Noir Désir – kad Francuzi sviraju rok!

Volite francuski jezik? Bilo da ga govorite ili ne, Noir Désir je pravi način da poželite da ga naučite i zapevate uz grleni rokenrol!

Srednjoškolski bend, mračna žudnja i previranja

Noir Desir na sceni

Noir Desir na sceni

Oko 1980. godine u Bordou dva šrednjoškolca shvatila su da dele istu ljubav prema muzici, naročito prema bendovima Led Zeppelin i The Who. Umesto da ostanu na slušanju ploča i urlanju u kućnim uslovima, Serž Teso-Ge, tada sedamnaestogodišnjak, i godinu dana mlađi Bertran Kantat došli su na ideju da osnuju bend.

Serž je preuzeo ulogu gitariste, budući da je imao solidno muzičko obrazovanje, dok je Bertran prihvatio ulogu pevača, naprosto jer u to vreme nije umeo da svira nijedan instrument. Tad sigurno nije ni sanjao da će ga ova trenutna muzička neobdarenost što se instrumenata tiče učiniti jednim od najpoznatijih vokala u Francuskoj, ali i svetu.

Na mesto basiste došao je Vensan Leriš, a bubnjara Denija Barta su upoznali na letovanju. Ni on nije bolje stajao sa muzičkim znanjma od pevača, jer nikada nije uzeo bubnjarsku palicu u ruke, ali se složio da se okuša u tome.

Novopečeni bend promenio je više naziva – „Psychoz”, onda „6.35”, „Station Désir”, „Noirs Désirs“ i konačno su se zadržali na „Noir Désir”, što bi u prevodu značilo –  „mračna želja”.

U periodu između 1981. i 1984. oprobali su svoje muzičke sposobnosti u lokalnim klubovima i barovima čisto radi drndanja po žicama i proveravanja kapaciteta Bertranovog glasa. Ni u poslednjoj fioci levo u malom mozgu (makar kolektivno gledano) im nije padalo na pamet da bi mogli zaista potpisati ugovor za neku veliku diskografsku kuću; izgleda da su celu priču s bendom shvatili samo kao zezanje.

Neki od njih se ipak nisu savršeno pronašli u srednjoškolskom muzičkom eksperimentu pa su 1982. Teso-Ge i Leriš napustili bend da bi formirali BAM (Boîte A Musique). Bart i Kantat morali su da se bace u potragu za novim ljudima, pa je na mesto basiste uskočio je Frederik Vidalonk, koji je svirao u lokalnoj grupi dobre reputacije Dernier Métro, a gitaru je dograbio Lik Roben.

I sam Kantat je u jednom trenutku nakratko napustio bend, prepustivši mikrofon Emanuel Ori-Vel koji im je kasnije postao menadžer.

Gitara na delu

Gitara na delu

Negde u to vreme, pevač je počeo da se interesuje za književnost i poeziju, naročito za Remboa i Malarmea, čije uticaje možda možemo prepoznati u tekstovima budućih pesama.

Čini se da članovi benda nisu preterano voleli školu, kao da su jedva čekali da je se otarase pa da upadnu u seriju poslova na određeno vreme da bi preživeli.

Lik Roben 1985. godine odlučuje da baci gitaru u smeće, bar kad je u pitanju ovaj bend, pa se Kantat rešio da vrati starog gitaristu Teso-Gea.

Čime ga je omađijao, ne znamo, ali Teso-Ge je prihvatio ponudu i Noirs Désir će narednih godina postojati u sastavu Kantat, Teso-Ge, Vidalonk i Bart.

Svi ti Noir Desir albumi i nagrade

Znate za one klasične priče kada lovac na talente čuje neki bend ili pevača pa se on najednom uspenje na rep komete i zajaše je na putu do muzičkog vrha? U slučaju Noir Désir-a, to nije bio baš lovac na talente, već Teo Hakola, bivši pevač grupe Passion Fodder koji ih je sasvim slučajno čuo kako sviraju i ponudio im da snime mini album.

Izdavačka kuća Berkli rekords (Barclay Records) je na Hakolinu preporuku pristala da se sa njima muzički uortači, a ostalo je zabeleženo da je tadašnji direktor rekao:

Ako prodamo 1,500 kopija vaše ploče, to će već biti uspeh.

Glavne badže francuskog muzičkog izdavaštva intervenisale su na imenu Noirs Désirs oduzimajući mu dva slova S pošto im je zvučalo staromodno, i tako uglancale bendu pojavu u muzičkom svetu.

Ovaj prvi album iz 1987. godine nazvan Ou veux-tu que’je’regarde (Gde želiš da gledam) posle dva meseca prodat je u 5.000 primeraka premašivši očekivanja Berklijevaca koji su odmah potpisali ugovor sa Noir Désir-om  za još tri albuma.

Dve godine kasnije naši rokenrol mračnjaci opet su se vratili u studio i snimili Veuillez rendre l’âme à qui elle appartient (Molim da se duša vrati onoj kojoj pripada). Ovaj album prodat je u preko 150 000 primeraka, i prepoznat je kao jedan od najboljih albuma francuske rok muzike. Takođe je dobio nagradu Bus d’Acier for 1989, od strane muzičke štampe u francuskoj.

Upravo se ovde nalazi čuveni singl „Aux sombres héros de l’amer” („Mračnim herojima ogorčenosti”)- kojim biste mogli da uskočite pravo u Noir Désir zvuk.

Da bi promovisali album, zapevali su na turneji u okviru Francuske, ali i SAD, Kanade i tadašnje Čehoslovačke. Osim što su bili umešni u pevanju po svetu, voleli su i da malo sami sebi stanu na rep kada je u pitanju promocija  odbijali su da gostuju u emisjiama koje su se emitovale u udarnim terminima kako bi se za album uopšte čulo. Insistirali su na tome da daju izjave samo za ozbiljne publikacije, kao i na zajedničkom intervjuisanju ne bi li izbegli stavljanje isključivo pevača u prvi plan.

Treće ostvarenje, album nazvan „Du ciment sous les plaines” („S vrha do nizije”) obnarodovan je u februaru 1991, sa četrnaest novih pesama uključujući četiri na engleskom. Noir Désir je bio u punoj snazi na muzičkom planu, zakazane su turneje od Pariza do Tokija; agresivan stil i mračni i pesimistični tekstovi dopadali su se publici, ali čini se da se francuskim rokerima malo smučila rutina snimanja, promovisanja, koncerata, pa opet snimanja. Počelo je da se šuška da se bend raspada, a kao šlag na tortu došao je i Bertranov gubitak glasa – izgleda da je suviše urlao na koncertima.

Očigledno je bilo vreme za pauzu, pa su Désirovci zbrisali na selo u Bordou kako bi napunili baterije i pripremili nov materijal.

Odavde bi valjalo u muzičku lektiru dodati pesmu „En route pour la joie”.

Usledio je novi muzički ukus Tostaky – 1992. čiji naziv je adaptacija izraza na španskom „Todo esta aqui” – „sve je ovde”. Publika gaje sjajno prihvatila, 350.000 primeraka prodato je kao alva. Načuljite uši, puštamo vam „Ici Paris“.

Janura 1994. svetlo dana ugledao je „Dies Irae” live album koji je prikazivao bend na sceni za vreme nastupa u okviru turneje 1993. godine, posle koje su se odlučili na jednogodišnju pauzu ne bi li odahnuli jedni od drugih i od sviranja. Za vreme ovog odmora Kantat je išao na profesionalne časove pevanja i pokušavao da istovremeno oporavi namučeni glas. Frederik Vidalonk je napustio grupu da bi se posvetio svojim projektima, a zamenjen je Žan-Polom Rojem. Serž Teso-Ge je ovo vreme iskoristio da snimi solo album, Silence Radio, izdat 1996.

Godine 1996. nastavili su uspeh izdavanjem albuma misteriozog naziva 666.667 Club, koji je proglašen platinastim godinu dana nakon objavljivanja, a sadržao je trinaest novih pesama.

Kantat u muzičkom zanosu

Kantat u muzičkom zanosu

„A ton etolie“ pesma koja nas vodi ka zvezdama u skladu sa nazivom, ima sjajan spot. Uživajte u pogledu i muzici, a dajemo vam i delić teksta kao mamac:

Za radost
za lepotu snova
za melanholiju

Za nadu koja nas drži zajedno
za zdravlje svetla
i plamena

Za tvoju zvezdu

„Des visages des figures“ iz 2001. bio je mnogo tiši od ranijih albuma, ali jako dobro primljen i prodat u preko milion primeraka. Naziv je igra sinonimnih reči – obe označavaju lice.

Do početka 2002. godine prodat je u 900 000 kopija, a bend je pet puta nominovan za nagradu Victoires de la Musique koja je ekvivalent Brit Awardsu. Ovu nagradu osvojili su za najbolji video klip „Le Vent Nous Portera”, koji vam preporučujemo da obavezno pogledate, kao i za najbolji rok album.

Na dodeli nagrada napravili su mali skandal na tadašnjoj muzičkoj sceni optuživši kompaniju pod čijim je okriljem bila i njihova muzička izdavačka kuća, da eksploatiše ime benda kako bi sebe prikazala multikulturalnom.

U julu 2002 International Record Industry Federation  nagradila ih je platinastom pločom pošto je prodat i milioniti promerak albuma Des visages, des figures.

Nesuđeni Septembre Ensemble i Mari Trintinjat

Na muzičkom događaju pod nazivom Septembre Ensemble koji se sastojao od niza debata, umetničkih izložbi i nastupa u Tuluzu i Bordou, trebalo je da učestvuje i Noir Désir.

Marie TrintignantKantat je odlučio da krajem jula ode u Litvaniju i provede neko vreme sa svojom devojkom, glumicom Mari Trintinjat. Oboje su bili u braku, mada im to nije smetalo da budu u vrlo intenzivnoj vezi, tada već šest meseci.

Mari je u noći 26. jula 2003. godine pronađena ozbiljno ozleđena i u nesvesti, a umrla je nekoliko dana nakon toga. Bertran Kantat je osumnjičen da ju je prebio na smrt i odmah uhapšen. U svoju odbranu imao je da kaže da je Mari udarila glavom o radijator, što je s obzirom na težinu njenih povreda prilično ukazivalo na neistinu.

Bend je morao da otkaže sve planirane nastupe uključujući i onaj na Septembre Ensemble, a budućnost je izgledala neizvesno u stvaralačkom smislu.

Kantat je godinu dana bio u zatvoru Lukiškės u Vilnjusu, glavnom gradu Litvanije. Zatim je prebačen u zatvor blizu Tuluza, a dok je on čamio iza rešetaka, ostali članovi benda nisu se medijski oglašavali i nastavili su da ga podržavaju i posećuju. Dobili su specijalnu dozvolu da tamo organizuju radne sesije kako bi imali koliko-toliko prostora da završe započete muzičke planove.

U septembru 2005. izdavačka kuća benda, objavila je album Noir Désir en public započet pre ubistva u Litvaniji koji je sadržao snimke koncerata sa turneje Des visages, des figures iz 2002. godine, DVD set, fotografije, video snimke.

izvor: murderphedia

Kantat na suđenju

Iako je Bertran bio dobro zaključan iza zatvorskih vrata, bend nije prestao sa inovacijama. Krajem 2005. radili su na saundtraku za film Alberta Dupontela Enfermés dehors koji se našao u francuskim bioskopima 2006. a gotovo istovremeno bend je pokrenuo sopstveni alternativni festival Les Rendez-vous de Terres Neuves.

Iako nije privukao mnogo značajnih posetilaca, ponovo su ga organizovali naredne godine, u isto vreme kada je Kantat pušten na uslovnu slobodu pošto je odslužio više od polovine sedmogodišnje kazne. Naravno, nisu ga tek tako pustili, morao je redovno da ide na psihološko savetovanje i da se uzdrži od komentarisanja zločina u intervjuima ili kroz muziku.

Mora da je to savetovanje odlično radilo, čim je tako brzo dalo željene ishode. !Kokoška poziva Kantata da s njom podeli broj svoga psihologa.

U korak s vremenom, novembra 2008, Noirdésirovci su na sajt postavili dve besplatne pesme „Gagnants / Perdants (Bonne nuit les petits)” i cover verziju „Le Temps des cerises”, a kako su sami rekli, bila je to „reakcija na trenutni politički i društveni kontekst“. Glasine da je u toku komponovanje i snimanje novog albuma za koji je predviđeno da izađe 2009. na opštu radost fanova, potvrdio je Serž Teso-Ge za francuske dnevne novine „Le Monde”.

Mada su svi u iščekivanju zadržali dah, to se nije dogodilo, a njihov pevač je opet bio u središtu medijske hajke kada je njegova supruga i majka njegove dece Kristina Radi izvršila samoubistvo. Kantat je poslednji put uživo pevao u oktobru 2010. sa grupom Eiffel, na samom kraju njihovog koncerta u okviru festivala Rendez-vous de Terres Neuves . Usput vam pominjemo i podatak da Kantatov profil možete pogledati na vrlo neslavnom mestu – enciklopediji ubica. (Skoknite na link, znamo da želite).

Konačno razdvajanje

Izvor: noirdez.com

I nama nedostaju…

Na konferenciji za štampu u novembru 2010. Serž Teso-Ge rekao je da napušta bend zbog „emocionalnog, ličnog i muzičkog neslaganja sa Bertranom Kantatom“, a narednog dana Deni Bart izjavio je u ime grupe da Noir Désir više ne postoji, jer bez gitariste ne mogu da nastave dalje.

Poslednji snimak Noir Désir-a je cover verzija pesme Alana Bašunga „Aucun express”.

Ovde se izgleda, bar kada je o novim albumima i pesmama reč, rok lumpovanje Noir Desira završilo.

Lista starih izgledala bi ovako:

1

Où veux tu qu’je r’garde? (1987)

2

Veuillez rendre l’âme (à qui elle appartient) (1989)

3

Du ciment sous les plaines (1991)

Tostaky, 1992.

Tostaky (1992)

4

666.667 Club (1996)

5

Des visages des figures (2001)

 

 

 

 

 

!Kokoška vam preporučuje da se uputite i na zvanični sajt benda kao i da pročeprkate po tekstovima pesama, možete se prijatno iznenaditi!

Hvala Sonji Ilić na pomoći u nemogućem poslu transkribovanja francuskih imena i, uopšte, prevodu sa francuskog. 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *