Oto Vajninger: nenadjebivi ženomrzac

Pred vama je tekst o Polu i karakteru i autoru ove knjige Otu Vajningeru, koji je nadmašio sve ženomrsce savremenike, a i one koji su živeli pre i posle njega. Ako ste pročitali Pol i karakter, evo prilike da se podsetite ovog kontroverznog dela, a ako niste, obavezno pročitajte tekst. Možda će baš ova knjiga šutnuti onu pod brojem 1 sa vaše liste knjiga koje morate pročitati.

Ko je bio taj Oto Vajninger?

Bio je filozof. Rođen u Beču 3. aprila 1880. godine, u jevrejskoj porodici. Jedan od njegova tri biografa piše da je Vajninger bio veselo dete koje se rado družilo sa drugom decom, ali se već u gimnazijskim danima izdvojio u odnosu na vršnjake brojem pročitanih knjiga. Iako je živeo samo 23 godine, savršeno je vladao francuskim, engleskim, italijanskim i grčkim, dok je španski i norveški dobro poznavao.

Grdno se varate ako mislite da je Oto bio štreber dosadnjaković. Prvo, nije bio štreber već erudita. Bitna je razlika, složićete se. Drugo, prema svima se navodno odnosio sa blagošću i dobrotom, ali nije bio ni dosadan ni budala, uprkos uvreženom mišljenju da su ponizne budale i(li) dosadnjakovići oni koji se svima obraćaju  s uvažavanjem, a da pritom nemaju u vidu neku korist zauzvrat. Nepravdu nije trpeo, pa je jednom prilikom, iako telesno slab i oružju nevičan, izazvao na dvoboj i u tom dvoboju ranio čoveka koji ga je nepravedno, grubo uvredio.

Biografija kaže da je uživao u diskusijama sa prijateljima koje su trajale po čitavu noć. Jedina tema koju je izbegavao bili su njegovi odnosi sa ženama. Prema dvojici biografa, stiče se utisak da je Vajninger do kraja, istina kratkog, života ostao „čedan“ . Međutim, treći biograf, ujedno i njegov prijatelj, kaže da je Vajninger par godina pre tragičnog kraja uspostavljao kontakte sa ženama, koji su bili daleko prisniji od rukovanja i da je baš u tom periodu došlo do naglog zaokreta u njegovom mišljenju i ponašanju.

Najznačajnija dela: Pol i karakter i O krajnjim životnim svrhama

Imao je samo 23 i po godine kada je 1903. izvršio samoubistvo. Ako vas interesuju detalji, pucao je sebi u srce u Betovenovoj kući, a preminuo u Opštoj bolnici u Beču, u koju je doveden u beznadežnom stanju, tog po njega kobnog 4. oktobra.

A, zašto se ubio?

E, to je jedino on znao, a možda i nije. Neposredno pre ubistva, napisao je u jednom aforizmu da: „Pristojan čovek ide sâm u smrt kada oseti da je konačno zao; prostak mora da bude prisiljen na smrt sudskom presudom“.

Bitno! Bitno! Bitno!

Nije nam cilj da vas smorimo, niti da poričemo da je Vajninger bio ženomrzac bez dostojne konkurencije, s kraja 19., početka 20. veka i uopšte. Međutim, pre nego što počne čerečenje Vajningerovih tvrdnji izrečenih na račun žena, neophodno je reći da je jedno od obeležja doba u kojem je živeo, polemika o (ne)jednakosti polova. Da ne steknete utisak da je Vajninger bio jedini ženomrzac tog vremena. Naslućujete da je ideja o
„prirodnoj“ nadmoći muškog nad ženskim polom u to vreme bila prihvaćena čak i od strane većine mislilaca u svim kulturno-umetničkim sferama. Ukoliko vam nije poznato, a poštovalac ste lika i dela Emila Zole, citat koji sledi će vas bar blago rastužiti. Naime, književnik Emil Zola, pored mnogobrojnih dela u kojima su žene, u najširem smislu, zauzimale bitno mesto (Tereza Raken, Madlen Fera, Nana…), ostao je upamćen i kao borac za pravdu i neko ko je podsećao na neophodnost emancipacije žena. Nažalost, čak ni duh poput njega, nije blagonaklono gledao na zahteve za jednakošću polova:


…do toga da je [ženu] smatraju ravnom muškarcu i prihvataju  kao takvu dalek je put. Ona ni moralno ni fizički ne može polagati prava na tu jednakost i emancipacija treba da bude ostvarena samo u skladu s našim običajima, navikama, rekao bih čak predrasudama našeg društvenog zdanja.

       Objavljeno u jednom članku iz Žila Blasa od 2. avgusta 1896.

Žak Diga Kulturni život u Evropi na prelazu iz 19. u 20. vek (preuzet citat)

Evo, evo, prelazimo na stvar! Ako ste nestrpljivi, preskočite ovaj pasus

U predgovoru Vajningerovom kapitalnom delu, dr Vladeta Jerotić je napisao da ćemo najbolji pregled knjige Pol i karakter dobiti ako je podelimo u tri dela: prirodno-naučni, filozofski i antifeministički, razmatrajući posebno sadržaje svakog od ovih delova. Sledi suđenje nekolicini tvrdnji. Cilj nam je, svakako, da ako već niste pročitali Pol i karakter, otrčite do najbliže biblioteke ili knjižare. Dobro, ne morate trčati, ali nemojte misliti da delo nije vredno čitanja, ukoliko vam se tekst ne dopadne. Posmatrajte ga kao vrh ledenog brega.

Kultur!Kokoška vs. Oto Vajninger

Hop, hop, hop! Ma, da!

Oto V. Žena je samo seksualna, muškarac je i seksualan. Žena je neprestano, muškarac samo povremeno seksualan. Polni nagon kod žene postoji uvek.

K!K Jeste, Oto! Visokoupijajući ulošci sa krilcima su izmišljeni da nam, usled konstantne napaljenosti, ne lije niz noge po ceo dan. Uh! Termin nimfomanija vam je svima poznat, a manje verovatno (što je veoma zanimljivo, videćete zašto) i termin satirijaza. Vajningeru su sigurno oba termina bila poznata i sigurno je znao njihovo značenje, budući da su u zvaničnoj upotrebi od 18. veka, ali se pravio da su mu nepoznati. Usled višedecenijskog obeležavanja „promiskuitetnih“ žena terminom nimfomanka, značenje ovog pojma se često pogrešno tumači. Iako promiskuitet može da bude posledica nimfomanije, sam pojam označava polni nagon kod žena koji postoji uvek, i uprkos nastojanjima, ne može biti zadovoljen. S druge strane, satirijaza podrazumeva isto, samo što se pojam odnosi na stalnu potrebu za zadovoljenjem seksualnog nagona kod muškaraca. Budući da muški promiskuitet skoro nikad i nigde do danas nije podlegao osudi, već naprotiv, viđen je kao poželjan i shodno tome, čak i kada je reč o satirijazi, ta činjenica se ignoriše, tako da se pojam satirijaza retko pominje, a samim tim je većini nepoznat. Logično da je zanemarljivo malo i žena i muškaraca čiji seksualni nagon ne može biti zadovoljen, uprkos ponovljenom snošaju, masturbaciji, ali to do dana današnjeg ne sprečava one kojima se diže s mene na uštap ili čak o „svetom nikad“, da ženama zalepe etiketu – nimfomanka. Znači, žena ne mora, niti je morala biti čak ni promiskuitetna, da bi bila okarakterisana kao nimfomanka, dok su muškarci obeleženi kao manijaci tek ako krenu  ulicom i mole svaku prolaznicu/prolaznika za „pomoć“, ukazujući na svoj uzdignuti „jarbol“. Budući da promiskuitetni muškarci u svakom slučaju važe za poželjne pastuve, i Vajninger je zanemario postojanje satirijaze, i još je od igle napravio lokomotivu, tako što je ceo ženski rod proglasio seksualno nezajažljivim.

Oto V. Niski, uskorameni, širokokuki, kratkonogi pol nazvati lepim mogao je samo polnim nagonom pomućen muški intelekt.

K!K Ovo je zapravo tvrdnja Šopenhauera, koju Vajninger navodi, pa se nadovezuje. Pa, dobro. Pol i karakter je pisan pre oko 120-ak godina, a tada su žene u Evropi bile prosečno visoke nešto više od 150 centimetara, dok su muškarci tada kao i sada bili pravi gorostasi. Sve Bobi Marjanović do Bobija Marjanovića. Praaava retkost su bili oni poput Tajron Magzi Bougza, najnižeg među igračima koji su nastupali u NBA, koji je bio visok samo 160 cm.
P.S. Prosečna visina muškaraca je iznosila nešto više od 160 centimetara. Kao što vidite, Vajninger nije bio blagonaklon ni prema
„džepnim venerama“.

Oto V. Dok je dakle Ž (žena) potpuno ispunjena i obuzeta polnošću M (muškarac) zna još za desetinu drugih stvari: borbu i igru, druževnost i gozbu, diskusiju i nauku, posao i politiku, veru i umetnost… Ne upuštam se u to da li je nekad bilo drukčije; to nas se malo tiče… Ali u pitanju je: kakve su žene danas.

K!K Dragi, Oto! Kako je moguće da si do najsitnijeg detalja opažao manifestacije ljudske svesti i podsvesti koje mozgovi najvećeg broja ljudi ne bi bili u stanju da registruju, a kamoli da definišu, a da nisi znao da je obrazovanje bilo nedostupno najvećem broju žena i da je upravo obrazovanje uslov da neko „zna još za desetinu drugih stvari“, bez obzira na to da li je M ili Ž? Da li ima K ili P? Ukoliko ste čitali Pol i karakter ili imate u planu da pročitate ovo delo, verovatno ste često postavljali ova dva pitanja ili ćete ih postavljati.

Tvrdnje koje su bliže istini

Oto V. Ne vodeći ni najmanje računa o sinovljevoj individualnoj osobenosti, svaka majka bolesno žudi za tim da vidi sina oženjena. / Podvodaštvo je najopštija osobina žene: volja da postane tašta još je mnogo opštija nego volja za materinstvom.

K!K Zamislite pregolemu tugu roditelja, a pogotovo majke čiji su sin ili ćerka prešišali, ne daj bože, 35, a porodično gnezdo svili nisu. Poroda ni od korova. Je l’ možete da zamislite pregolemu tugu majke Nikole Tesle? Napatio se kao kaluđer s kurcem. Bio primoran čak u Ameriku da ode, da bi se ispostavilo da zaista nije bio lud. A da nije otišao, ko zna koliko bi ga još smatrali ludim. I čemu sve to? Unapredio čovečanstvo, i umesto da se kao čovek lepo oženio i bar jedno čedo stvorio, on jok. No, dobro, Teslinim roditeljima su njegova dostignuća mogla da posluže kao uteha. A šta ukoliko ste osoba  koja ne obećava, živite „sami“ k’o ćup i pritom mislite da ste srećni? Grdno se varate i džaba živite. Pa, kako i ocu i majci srce da ne pukne?! Neee, ne prekidajte čitanje, samo smo se zezali na račun najzastupljenijeg načina razmišljanja. Naravno da postoje roditelji, koji imaju svoj život i samim tim vas ne guše i ne pokušavaju da kroje vaš, ali pošto se autorka teksta, Vajningerovom Polu i karakteru vraća zadnjih 14 godina i za sve te godine posmatra ljude (i) kroz Vajningerove tvrdnje, usuđuje se da kaže, da joj se čini da su majke te koje prednjače u želji da njihova deca žive po njihovom zacrtanom planu i da ih u većem broju, nego što je slučaj sa očevima, boli status neoženjen/neudata njihove dece. Takođe, rado se angažuju u pronalaženju ili preporukama „adekvatnog“ partnera/partnerke svojoj deci, a ako su „deca“ premašila, ne daj Bože 35, u fazonu su „daj šta daš“.

P.S. Ovo se naročito odnosi na buduće tašte. Obratite pažnju na uvele poznanice, komšinice, koleginice, tetke, strine, čije ćerke imaju oko 30, 40 godina (zavisi od sredine), a potencijalnog muža ni na vidiku. Kada ih sretnete i primetite kako su odjednom zablistale, postoji mogućnost da su se zaljubile, jer klimaks važi za drugu mladost, ali je veća verovatnoća, da se ćerka taze udala, jer ta činjenica delotvornije utiče na mamin izgled od zaljubljivanja i fejs liftinga u paketu.

Pored potpuno nebuloznih tvrdnji, koje je Vajninger izneo u Polu i karakteru, a koje, u velikom broju, ne bi zvučale nebulozno da nisu izrečene isključivo na račun žena i to na račun celokupnog ženskog roda, čitajući ovu knjigu nailazimo i na one tvrdnje koje se, naravno, ne mogu odnositi isključivo na žene, ali se čini da žene zaista jesu podložnije nekim navedenim obrascima. U većem broju od muškaraca. Idemo dalje…

Pre i posle čitanja Pola i karaktera

Oto V. Žene naime ništa ne vezuje za svoje prezime i srdačan odnos prema svom prezimenu. To već dokazuje sama činjenica što napuštaju svoje, a uzimaju prezime muža, ne osećajući čak ovaj korak menjanja imena po sebi kao nešto značajno, ne žaleći ni časka za starim prezimenom, uzimajući laka srca muževljevo… A ime je zamišljeno kao simbol individualnosti.

P.S. Muški rode, pročitaj do kraja ovaj pasus, iako će ti se učiniti da ti nije upućen.

K!K Gotovo da smo ostali bez teksta. Da, ime je zamišljeno kao simbol individualnosti, identiteta. I danas se žene nakon udaje, retko zovu i prezivaju isto kao pre stajanja na ludi kamen. I vi koje ste na svoje prezime nakačile prezime muža niste više ista osoba. To se, valjda, podrazumeva. Ako nije tako, zašto ste u obavezi da promenite ličnu kartu, pasoš? Nemojte da se ljutite, zaista vas ne osuđujemo, niti nam je to cilj. U narednih par rečenica ćete videti zašto mi žene, koji đavo, to radimo i u 21. veku, a mnoge to ne urade čak ni iz razloga koji slede, već po inerciji. (Pažnja! Ovo će malo da boli. Budući da su i žene i muškarci sa identitetom i integritetom, koji poštuju tuđi identitet i integritet, retki k’o detelina s čet’ri lista i da je tako oduvek bilo, ne treba da čudi što žene prihvataju sranja koja običaji (da ne kažemo primitivni kurčevi) nameću. E, sad, žene koje nemaju identitet, ne žale ni časka, kako reče Vajninger, jer logično nemaju za čim, a žene koje imaju identitet, al’ nemaju egzistencijalni integritet, znaju kako im je. Ima i onih koje, naprosto, ne mogu da odole, a da ne zamene ili da na Jovanović, Popović i slično nakače Šulc, Hajder… Tim gore. Jedino gore od toga je da se još predstavljate i kao gromoglasna zagovornica emancipacije žena, a pritom se zovete Jovana Jovanović Valter ili Jovana Valter. Pored već navedenog, to govori i da ne razumete suštinu onoga za šta se zalažete. I to u najboljem slučaju. Kraj bolnog dela.) Međutim, ne mora da znači da je tako. Došli smo do sledećeg saznanja. Ako Jovana Jovanović voli nekog gospodina Valtera i on voli nju i shodno tome žele da što pre započnu zajednički život (ne na prostorima nekadašnje SFRJ), najkraći put do cilja je da Jovana Jovanović postane Valter. Živela ljubav. Nije reč o neosvešćenosti Jovane, a ni gospodina Valtera, već sistema. Ali, ako već niste primorane da menjate identitet iz ma kog opravdanog razloga, razmislite još koji put, jer je reč i o kićenju tuđim perijem, kićenja radi. Zašto da ne budete ono što jeste, ako već možete? Imajte obzira bar prema estetici. (Naravno, postoje žene (ljudi uopšte) koji iz opravdanih razloga ne žele da nose prezime koje su dobili po rođenju, i u redu je da ga promene, ali zašto čekati princa ili princezu na belom konju da te oslobodi „balasta“?) Ako i dalje negodujete, pročitajte Lahontenovu basnu na sličici ispod, koju nesebično delimo sa vama.

Iako je ova tvrdnja, jedna od onih Vajningerovih koje zvuče istinito, jeste li razmišljali šta bi bilo da je situacija nekim slučajem obrnuta? Da je (bilo) uobičajeno da muškarci uzmu ženino prezime? Teško da bi izbila revolucija usled spoznaje muškog roda o značaju identiteta, individualnosti koje počinje od imena i prezimena. Zar ne?

Istina, neistina ili nešto između?

Pred vama su tvrdnje koje nećemo obrazlagati, zato što su jasne ili zato što je neophodno da obrazložimo stranice i stranice koje prethode navedenim tvrdnjama. Ne zato što vam neće biti razumljive, već zato što ne možete znati šta je njihova pozadina, šta im prethodi, ukoliko niste pročitali knjigu, ili ukoliko vas ne zaspemo kilometarskim pasusima. Međutim, dovoljno su intrigantne da vam zagoliciju maštu.

* Žene, iako spoljašnji izgled možda govori protivno, stvarno nemaju nikakvog smisla za genija… One brkaju dramskog pisca sa glumcem i ne prave razliku između virtuoza i umetnika. Tako im i duhovit čovek važi za genijalnog, Niče za predstavnika genija.

* Žena nije ni dubokoumna ni visokoumna, ni oštroumna ni pravoumna; ona je, štaviše suprotno svemu tome.

* Nema muškarca u kome ne tinja još neka iskra nadčulnoga, nema nijednog koji uopšte nije dobar. A ne postoji žena za koju bi to uistinu moglo da važi. Muškarac na najnižem stupnju prema tome je još beskrajno viši od najuzvišenije žene. E, sada si stvarno presrao, poštovani Oto.

* Sve žene koje zaista streme emancipaciji, sve koje su sa izvesnim pravom slavne ili duhom kakogod istaknute, vazda pokazuju mnoge muške crte, a oštrije oko na njima uvek može da raspozna i anatomski-muške odlike, neki telesni izgled sličan muškarcu.

* Čednost je prvobitno tuđa kako majci, koja čezne za decom, tako i bludnici pomamnoj za muškarcima. Ovu varku velike moralnosti nadoknađuje joj muškarac, uzdižući je, zapravo potpuno neopravdano, i moralno i socijalno iznad prostitutke.

* Ljudi od vrednosti vazda su voleli samo prostitutke. / I u svakom muškarcu ima nešto  što ga vuče toj ženi, što ne nalazi zadovoljenje pored jednostavne, vazda zaposlene, neukusno odevene majke, koja je lišena svake elegancije duha. . . Samo ona, nečedna žena par excellence, izgleda mu kao čarobnica.

* Čovek koji je jednom bio uhapšen majci je predmet gnušanja, bludnici atrakcija. Prvoj je muškarac koji voli dobro da povuče odvratan, potonja ga voli.

*  Ž osim jednog prividnog izuzetka, nikada nije ništa više do samo seksualna. Žena više hoće ili snošaj ili dete (ali svakako hoće da se uda).

* Sad će se s pravom postaviti pianje zašto nisu sve žene histerične kad su već sve lažljive.

* Što je čovek erotičniji, utoliko ga manje muči seksualnost; i obratno. Ko tvrdi da još voli ženu koju poželi – ili laže ili nije nikada znao šta je ljubav: toliko su različiti ljubav i polni nagon. / Postoji dakle platonska ljubav, mada profesori psihijatrije neće ni da čuju za nju. Čak bih rekao: postoji samo platonska ljubav.

* Uvek je upadljivo kada se neko često ističe kao izuzetno čestit čovek: on se u tom slučaju, zacelo, postarao da se to zna, te možemo da se kladimo da je u duši lupež.

* U mržnji čovek sebe obmanjuje da mu od nekoga preti opasnost, kako bi se time sam sebi prikazao kao napadnuta nevinost, umesto da sebi prizna da se zlo ugnezdilo u njegovo vlastito srce, odakle ga valja iskoreniti.

* (O ljubavi) Osrednje ljude možda tek ona može da oblagorodi. Ko ima tananija osećanja, čuvaće se da ne podlegne njenoj obmani.

* Ono što se dopada je lepuškasto… Lepuškastost je uvek opšta, lepota vazda individualna. Lepo se voli, u lepuškasto se ljudi zaljubljuju.

Šta mislite, kakvo je Vajninger imao mišljenje o homoseksualnosti?

* Ali, da neko teži homoseksualnim aktovima i da se oni vrše, to mora biti zasnovano već u prirodnoj sklonosti.

Da, nema grešaka u kucanju. Vajninger nije smatrao homoseksualnost bolešću, degeneracijom, niti je video kao posledicu psiholoških ili socijalnih, već bioloških razloga, i kod muškaraca, a nećete verovati i kod žena. Je l’ se slažete da, konačno, stavimo i jedno stoprocentno T(True)?

Trk u potragu za knjigom, ako vas zanimaju odgovori na sledeća pitanja: ko su prema Vajningeru ženstveni muškarci, a ko mužastvene žene? Ko tu koga privlači? Da li postoji potpun muškarac i potpuna žena? Ko je majka, ko prostitutka, šta im je zajedničko, a šta ih razdvaja? Da li ijedna žena može biti genijalna? Šta je teorija zagledanja, a šta Vajninger misli o telegoniji, to jest o oplođavanju na daljinu (ne misli na veštačku oplodnju)? I još mnogo toga.

Primetili ste da bi mnoge, a ne samo neke od navedenih tvrdnji, laički rečeno, bile 100% na mestu, da je Vajninger iznoseći ih imao u vidu i žene i muškarce. Da kada kaže čovek i ljudi, ne misli isključivo na muški rod i to celokupan, a kada govori o malograđanštini, tupavosti, površnosti, lažljivosti i tako dalje, ne misli isključivo na ženski rod i to celokupan.

Da l’ da čitam, il’ da ne čitam?

Ukoliko vam boldovana tvrdnja (iznad sličice) zvuči logično, dilemi mesta nema. Slobodno se prepustite Vajningerovom kapitalnom delu, bez obzira na to da li vas je priroda ukrasila pišom ili ribicom. Imajući navedenu činjenicu u vidu, spoznaćete štošta o drugima i sebi. Ukoliko ste, pak, na osnovu prethodno napisanog ubeđeni da je ipak Vajninger u pravu, to jest da se navedene tvrdnje mogu odnositi isključivo na žene ili ako mislite da su ljudi isključivo muškarci, Kultur!Kokoška vam prijateljski savetuje da Pol i karakter, zaobiđete u širokom luku. Zašto? Pa, zato što bi vam ova knjiga u budućnosti mogla poslužiti kao opravdanje, a na sudu verovatno i kao olakšavajuća okolnost za počinjeno zlodelo nad nekom ženom. Ili nad više njih. Naprosto, nema potrebe da podgrevate postojeće ženomrzačke porive.

Imam (mnogo) manje od 40 godina. . .  Da l’ da čitam?

Tim bolje. Što manje godina imate, veća je verovatnoća da niste zakucali s nekim koga ste mogli prepoznati u navedenim tvrdnjama. Vi što jeste, a sada se kajete, ne očajavajte. Korekcija pogrešnog izbora je moguća, osim ako niste odlučni u nameri da trunete pored pogrešnog ili pogrešne dok neko od vas ne baci kašiku. Verujemo da ćete se složiti sa izrekom: „Bolje sprečiti, nego lečiti“, pogotovo ukoliko se usled brzopletosti već niste zeznuli. Znači, Pol i karakter u šake, ne dajte se… Vi što jeste, ponavljamo, nije kraj sveta, sve se da, kol’ko-tol’ko ispraviti, pod uslovom da želite i hoćete da prekinete farsu, pre nego što vas smrt rastavi.

Da se blago uozbiljimo. Sigurno vas je nasmejao podnaslov ukoliko znate o čemu je reč ili ste se naprosto zapitali, kakve veze ima da li imam (mnogo) manje od 40 godina? Poznato vam je nepisano pravilo da je određenu knjigu najbolje pročitati u određenim godinama. To jest da nećete na isti način doživeti, na primer, Anu Karenjinu ukoliko je pročitate sa 30 ili 40 godina ili u srednjoj školi, kada ste bili primorani da to uradite –  ukoliko niste od onih „petičara“ ili kojih god, koji su umesto lektire čitali interpretacije. (P.S. K!K se izvinjava pojedincima koji su školsku lektiru čitali sa uživanjem.) S druge strane, postoje knjige koje nije preporučljivo čitati dok ne dostignemo određenu zrelost, jer tobože mogu uzdrmati, poremetiti, nezrelu, ranjivu psihu. Kako čiju. Vajningerov Pol i karakter važi za jednu od takvih knjiga. Verovatno niko neće preporučiti Markiz de Sada nekome ko ima deset i po godina, kao ni Vajningera (naravno iz dva različita razloga), niti će nekome neka od knjiga navedenih autora pasti u šake s neba. Pritom, zrelost je relativna, kao i sve drugo. Neko ko ima 18 može biti zreliji od nekoga ko ima 22. Neko je zreo sa 20, neko sa 40, a neko nije nikad. Sve u svemu, postupite po sopstvenom nahođenju ali, nakon što pročitate do kraja i pasus koji sledi. Tada ćete moći jasno da naslutite da li je ova knjiga za vas ili treba da je obiđete.

E, pa! Red je da rezimiramo

Videli ste da Pol i karakter sadrži i nebulozne, neodržive tvrdnje, ali je takođe delo dubokih uvida, delo u kojem možete (a ne morate), prepoznati svoju majku, oca, sestru, brata, devojku, dečka, suprugu, supruga, prijateljicu, prijatelja, ljubavnicu, ljubavnika, koleginicu, kolegu, komšinicu, komšiju… Možda i sebe, ako vam ego dopusti. Nakon studioznog, kritičkog pristupa ovoj knjizi može vam se ukazati nešto što pre čitanja ove knjige niste primećivali ili niste primećivali kod vama bitnih, manje bitnih i nebitnih ljudi. Ili nešto što ste primećivali, ali niste znali da definišete. Naravno, to mogu biti stvari zbog kojih neko može „porasti ili pasti“ u vašim očima ili stvari koje će vas uzdrmati i terati da preispitate postojeće stavove. Ako vam istina nije iznad svega, ili je teško podnosite onda kada nije prijatna, razmislite još jednom da l’ da čitate il’ da ne čitate knjigu koja će vam sigurno, bar malo otvoriti oči, ma koliko se trudili da ih držite širom zatvorene. Pol i karakter je jedna od onih knjiga, koje kada pročitate, ništa više nije isto. Verujte.

    7 komentara

    • Boke says:

      Čudno da nema komentara za ovako provokativnu knjigu… Dobro, čini mi se da je malo blaga reakcija autorke na knjigu, neke žene se baš razbesne kad je pročitaju. Mada, ima i takvih koje je, bar delimično, prihvataju. Šteta je što Vajninger nije poživeo duže, i napisao ovu knjigu sa 40 ili 50 godina. Sigurno bi bila mnogo bolja. U svakom slučaju, tip je stvarno nezgodan za analizu.

      ps. Bez ljutnje, autorka je potpuno promašila ovde: Oto V. Žena je samo seksualna, muškarac je i seksualan. Žena je neprestano, muškarac samo povremeno seksualan. Polni nagon kod žene postoji uvek. – Odmah kreće priča o promiskuitetu? Ne radi se o tome da žena bukvalno misli samo na seks i da je stalno napaljena, daleko od toga. Tu je reč o mentalnom sklopu, da tako kažem – sve radnje i misli, i ako naizgled nemaju veze sa seksualnošću, kod žena konačno vode ili ka seksualnom spajanju ili ka rađanju dece (tip prostitutke ili tip majke).

    • Bariš Mančo says:

      Koliko loše (na ŽENSKI način loše) napisan tekst. Stil pisanja apsolutno katastrofalan, toliko neuspešnih pokušaja da se bude duhovit, ovo kao da je za Nojz pisano. Znam da je ovo ‘samo jedan od sajtova’, ali opet, dobri urednici su očajnički potrebni i u mnogo bitnijim medijima, a ne samo ovde.
      Plus je što ima poneki interesantan podatak, ali to nije do autora, naravno.

      • Anja Baudisch says:

        Dragi razulareni čitaoče,

        Kao urednica ovog teksta, volela bih da znam kako se to piše na ženski način, možda sam i ja tekst onda na isti taj način uredila.

        Pozdrav,

        Anja

    • Teodora says:

      Da li je autorka teksta udata?

      • Ivana says:

        Lepo je što ste čitali tekst. Međutim, da ste ga pažljivo pročitali, uverili biste se da autorka teksta nijednog trenutka, ničim ne vrši pritisak na ljude niti da se ožene i udaju, niti da se ne ožene i ne udaju. Shodno tome, kao da ste pitali, da li autorka teksta jede trešnje, recimo… Šalu na stranu, na osnovu Vašeg pitanja, stičem utisak da mislite da na taj način ne može razmišljati bilo koja udata žena, a kamoli tako nešto napisati. Znate, to zavisi od toga, kom miljeu, grubo rečeno, žena pripada. I ne manje bitno, kom miljeu pripada i taj neko za koga se udala.

        Pozdravlja Vas autorka teksta

    • Зека из Београда says:

      Ненадјебиви геније Ото Вајнингер. Поштована Ивана, вероватно сте у праву када књигу “Пол и карактер” препоручујете свима, јер би и иначе требало што више читати. Ипак, и сами знате да та књига није за свакога, што сте у додатку с правом и сугерисали. Неки нпр. тврде да је контроверзни Владета Јеротић сматрао како ову књигу не би требало да читају тинејџери и адолесценти. Не мора бити да је у праву, нећемо се крити иза (неупитних?) ауторитета. Мени је сасвим природно да ви, као жена, имате критички однос према генијевој искључивости када су жене у питању. Ево, чак се могу сагласити са Вашом критиком. Али, зар је то битно! Као што сте “замерили” генију што не узима у обзир чињеницу да женама није било доступно шире образовање, тако сте исто с правом увидели да је његово наизглед женомрштво више последица оновременог миљеа, него аутентичне мржње према женама. Уосталом, ово показује и његова смела теза о томе да оно што имамо између ногу при рођењу никако не може бити искључиви и једини доказ наше родне припадности. Самим тим ни доказ карактера, претпостављам. У сваком случају, хвала Вам за ерудитску инспирацију за читањем књига коју људима несебично пружате.

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *