O nekrofiliji, umetnosti i budizmu sa Giletom iz Električnog Orgazma

O andergraund umetnosti 80-ih i 90-ih, muzici i još tušti i tmi činjenica, stavova i dilema, razgovarali smo sa frontmenom Električnog Orgazma – Srđanom Gojkovićem Giletom.

elektr1

Sredinom februara 1980, nakon koncerta grupe „Leb i Sol“, u kafani „Mornar“ stvaranje benda pod imenom „Električni Orgazam“ ugovaraju članovi „Hipnotisanog pileta“: gitarista Ljubomir Jovanović – Jovec, bubnjar Srđan Gojković – Gile kao i njihov ortak Ljubomir Đukić.
„Električni Orgazam“ je planiran kao jednokratna predgrupa „Hipnotisanom piletu“ koji bi nastupio u istom sastavu a u međuvremenu i Ljubomir Đukić – Ljuba postaje član benda koji sada nastupa u raspodeli: Ljuba – klavijaturista, Jovec – bubnjevi i Gile – gitara i vokal.
Međutim, „Električni Orgazam“ je postao instant hit i umesto jednog koncerta, ove godine slave 35 godina karijere.
Kroz turbulentnih 35 godina sastav se menjao ali jedan član je ostao konstantan: Srđan Gojković – Gile.

Kultur!Kokoška je na zadovoljstvo svojih čitalaca intervjuisala Gileta i želi vam da doživite orgazam. Električni. Ili kakav god. Kul je to. Bar tako kažu.

K!K: Zašto se zovete „Električni Orgazam“?

Gile: To je prvo što mi je palo napamet, naravno, pošto je to bilo doba panka i new wave-a, ideja je bila da ime bude provokativno i da privuče pažnju. Postoji neka sličnost u imenima svih mojih bendova: prvi se zvao „Pakleni rezanci“, drugi „Hipnotisano Pile“, i treći „Električni Orgazam“. Imali smo problema sa imenom „Električni Orgazam jer je bend nastao početkom 80-ih, u zadnjim momentima Titovog života, i cenzura i lažni moral su još uvek bili na snazi. Dok se bend nije proslavio i počeo da koristi ime Električni Orgazam, morali smo na gitarijadama da ga skraćujemo na ElOrg kao da zamaskiramo pravo ime benda.

K!K: Da li si ikada u stvarnom životu pokušao da hipnotišeš pile, pošto je to vrlo izvodljivo?

Gile: Nisam, inače, to ime je preuzeto iz pesme Igija Popa „Lust for Life“ gde on kaže „That’s like hypnotizing chickens“; ja sam jako voleo taj album i suludo mi je izgledala ta scena da neko hipnotiše pile, pa je to bila inspiracija za ime mog drugog benda.

K!K: Koga si slušao kao klinac?

Gile: Prva ploča koju sam kupio zapravo je bila kaseta „Deep Purple – Machinehead“ a prvi vinil „Deep Purple – Stormbringer“. U toj nekoj ranoj fazi sam slušao sve što je važilo za neki classic rock: „Deep Purple“, „Black Sabbath, „Beatles-e, „Rolling Stones-e, u početku sam voleo grupu „Slade, Marka Bolana i T-Rex pa su mi onda dugo vreme „The Allman Brothers“ bili omiljeni bend a onda je došlo vreme progressive music-a što se kasnije zvalo sinfo-rok pa sam slušao i „Genesis,Yes,Emerson Lake & Palmer,King Crimson. Slušao sam čak i neki jazz rock – Džon Maklohlina, Mahavišnu Orkestar, Bilija Kobama.

K!K: Da li misliš da ste izvršili medijsko samoubistvo projektom Rimtutituki (tj. Turim ti kitu)? I to na taj način što ste dali jasan stav alternativne scene, pa je vlast tražila drugog lika iz iste scene koji bi bio uz nju i našla ga je u basisti „Oktobra 1864 (prim. aut. Željko Mitrović).

Gile: Nama se ta vlast nije dopadala i jasno smo hteli da se stavimo na suprotnu stranu od svega toga što se dešava po bilo koju cenu. Bili smo svesni da jednostavno ne pripadamo uz te ljude i uz priču koja je krenula da se zahuktava 80-ih i sa ratom i sa svim ludilom koje se desilo. Svakako da je posledica svega toga bila medijska izolacija, ali ne samo ta tri benda, rokenrol je kao forma sasvim ispravno shvaćen od tadašnje vlasti kao nešto nepoželjno jer insistira na slobodumnosti. Danas se potenciraju muzičke forme koje su glupava zabava a koja ne podstiče ljude na razmišljanje i ne podstiče ih na bunt, pobunu protiv nečega što im ne odgovara nego ih još više uljuljkuje u samozadovoljnost.

K!K: Ko je bio Goran Čavajda – Čavke u „Električnom Orgazmu“ i uopšte?

Gile: Čavke je bio neka vrsta dobrog duha „Električnog Orgazma, bio je super tip, sigurno najkomunikativniji od svih nas. Kad bismo svirali na grupnim svirkama uvek bi Čavke bio taj koji bi pravio prve kontakte sa bendovima koje nismo poznavali dotad. On bi se upoznavao sa njima, on bi bio taj neki „ministar za komunikaciju i upoznavanje sa drugim ljudima“, bio je žešće zabavan, i duhovit, uvek sklon zezanju i u nekim teškim trenucima je dizao atmosferu u bendu, tako da je to najveća Čavketova zasluga, taj njegov dobri duh koji je bio u njemu i koji je u stvari uticao na bend.

K!K: Kakvim pamtiš Vladu Divljana?

Gile: Vlada je bio jedan od mojih najboljih prijatelja i bili smo veoma bliski, i on i ja smo bili vođe u svojim bendovima. Mi smo se tu krajem negde 80-ih zbližili iako smo se naravno znali od „Paket aranžmana“. Krajem 80-ih sam ja krenuo da radim svoj solo album, znao sam da Vlada ne radi ništa i da je bio u nekoj vrsti hibernacije. On je imao nekoliko faza hibernacije (smeh) u svojoj karijeri. Cimnuo sam ga da dođe i da svira na albumu, a zatim, kad sam pravio bend koji je trebalo to da promoviše, zvao sam ga da bude još jedan gitarista. Dakle, članovi benda koji su promovisali moj solo album su bili: Vlada Divljan, Švaba iz „Orgazma“ i Srba Radivojević – bubnjar „Van Gogh-a. Mi smo se tu zbližili i ukapirali da bi možda mogli da snimimo neki zajednički projekat i sasvim slučajno je u to vreme on nešto radio za pozorište „Boško Buha“, pa smo mi iz zezanja snimili dva, tri demo snimka dečijih pesama koje smo voleli, i to u rok fazonu. On je to pustio Ljubi Ršumoviću, koji je bio upravnik pozorišta „Boško Buha“ i onda je Ljuba predložio da snimimo album, a da on napiše scenario za predstavu „Rokenrol za decu“. Tako smo mi snimili taj album, on je napravio tu predstavu koja je bila megahit u tom pozorištu. Vlada i ja smo odigrali, skoro 100 predstava u nekom kratkom periodu od dva meseca.
Onda sam ga ja opet sredinom 90-ih izvukao iz još jedne od njegovih hibernacija, kad se nalazio u Australiji i došao da poseti roditelje. Nagovorio sam ga da napravimo „Old stars band“ i snimimo živi album u Novom Sadu, koji je imao izuzetno pozitivne kritike i reakcije, pa je to onda njega u stvari navelo da on razmisli da bi mogao da obnovi svoju karijeru i onda se i vratio iz Australije, snimili smo taj njegov poslednji neinstrumentalni studijski album „Sve laži sveta“ – 1998. godine.

K!K: Ko je i šta u tvom životu bio Milan Mladenović?

Gile: Milan i ja smo bili ortaci iz XI beogradske gimnazije, znali smo se sa školskih odmora. Gagi Mihailović, koji je bio gitarista grupe „Limunovo drvo“, je sedeo sa mnom u klupi. Gagi i ja smo jedno vreme bili najbolji ortaci, a onda sam jednog leta otišao u Trpanj gde je „Limunovo drvo“ imalo letnju tezgu. Milan i ja smo počeli intenzivnije da se družimo i mislim da su „Šarlo Akrobata i „Orgazam bili dosta vezani jer smo bili deo te ekipe koja je „gluvarila“ u SKC-u. I prve koncerte smo imali u SKC-u i dobili prostoriju u kojoj smo vežbali, tako da smo stalno bili upućeni jedni na druge, imali smo zajedničke menadžere, često smo i putovali zajedno, bili smo dosta bliski prijatelji. Ne tako bliski kao Vlada i ja ali svakako da smo se dosta družili.

Fotografija preuzeta sa: http://www.seecult.org/

Fotografija preuzeta sa: http://www.seecult.org/

K!K: Otkud Margita Stefanović u andergraund muzici  80-ih i 90-ih?

Gile: Magi je u stvari na neki način preko „Električnog Orgazma“ u stvari uopšte stupila na scenu. Nas je upoznao pokojni Dušan Gerzić Gera, slikar iz Beograda, bili smo na ušću i sreli smo Magi koju nismo poznavali, onda nas je Gera upoznao i sećam se da se Čavke zaljubio u Magi i da su se oni tu smuvali i bili u vezi, pa je onda to puklo, a ona se smuvala sa Ljubom, pa je bila sa Ljubom u vezi i onda tu je negde upoznala Milana, pa se ispostavilo da ona svira klavir i kad je posle raspada Šarla, Milan krenuo da pravi sa Gagijem bend, u nekoj varijanti pred snimanje prvog albuma „Katarine II, Magi je uletela u tu postavu i tako je krenulo. Magi je bila zanimljiva naročito 80-ih godina, dok je bila u snazi i inspiraciji.

Fotografija preuzeta sa: http://www.nadlanu.com/

Fotografija preuzeta sa: http://www.nadlanu.com/

K!K: Pesma „Debela devojka“ je posvećena Sonji Savić, kakvom je pamtiš?

Gile: Sonja i ja smo se upoznali 1984. godine kad je ona dobila Zlatnu Arenu u Puli za film „Šećerna vodica“ i bili smo na letovanju na Hvaru. Videli smo se par meseci kasnije u Beogradu i tu smo se smuvali i bili u nekoj, ajd’ da kažem vezi, koja je jako kratko trajala. Onda smo ukapirali da nismo baš kompatibilni ali u tom periodu dok smo bili zajedno, ona je stalno imala paranoju da će da se ugoji, da će da postane debela i stalno je vikala: „Jaoj, ja sam debela devojka,“ i tako je bila inspiracija za pesmu.

Fotografija preuzeta sa: http://www.presstiz.rs/

Fotografija preuzeta sa: http://www.presstiz.rs/

K!K: Pesma „Zlatni papagaj“ je inspirisana nekom kafanicom u koju su izlazili džiberi, na šta je to ličilo?

Gile: To je bio prvi kafić u Beogradu, do tad su postojale samo ove klasične kafane. Pankeri su se tad skupljali u parkiću kod kafane „Proleće“ koji je bio tačno prekoputa „Zlatnog papagaja“. Na 300 do 400 m udaljenosti su okupljale dve potkulturne grupe, jedni su se u to vreme zvali „šminkeri“ koji su i bili u „Zlatnom papagaju“ a drugi su se zvali „pankeri“. U to vreme je vladala netrpeljivost između te dve supkulturne grupe i pošto sam ja naravno pripadao „pank“ supkulturnoj grupi (smeh) onda sam napravio pesmu o „Zlatnom papagaju“.

K!K: Kako je nastala i o čemu je pesma „Kako Bubanj kaže“?

Gile: To je na neki način omaž mom prvom instrumentu, vraćanje na početak. I rokenrol je nastao od bluza koji je nasledstvo crnaca koji su iz Afrike dovedeni kao robovi u Ameriku. Bubanj je vraćanje stvari na početak i to je bila ideja, da napravim pesmu koja će u stvari staviti značaj tog instrumenta malo napred, jer bubnjar je uvek pozadi zaklonjen i niko ga ne vidi ali u stvari – svaki bend je dobar koliko je dobar bubnjar u njemu.

K!K: Kakva neraskidiva veza postoji između pesme „Igra rokenrol cela Jugoslavija“ i košarke?

Gile: Jedan od mojih dugogodišnjih drugova je Milenko Savović, nekadašnji igrač Partizana i reprezentacije Jugoslavije, koji je igrao u zlatnoj generaciji KK Partizan, a pošto je on išao sa mnom u gimnaziju i inače jako voli umetnost – zbližili smo se, i on je počeo da nas cima da dolazimo na utakmice. Par puta smo išli, i bubnjevi u „Igra rokenrol cela Jugoslavija“ su inspirisani navijačkim bubnjevima na utakmicama, pa se to posle nekako povezalo te su i košarkaši reprezentacije slavili svoje pobede 90-ih uz tu pesmu.

K!K: Šta predstavljaju krokodili u pesmi „Krokodili dolaze“?

Gile: U nekom najširem smislu predstavljaju mračne sile. Osnovna inspiracija te pesme je bila paranoja koja je vladala krajem 70-ih i početkom 80-ih da može da se desi da, kad Tito umre, Rusi okupiraju Jugoslaviju, pa će se svetlo ovde ugasiti i bićemo kao Rumunija, Albanija, Bugarska, bićemo tamni vilajet. To je bila ta neka početna inspiracija, ali generalno taj neki simbol krokodila je u stvari za mračne, retrogradne sile.

K!K: Kako se budizam pojavio u tvom životu i šta možeš da nam kažeš o inicijativi da se budizam registruje kao zvanična religija u Srbiji?

Gile: Kupio sam neku knjigu Budinih govora krajem 80-ih godina, zaboravio na nju i tako je 20 godina stajala na polici, ali onda sam pre 3 godine vadio knjige, spremajući se da budem DJ mesec i po dana na Adi Bojani, pa sam spremao šta ću da čitam. Tražeći neku totalno drugu knjigu, izvukao sam tu i kao „otkud mi ova knjiga“, i onda sam krenuo da čitam i kako sam čitao to me je tematika sve više uvlačila, iako tad skoro da ništa nisam znao o budizmu. Ono što mi se u stvari najviše dopalo na taj prvi pogled jeste potpuno odsustvo dogme i slepog verovanja koje je prisutno u većini drugih svetskih religija. Tamo ti se postave neki koncepti i o tome se ne diskutuje, to je neka polazna tačka i ti bi sad trebalo da kreneš da veruješ u to što ti se kaže, a u budizmu je suprotna situacija. Takođe tu je i nepostojanje Boga, kreatora, a dopala mi se činjenica da je u stvari sve bazirano na ličnom iskustvu i da bi ti trebalo da proveriš to što je Buda otkrio. Moj prvi utisak je bio da je to u stvari jedna veoma praktična psihologija, filozofija gde postoje veoma konkretne vežbe, nema misticizma nema bajki.

Posle sam otkrio da postoji udruženje „Srednji Put“ u Beogradu koje ima knjige koje se besplatno dele pa sam onda stupio u kontakt sa njima kako bih došao do tih knjiga.
Oni imaju inicijativu koja je usmerena na to da se u Srbiji napravi budistički centar za meditaciju, kako bi mogli da dovedu monahe iz Azije, a veoma je komplikovano sve to uraditi ukoliko nisi registrovan kao verska zajednica jer je jednostavno tako zakonski namešteno. Inicijativa je pokrenuta da bi došli do cilja da monasi ne moraju da odu posle tri meseca jer su tu sa turističkom vizom nego da mogu budu godinu, dve dana dok se ne obuče naši ljudi koji bi onda postali adekvatni učitelji, da nam se ne naplaćuju carine na knjige. Više informacija o inicijativi za registrovanje budizma kao verske zajednice u Srbiji na: http://srednjiput.rs/vesti/registrovanje-verske-zajednice/

K!K: Ako te zamolimo da na blic sastaviš najidealniji rokenrol bend svih vremena na svim prostorima koga bi odabrao?

Gile: To sam radio kad sam bio u gimnaziji ali to u stvari ne funkcioniše tako, pošto onda imaš suviše rogova u istoj vreći, kao kad bi sad stavio da u bendu sviraju Bob Dilan, Kit Ričards  i Džon Lenon (smeh) – to nikad ne bi moglo da funkcioniše. Ali otprilike bi tako to izgledalo, pošto je to moje sveto rokenrol trojstvo, Bob Dilan, Džon Lenon i Kit Ričards.

Hvala Anja Zlatović na ovom doprinosu modernoj ikonoklastiji, nadamo se da je se familija neće odreći nakon ove fotomontaže Rubljovljevljove Svete Trojice.

Hvala Anji Zlatović na ovom doprinosu modernoj ikonoklastiji, nadamo se da je se familija neće odreći nakon ove fotomontaže Rubljovljevljove Svete Trojice.

K!K: Da li inače gledaš filmove i koji je posebno upečatljiv za tebe (u poslednje vreme, u poslednjih godinu dana, u poslednjih otkako je Zemlja ploča)?

Gile: Smorio sam se od jedne te iste američke produkcije i komercijalnih filmova koji su toliko dosadni i predvidivi, tako da mislim da je film u još većoj krizi nego što je rokenrol. Ne znam koji bih novi mogao da izdvojim… Možda ovaj novi koji sam gledao, zove se Frank. Nije loš bio ni Whiplash ali nije to ništa na nivou kao što su bili neki filmovi 60-ih ili 70-ih godina. Sve je već nekako prežvakano i viđeno.

K!K: Znamo da je Orgazam sarađivao sa Albaharijem, a ko je tvoj omiljeni pisac i čiji književni rad ceniš i pratiš?

Gile: Odavno je bila ta saradnja sa Albaharijem, ali sigurno da je David jedan od mojih omiljenih pisaca i dan-danas. Malo sam i tu posustao sa novim domaćim piscima kao i sa bendovima, nemam neku glad i želju za istraživanjem koju sam imao u svojim 20-im i 30-im, ali i dalje mislim da je David Albahari najveći srpski živi pisac.
Dok, verovatno moj najomiljeniji pisac svih vremena jeste Franc Kafka. Kafka je po mom mišljenju zaista fascinantan pisac i uvek mi je bila zabavna i inspirativna ta kombinacija crnila, mraka i duhovitosti koju je on sa takvom lakoćom „pakovao“. Volim i Bodlera, Edgara Alana Poa, Tomasa Mana, voleo sam i naučnu fantastiku, Orvela, Hakslija. Bila je ta neka faza ranih 80-ih, na to me je Čavke u stvari naložio, Čavke i Milan Mladenović su bili veliki fanovi naučne fantastike, pa sam ja tu na Čavketove preporuke krenuo da  čitam Filipa Dika i Artura Klarka.

K!K: Radio si muziku za „Crnog bombardera“, hoćeš li nam konačno otkriti – šta su koji kurac svečane bele košulje?

Gile: Verovatno su to, u najkraćem objašnjenju, političari ili predstavnici nekih zvaničnih institucija, ljudi koji su obučeni u neke svečane bele košulje sa kravatama i odelima. Verovatno je to bila inspiracija za tu pesmu iz “Crnog Bombardera”.

K!K: Koju svirku izdvajaš kao najbolju do sada? Da li je to bila ona svirka kad ste bili predgrupa Stounsima?

Gile: To možda nije bila najbolja svirka ali je verovatno najdraža, mislim super je bila svirka, ali to jednostavno nije bio naš koncert (smeh). Ali sama činjenica da smo svirali pred svojim omiljenim bendom je bila na granici naučne fantastike. Nekad se stvari poklope baš onako kako bi trebalo da budu i to je bio jedan od tih događaja, i sigurno da je to na nekom nivou lične satisfakcije jedan od najdražih koncerata koje smo svirali. Al’ naravno bilo je mnogo super koncerata.

K!K: Nikad nisi pričao o svojoj ljubavi prema stripovima u medijima, koga gotiviš? Bonelijeve, evropsku školu, DC comics, Marvel? 

Gile: Ne toliko Marvel, volim Huga Prata, Alana Forda, više evropske stripove. Taličnog Toma i Asteriksa i Obeliksa, Marsupilamije, Džeremaju… Odrastao sam na Stripoteci, na stripovima koji su bili formata kao Alan Ford, a tu su izlazili još neki stripovi koje sam voleo kao što su Čelična Kandža, Uranela, pa bio je i neki ratni strip, da l’ se zvao Kelijevi ratnici?

K!K: Koji ti je omiljeni rokenrol stih?

Gile: „I can’t get no satisfaction,“ to možda ima i budističku konotaciju, kao ne mogu da dosegnem zadovoljstvo (smeh).

K!K: Malo njih zna da se ti baviš i slikarstvom, kad si počeo da slikaš i je l’ su te dadaizam i nadrealizam inspirisali na to?

Gile: Pa, počeo sam još na likovnom u osnovnoj školi (smeh).
Dadaizam i nadrealizam su uticali na mene, to su moji omiljeni umetnički pravci još iz gimnazije. Sve je u profesionalnom smislu krenulo kad je krenuo i „Električni orgazam“. Prvi plakat za „Električni Orgazam“ je bio moja kreacija, na plakatu je bila fotka Marlona Branda iz filma „Apokalipsa Danas“, gde je bila ona njegova ćela i pošto je on izgledao zamišljeno, imao je jedan stripski oblačić i pisalo je „Hmmm… Električni Orgazam“.

K!K vam ekskluzivno predstavlja Giletovu likovnu galeriju:

K!K: Kako stojite po pitanju nove svirke i novog albuma „Električnog Orgazma“?

Gile: Planiramo negde na jesen da u Beogradu napravimo taj neki rođendanski koncert, još uvek ne znam tačno gde, mislim ne znam ni tačan datum ali otprilike možda neki oktobar, novembar je ideja. Mi smo već to uradili u Zagrebu, Rijeci i cele ove godine je ta neka turneja 35 godina „Električnog Orgazma“. Plan je da do kraja godine završimo album „Orgazma“, pesme su gotove, pre neki dan smo se našli i preslušavali te demo snimke, verovatno ćemo iduće nedelje krenuti da radimo tu jednu stvar koju bismo pustili kao singl početkom leta, nadam se. Ne mogu da se setim sad imena te pesme, ime pesme je obično zadnja stvar koju dajemo.

K!K: Je l’ imaš neku preporuku za neke nove klince koji sad uče prve akorde, nerviraju komšije i sanjaju o Vembliju?

Gile: Možda bi savet bio da pre svega slede svoj unutrašnji glas i instinkt o tome šta bi trebalo da rade i da se pre svega rukovode time a manje nekim razmišljanjima  da li će nešto da se proda i da li će nešto da bude komercijalno jer je mnogo bolje da čovek prvo zadovolji taj unutrašnji poriv i da bude zadovoljan. To je neki metod kojim sam ja kroz čitavu karijeru išao, da bend i ja budemo zadovoljni onime što smo uradili, a to se nekad i poklopi sa masovnim gledištem, a nekad i ne, ali barem imaš unutrašnju satisfakciju da si sledio svoj unutrašnji ukus i nešto što ti smatraš dobrim.  

Posebna zahvalnost Nikoli D. Mironiji, „prevodiocu za budizam“.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *