Nine Inch Nails: Hesitation Marks

Nine Inch Nails su se (ponovo) vratili u igru, i njihov novi album Hesitation Marks ne donosi revoluciju, ali dodatno afirmiše zvuk sa skorijih albuma. Deo publike će ovakav zvuk doživeti kao zamoran i nezainteresovan, ali savremenost zvuka, kao i povratak velikim izdavačima, daje priliku Reznoru i ekipi da posle dugo vremena prikupe nove fanove.

Prošlo je 25 godina otkako je Trent Reznor osnovao Nine Inch Nails, i danas je on neosporno drugi čovek – nekadašnji depresivac i autsajder je danas srećno oženjen i svetski poznat. S te strane nije delovalo neobično kada je pre četiri godine odstupio od grupe i okrenuo se drugim projektima. Pa ipak, nije bilo sumnje da će se NIN vratiti.

Fanovi bučnog i prkosnog Reznora, koji je obeležio devedesete albumima od kojih smo se ili pitali da li nam je ozvučenje pokvareno ili kada će se pokvariti teško će prihvatiti njegov novi album, Hesitation Marks. Distorzija na gitarama više nije toliko bučna koliko ambijentalna, dok živi elektronski ritmovi po dinamici podsećaju na Pretty Hate Machine. Doduše, premeštanje fokusa sa sirovo energične, marširajuće muzike na mirniji zvuk sa naglaskom na ambijentalnim teksturama prati NIN već duže vreme. Sa ovim albumom taj pristup je zreliji i razrađeniji nego ikada, što otvara interesantne mogućnosti za buduće albume.

Promena u dinamici, međutim, ne daje uvek najzahvalnije rezultate – uplivi elektropopa u „Copy of A“ i „All Time Low“ čine se ambicioznim i intrigantnim, dok nas je „Everything“ naterala da se zbunjeno osvrćemo pokušavajući da ugledamo Aleksa Kapranosa. Nije da je loše, ali u kontekstu NIN zvuči gotovo blasfemično.

Neke od pesama na albumu su ipak bliže tradicionalnom zvuku Nailsa – „In Two“, „I Would for You“ i „Came Back Haunted“ svakako podsećaju na ranije albume grupe – naročito Fragile i With Teeth, ali teško da će ih zameniti. Međutim, Hesitation Marks je neosporno još jedan korak dalje za Reznora i Nailse. Delu njihove publike će svakako biti teško da se navikne da su bes, agresiju i frustracije koji su proslavili grupu zamenili introspekcija, pulsirajući ritmovi i fluidnija muzika, ali Reznorovo pedantno producentsko uho i u ovom stilu itekako ima šta da ponudi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *