O Sendmenu – pre i posle Sendmena

Kad je početak – kraj, i kraj – početak…

Nil Gejman je autor dobro poznat ljubiteljima popularne kulture i čitaocima !Kokoške. Radi se o nekadašnjem novinaru i piscu, čija su dela poslužila i kao predlošci za filmove, poput Zvezdane prašine i Koraline. Piše i kao televizijski scenarista, a jedan TV projekat, Nikadođija, je kasnije prerastao u roman. Trenutno se prikazuje serijalizovana adaptacija njegovog romana Američki bogovi. Ipak, Gejmana je pre svega ovoga proslavio jedan strip-serijal, Sendmen, koji je među srpske čitaoce ušetao pre dvanaest godina, pod okriljem izdavačke kuće Beli put. Pojavio se kao deo talasa naslova zahvaljujući kom smo počeli da sustižemo svetsku produkciju od koje smo devedesetih bili odsečeni. Radi se o serijalu koji je po mnogo čemu specifičan i neponovljiv. Stripofili jedva dočekaju da onima koji još uvek imaju nešto protiv devete umetnosti, istaknu kako je Sendmen strip ovenčan književnom nagradom: u pitanju je Svetska nagrada za fantastiku iz 1991. godine, koja je bila prelomna za posmatranje stripa, odnosno grafičkog romana, kao književne forme (Mausu Arta Špigelmana je iste godine dodeljena Pulicerova nagrada). Izvorni serijal se sastoji od 75 epizoda, naknadno sakupljenih i objavljenih u deset knjiga. Taj poduhvat, koji je započeo Beli put, završio je Darkwood, koji takođe stoji iza novog grafičkog romana o Sendmenu, Uvertire (sve slike korišćene u tekstu su iz istog izdanja).

Sudbina i Smrt, dvoje od sedmoro Svevremenih. (klik za veći prikaz)

Žanrovsko svrstavanje Sendmena je prilično nezahvalno, premda ga najčešće prati odrednica mračna fantazija. Pratimo dogodovštine sedmoro Svevremenih, antropomorfnih entiteta, kojima pripada i sâm Sendmen (Morfej ili San), mlađi brat Smrti, koje se u svim smerovima protežu kroz vreme i prostor. Pored njih dvoje, to su Sudbina, Stihija, Strast, Sunovrat i Sumanutost. Ne tako čestim, ali esencijalnim i neizbežnim, interakcijama između njih, Gejman zapravo tka svoju verziju Stvaranja (autori !Kokoške će ovoj temi uskoro posvetiti posebnu seriju tekstova). Sendmen je priča o pričama; o važnosti pripovedanja, mitova i legendi, te verovanja u snove. Ponegde je njen okvir horor, ponegde epska fantastika, a ta priča uvek zavodljiva i mistična poput stvaralaštva Vilijema Blejka. Gejman je inspiraciju crpeo iz brojnih izvora, ali primarni ostaju grčka mitologija i Šekspirov opus (uostalom, i Šekspir je jedan od junaka stripa).

Sendmen počinje čudno: grupa okultista, početkom XX veka, pokušava da zarobi Smrt, ne bi li dosegla večni život. Međutim, njihov zarobljenik postaje San, koji će se osloboditi tek decenijama kasnije i zateći svoj svet u potpunom haosu. Prinuđen da popravi narušeni sklad, usput će naučiti sve o nužnosti promena. Gejman nas u Uvertiri vraća u vreme koje prethodi Morfejevom zarobljavanju, odnosno sukobima koji su ga iscrpeli i oslabili do te mere da bude uhvaćen od strane smrtnika. No, istovremeno, čitaoce vraća mnogo, mnogo dalje unazad… Naime, izvorni serijal je zaokružena – i završena – celina. Ono što je mahom ostalo nedorečeno i neobjašnjeno, tiče se događaja koji mu prethode. Tako da ne saznajemo samo to kako je Gospodar snova bio zarobljen, već i sve što smo želeli da znamo o Svevremenima, a nismo smeli da pitamo. Pri tom, Gejman daje odgovore i na ona pitanja koja smo prevideli čitajući originalni serijal, ili nam makar nisu pala na pamet, poput pravog porekla Svevremenih.

Zamislite knjigu. Zamislite knjigu u kojoj je zapisano sve što se zbiva, sve što se ikad zbilo i sve što će se ikad zbiti. Nema toga što postoji, a da nije zapisano u toj knjizi.

Premda je zamišljena kao prednastavak – na šta upućuje naslov – Uvertira je podjednako epilog serijala. Preporuka za čitanje sličnih naslova jeste da im se pristupi nakon onoga što im prethodi. Njih čine elementi i detalji čije je mesto ranije već utvrđeno, a autori ih „izvlače” kako bi, kroz prednastavak, formirali završnu reč, uprkos hronologiji događaja. Ovakav pristup se, koji je mnogo više od priče o poreklu glavnog junaka, ne viđa često. Od poznatijih naslova takve koncepcije, izdvojmo Derdevil: Čovek bez straha, kojim je Frenk Miler zaokružio svoj čuveni angažman na ovom stripu, te Korto Malteze: Mladost velikog Huga Prata.

Uvertira se, nije teško pretpostaviti, završava onako kako započinje prva knjiga, „Preludijumi i nokturna”, međutim, narativno se znatno razlikuje od izvorne celine. Ovo je jedna kerolovski luda vožnja, tokom koje je primetan otklon od grčke mitologije i šekspirovskih motiva. Gejman postavlja novi ugao gledanja na svoj magnum opus. Ova priča je sve, samo ne – kako to obično biva kad se autor posle mnogo vremena vrati nekom delu – pokušaj da se iskoristi davno stečena reputacija. Sendmen, tako, nakon svih (ne)mogućih ovozemaljskih aspekata, s kojih mu je Gejman već prišao, poprima jedan posve novi, kosmički. Scenarista pronalazi mesto i važnijim sporednim junacima, Korinćaninu, Lusijenu, Mervinu i Ludoj Heti, kao i Morfejevom nasledniku, Danijelu; dovoljan je tek njihov cameo da nas podseti na relativnost pojmova mesto i vreme.

Morfej na vratima avanture… (klik za veći prikaz)

Za crtež je ovoga puta bio zadužen samo jedan čovek, Dž. H. Vilijams III, naspram čitavog niza crtača koji stoje iza vizuelnog dela originalog serijala. Vilijams je, što osmislio, što usvojio, mnoštvo stilova, koje je po potrebi prilagođavao odgovarajućim scenama, odnosno likovima i njhovim karakternim osobinama. Koristi brojne tehnike i poigrava se geometrijom, pa strip jedva da sadrži uobičajene panele. Još, u dva navrata je kreirao četvorostrane strip-table, a na prvoj imamo sve pojavne oblike Gospodara snova na jednom mestu. Naime, Gejman je za različite priče, u saradnji sa kolegama crtačima, menjao stil kojim je Morfej prikazan. Ponekad je on bio portretisan kao nadmeni filozof i mistik, ponekad kao melanholični panker, a ponekad i kao jedan mačak… Sve je to bilo u skladu sa promenama koje bi ga zadesile, kako je serijal odmicao.

Veliki uticaj na ovakav izgled Uvertire imalo je pomeranje granica grafičkog pripovedanja Džima Steranka, nekonvencionalnom kompozicijom tabli, kao i koketiranjem sa pop-artom, tokom njegovog kultnog angažmana na S.H.I.E.L.D.-u, krajem šezdesetih. Recimo, jedna scena zahteva od čitalaca da pažljivo isprate njen rasplet… To je prikaz prostorije, koji se, kroz sve veće panele, završava duplom tablom. A da bi razaznali sve detalje, čitaoci su prinuđeni da zarotiraju knjigu koju drže u rukama! Ovo je odličan primer toga kako čitanje digitalnih izdanja ne može da zameni papir u nekim situacijama. Psihodelični kolor je delo Dejva Stjuarta, jednog od najboljih savremenih kolorista, s kojim je Vilijams svojevremeno sarađivao i na Betmenu, a tu je i stari znanac, Dejv Mekin, kao autor kolažnih naslovnih strana. Svo ludilo kojem se Morfej suprotstavlja je prikazano tako da slojevit crtež i kakofonija boja nimalo ne narušavaju čitanje, već su adekvatan komplement Gejmanovom autentičnom izražavanju. Zaista, on je tek sa Uvertirom pronašao saradnika koji svojim crtačkim majstorstvom može u potpunosti da parira njegovom pripovedačkom (osim možda P. Krega Rasela).

Ova priča je nastala i radi obeležavanja 25. godišnjice Sendmena, i ona postojeće ljubitelje serijala naprosto izaziva da preispitaju sećanja na ranije čitanje (ili čitanja). Ujedno je čitaocima kojima će ovo biti prvi susret sa sagom o Svevremenima, autor uputio poziv da saznaju šta je sve zapisano u knjizi Sudbine. A to je jedan od onih poziva koji se ne odbijaju!

1 komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *