavite utisak. Osim toga, oni su prikladni za različite sredine: u neurbanoj sredini pozovite nekog da vas poljubi u dupe, a u gradu vi budite ti koji će druge jebati u usta ili u dupe. Ima smisla, zar ne? I na kraju, ma gde god da ste, ne budite Ernest Hemingvej.

1. Zaporoški kozaci turskom sultanu

repinKozaci su bili slobodni ratnici, nešto poput ovdašnjih hajduka, samo u istočnoslovenskoj režiji. Ako im se neko zameri ili prosto imaju nalet borbenog elana, nisu prezali da napadnu bilo koga, pa makar to bio i sam turski sultan, i to bez znanja ruskog cara. Stoga je razumljivo što se sultan Mehmed IV usrao živ saznavši da su se zaporoški kozaci nameračili da ratuju s njim. Tom prilikom, najverovatinje 1678. godine,  šalje im vrlo diplomatično pismo u kojem se naširoko hvali svim svojim vladarskim atributima i nabraja zemlje koje su pod upravom njegove Blistatelne porte, poručujući kozacima da tu istu Portu ne napadaju. Dobronamerno im savetuje da odlože ubojito oružje i skrase se kao turski vazali.

Al’ ne lezi vraže! Svojeglavi kozaci teško da će se odreći boja, a još manje prilike da sultanu prikažu zavidan arsenal psovki i uvreda kao odgovor na njegov predlog o primirju. Taj odgovor poznat je kao „Pismo zaporoških kozaka”. Originalni tekst nije sačuvan tako da ga neki pripisuju i kozacima iz Čihirina. Ali zašto bismo se uopšte petljali oko utvrđivanja njenog autorstva? Koja god kozačka družina da ju je napisala, treba joj skinuti šubaru za domišljatost u iznalaženju sočnih uvreda. Ako vam je ovih dana neko postavio uslove sa kojima se nikako ne slažete, zašto da mu ne odbrusite ugledajući se na zaporoške kozake?  „Poslanica zaporoških kozaka turskom sultanu” čuva se u Sankt Petersburgu, a ovde prilažemo celovit prevod u !Kokoškinoj verziji.

Kozaci jebu mater

Kozaci su vređanje zaista uzdigli na viši nivo, usput se grohotom smejući sultanu što je uopšte pomislio da bi postali njegovi vazali. Svakako da neke od njihovih izraza obilato koristimo, poput „najebavanja matere” i nazivanja kojekoga „kučkinim sinom”. Ipak, čini se da šmek kozačkoj poslanici u najvećoj meri daju vređačke stilske figure sa teritorijalnim odrednicama, poput „vavilonskog kuvara” ili „tatarskog tobolca”. Natovarivši jednom sultanu sijaset geografski određenih pogrdnih poređenja koja se uz to i rimuju, zaista pokazuje kako veštinu, tako i neustrašivost kozaka. Zato samo napred, jer upotreba ove vređačke tehnike garantuje da će se kod žrtve postići fantastičan efekat. Naravno, neophodno je samo izmeniti geografske odrednice po izboru.

Slati: ukoliko ste krv propišali oko nekog  istraživačkog rada, a vaš mentor dobije sjajnu ideju da ga objavi pod svojim imenom; ako se bavite kakvim sportom, a protivnička strana vas unapred zamoli da je ne napadate iz sve snage, jer im je kao važan meč; kada vam poslovično nadrndana šalteruša zahteva pokornost vraćajući vas po još jedan papir.

Ne slati: kada prilažete žalbu zbog neodobrene stipendije, jer onda novce sigurno nećete dobiti. Ovakvu kletu mogućnost da vam se vređanje u kozačkom stilu obije o glavu potvrđuje i Repinova slika –  kada se pobliže pogleda, jasno je da najviše entuzijazma za psovačinu imaju matori kozaci koji su odratovali svoje, dok su oni mlađi namršteni u strahu od posledica. Za nauk omladini: strpimo se s vređanjem „moćnijih” od sebe, bar do penzije!

2. Katul Cezaru, Mamuri i Lezbiji

Gledano iz današnje perspektive, nema boljeg trenutka da se bude Rimljanin nego što je I vek p.n.e: to je vreme Cezara, Cicerona, Marka Antonija i Kleopatre. Ali, za jednog prosečnog Marcusa stvari nisu bile sjajne. Već nekoliko decenija skoro neprekidno traje građanski rat. Kako ko dođe na vlast, obezglavi red neistomišljenika. Ciceron zapomaže kako je slaba vajda što je Kartagina izgorela kad se sada Rim redovno pustoši. Najgore je tek trebalo da dođe. Cezar mahnita po Galiji, Asteriksovo selo odoleva. Novi građanski rat se zakuvava.
Katul se nije bavio politikom. Njega je interesovala izvesna Klodija. Ona je, međutim, bila udata. To isprva nije bio problem. Kratku idilu on je strpao u svoje ljubavne pesme. U njima je dragu nazvao Lezbijom, po Sapfo, koja je bila sa ostrva Lezbosa. Ali gospođi je Katul brzo dosadio, pa iz pesama saznajemo kako je u više navrata ispao magarac.
U Rimu, kad vam se neko zameri, ili napišete govor protiv njega (ili kao Ciceron, dvanaest govora) ili napišete uvredljivu pesmu. Poenta je da poslanica bude javna, da je svi vide i čuju. Katul raskidu prilazi krajnje „zrelo“:

templatecatullus_tem

Raskid – đene-đene. Ali kad neko Katulu dirne u stihove (ili proba da mu konkuriše u pisanju), ima da dobije sočni napad. Najgore je tu prošao izvesni Cezarov oficir Mamura, pesnik u pokušaju, koji je dobio i nadimak. A i Cezar je dobio svoje.

 

templatecatullus_tem2 templatecatullus_tem3

 

Pojma nemamo kako je posle ovoga Katulu ostala glava na ramenima.
Možda najozloglašenija, šesnaestica, ide na račun onih koji su našli moralne zamerke Katulu.

Katul, šesnaestica

Ovaj otvoren, no bullshit pristup najbolje funkcioniše kao javna prozivka. Kačiti na wall, slati u inboks, deliti letke sa slikom osobe i stihovima ispod. Što masniji nadimci su obavezni.

Slati: hejterima vaše poezije; neomiljenim predstavnicima vlasti; saradnicima neomiljenih predstavnika vlasti; bivšim devojkama. Ne, ne njima, to je jadno; umišljenim hipster-umetnicima.
Ne slati: ako umete da sročite nešto ovoliko genijalno, zaista nema potrebe da ga krijete – u najgoru ruku, pošaljite izdavaču i steknite besmrtnu slavu.

3. Hemingvej prijateljima Doroti Parker, Parkerovoj iza leđa, kao poslednja balava svinja

Doroti Parker sa 29 godina; portret Nejse MekKejn

Doroti Parker sa 29 godina; portret naslikala Nejse MekKejn

Doroti Parker je bila američka pesnikinja i spisateljica, satiričarka i kritičarka. Pisala je za nedeljnik The New Yorker, gde je, između ostalog, često hvalila nove književne poduhvate Ernesta Hemingveja: smatrala ga je „velikanom književnosti” i silno se oduševila kada ga je upoznala.  Svoj talenat je često potpuno potcenijvala, zbog čega je u društvu bila više poznata po šalama i čeličnoj jetri nego po svojim književnim delima.

Parkerova je upravo svoj humor koristila da bi prikrila depresiju u koju je zapala nakon traumatičnog abortusa: zatrudnela je s čovekom koji nije želeo da ima išta s njom i koji je za prekid trudnoće velikodušno donirao 30 dolara. Ova depresija je kulminirala pokušajem samoubistva na račun kojeg je volela da zbija šale, pa niko od njenih prijatelja nije shvatio ozbiljnost situacije. Kada su je posetili u bolnici, ona je izjavila: „Tako mi i treba kad sam sva svoja jaja ubacila u jednog skota”, a ruke je obmotala šarenim trakama kako bi prikrila rane. Jedino se poverila prijateljici Nejsi MekMejn: rekla joj je da su je proganjali snovi o svom pobačenom detetu u kojima su mu ručice bile netaknute.

Premda u svakome iole normalnom ovako traumatična iskustva bude empatiju, Hemingvej je odlučio da ne bude normalan. Jer, Doti se jednom prilikom usudila reći da joj se nije dopao odmor u Španiji, što je zadriglom koridofilu Hemingveju dalo dovoljan povod za sledeći mrski uradak:

Gnjida!

Jasno je da je priča o Španiji bila samo okidač i da ova količina agresije, antisemitizma, mržnje i suicidofobije verovatno proizilazi iz nečeg dubljeg: Hemingvej je sam često pomišljao o samoubistvu čak trideset i kusur godina pre nego što je sačmarom razneo svoj mozak, pa u jednom od pisama Ficdžeraldu  navodi: „… Suzdržao sam se od ispuštanja gasa i sečenja  vena sterilizovanim žiletima.” Sličnost sa metodom koji je Parkerova upotrebila je očigledna, pa se čini da je ona prozvana upravo zbog onoga što je Hemingveja najviše plašilo kod njega samog.

Ipak, i dalje stoji da je pesma odurni pokušaj maskiranja mržnje u umetnost. Hemingvej ju je čitao pred Dotinim i njegovim zajedničkim prijateljima koji su odlučili da Parkerovoj nikad ne pomenu ovaj incident. Svi su oni bili zgroženi Hemingvejevim ponašanjem: Bil Horton mu je rekao da je pesma „zlobno nezabavna i nefer”, a Donald Stjuart je prestao da ga smatra prijateljem. Naravno, Hemingveja ovo nije nateralo na izvinjenje ili makar neku vrstu dvoumljenja; on je nastavio biti gnjida, pa se izgovorio time da je Parkerova pozajmila njegovu kucaću mašinu i da je nikad nije vratila. Podsećamo da je Hemingvej nije imao sedam, nego dvadeset sedam godina kada je napisao ovu pesmu.

Pročitali ste ovo do sada i Hemigvej vam jeste mrzak, ali pitate se kako je u redu nazivati nekog pederčinom, a ova hajka na Doti nije; nije isto koristiti nečiju intimu protiv njega ili se prosto pozivati na opšte šale, malo se potući i onda o tome pričati uz piće i smejati se. Hemingvej je protiv Doroti Parker iskoristio njenu najdublju privatnost, i to zbog koride i proseravanja o tome kakav pesnik treba da se bude.

Slati: svojim roditeljima/nastavnicima/vaspitačici iz vrtića: pokažite im šta su odgajili; svom terapeutu: porazgovarajte o konstruktivnom nošenju sa negativnim emocijama prilikom sledećeg susreta; osobi kojoj je posvećeno: jer, ako ćete biti hemingvejska gnjida, imajte makar cojones da ne prozivate iza leđa.
Ne slati: ako vam je stalo da budete iole dobar čovek s makar jednim prijateljem, samo nemojte ovo slati nikome. 

Dakle, savetujemo vam: sledeći put kad neko pozajmi vašu kucaću mašinu i ne vrati je na vreme, lepo ga pitajte: „Jebote, oćeš li mi vratiti onu mašinu više?” Ako to ne upali, budite odsečni kao kozaci ili prosto pretite jebanjem u usta i dupe kao Katul. U svakom slučaju, nemojte biti Ernest Hemingvej. Nikada.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *