Najbolje od njih: ljubav i seksizam u doba ratne propagande

Film u filmu o filmu. O diskriminaciji žena i ratnoj propagandi.

Ovog leta, posle sjajnog Denkerka Kristofera Nolana, još jedan film vraća nas u vreme Drugog svetskog rata, čini se neiscprnog izvora priča za filmove koji se bave njegovim najrazličitijim aspektima. Rediteljka Lone Šerfig je u svom filmu Najbolje od njih odabrala da se bavi temom koja je, nažalost, aktuelna i 70 godina nakon dešavanja predstavljenih u filmu – diskriminacijom žena, naročito u filmskoj industriji. Tokom svoje karijere danska rediteljka je uglavnom snimala romantične drame i komedije, sa povremenim izletima u mračnije teme. Verovatno najpopularniji film Šerfigove je One Day, adaptacija istoimenog romana Dejvida Nikolsa, a sličan je sentiment i u njenim drugim “romantičnim” filmovima. Pa, da li je Najbolje od njih najbolje od Lone Šerfig?

Drugi svetski rat je u punom jeku, a pobeda za Savezničke sile nije na vidiku. Kako bi britanskom narodu vratila veru u skoro oslobađanje, velika produkcijska kuća odlučuje da snima propagandne filmove, a kao jedna od očiglednih tema nameće se masovno povlačenje vojnika sa plaže u Denkerku. Producenti biraju priču o dve sestre bliznakinje koje su, navodno, same čamcem stigle do Denkerka i nekoliko vojnika vratile kući. Problem – potrebna im je žena za pisanje ženskih dijaloga (po mnogima je nedostatak autentičnosti ženskih likova i dan danas problem u filmskoj industriji). Tu u priču upada Ketrin Kol (Džema Arterton) sa svojim talentom za pisanje koji traći na novinske karikature i reklame. Kolova odlazi kod bliznakinja Starling koje joj priznaju da se motor njihovog čamca pokvario nedaleko od britanske obale, pa su one samo prihvatile vojnike sa velikih brodova koji su bili prepuni. Ketrin na svoju ruku odlučuje da istinita priča nije zaista važna i u studio se vraća sa izmišljenom pričom koja ubrzo biva raskrinkana. Međutim, njeni nadređeni, kako to često u filmovima biva, pokazuju da su meka srca i produkcija filma se nastavlja.

Većina filma prilično je predvidljiva, ali i puna simpatičnih likova, pa makar neki od njih i bili vrlo stereotipni. Džema Arterton je u glavnoj ulozi vrlo prirodna i dopadljiva, mada se povremeno čini jednodimenzionalnom. Sem Kleflin tumači ulogu Toma Baklija, scenariste koji bi trebalo da je Ketrinin kolega, ali je naravno iznad nje u hijerarhiji, reklo bi se ne samo zbog svog iskustva. Šerfigova je sa Kleflinom sarađivala na jednom od svojih prethodnih filmova – The Riot Club (preporuka!), pa u tom smislu ne čudi izbor ovog glumca, ali je njegova izvedba svakako verovatno najveće iznenađenje. Kleflin se u ovoj ulozi odlično snašao – manje kontroverzna od bogatog studenta Oksforda kog tumači u The Riot Club, ali ipak zahtevnija od Finika Odera koga je glumio u tri dela serijala Igre gladi. Divni Bil Naji glumi stereotipnog glumca Ambrouza Hilijarda (samo glumac može da ima takvo ime) čije je vreme šarmera sa velikog platna prošlo (mada u stvarnom životu šarm i dalje poseduje), ali koji to nikako da shvati. Iako se čini da je njegov lik jedan od nekoliko koji su tu više humora radi, nego što zaista značajno doprinose priči, on ipak nije potpuno zapostavljen i razvija se kroz sopstvene muke, a i zaista je zabavan. Helen Mekrori još jednom se odlično pokazala kao odlučna i sposobna žena koja ne trpi sranja od muškaraca (ili bilo koga drugog). A tu je i Rejčel Sterling u ulozi Fil Mur, sekretarice koja je isprva naizgled nezadovoljna dolaskom Ketrin Kol, a kasnije joj pruža veliku podršku. Njihov odnos se čini nefer s obzirom na ne preterano razvijen lik Fil Mur – ona je pametna i sposobna, ali ta pamet se izgleda ogleda u tome da se pomirila sa sudbinom podređenosti muškarcima dok je naravno puna saveta i podstreka za Ketrin koja odlučuje da se bori za sebe.

Najbolje od njih bi mogao da bude tek nešto malo više od prosečnog filma, da nije kraja koji verovatno najbolje ilustruje njegovu poentu. Tokom filma se vrlo očekivano razvija romantičan odnos između Ketrin i Baklija koji nikako da se potpuno ostvari zahvaljujući nekim neubedljivim nesuglasicama između njih dvoje. Međutim, kada pred kraj filma konačno reše sve svoje razlike, Bakli koji je preživeo silne bombe u dotadašnjem toku rata, gine tokom nesreće u studiju. Ketrin ostaje sama, i koliko god da je tužno što se to desilo baš na taj način, ona nastavlja dalje sa svojim životom, probijajući se do uspeha bez pomoći muškarca.

U 21. veku i dalje postoji velika razlika u broju žena i muškaraca koji se bave filmom (u korist muškaraca), a da ne možemo naći neki racionalan uzrok tome, pa je pitanje koliko je u ovom kontekstu važan film koji se bavi neravnopravnošću polova 1940-ih. Bez obzira na to, iako Najbolje od njih nije najbolje od Lone Šerfig (za tu titulu bismo kandidovali film Vilbur želi da se ubije), solidno je i nimalo traljavo ostvarenje koje će vas nasmejati i možda naterati da pustite koju suzu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *