Može li se ukratko o Pekiću?

Erudita, a maštovit, duhovit i ironičan, inteligentan, ali nikad arogantan. E, to je otprilike – Borislav Pekić.

Pekić je bio autor koji se „temeljno pripremao za sve… i imao deset puta više znanja o onome o čemu je pisao nego što bi upotrebio,“ kažu njegova supruga Ljiljana Pekić i ćerka Aleksandra, koje se istrajno bave čuvanjem uspomene na ovog izuzetnog književnika i njegovo delo. Ipak, uprkos svojoj inteligenciji i neverovatnoj informisanosti, Pekić je u svojim delima uvek nastupao neposredno i bez ikakve arogancije, na način koji čitaoca zainteresuje i uvuče u priču toliko da iz nje ne može da se iščupa čak ni kada je završi. Tako se ni Pekić nije razdvajao od svojih likova i uopšte, svog stvaralačkog rada. „Jednu čitavu dramu je sanjao i ujutru je napisao,“ kaže o tome njegova ćerka Aleksandra.

Ljiljana Pekić

Ljiljana Pekić čuva uspomenu na stvaralaštvo svog supruga Preuzeto sa www.zena.blic.rs

Hm… i kako onda celokupan rad Borislava Pekića, koji očigledno nije prestajao ni na javi ni u snu, sažeti u jedan članak? Pa, da pokušamo reći nešto sažeto o velikanu koji je svoje sopstveno životno delo Zlatno runo „raširio“ na čitavih sedam tomova. Neke od stavki koje se neizostavno moraju pomenuti u vezi sa Pekićem bile bi njegova idiosinkrazija, ili ponekad samo sumnjičavost prema zvaničnoj istoriji, ironija i neposrednost izražavanja, zatim saga o porodici Njegovan-Turjaški koja je obeležila veći deo njegovog rada, kao i pitanje propasti sveta i čoveka, koje se već nazire u ovoj sagi, a zastupljeno je u poslednjoj etapi stvaralaštva Borislava Pekića.

Idiosinkrazija prema istoriji ili – šta bi bilo da je bilo?

borislav-pekic-pisac-akademik-1991

,,A šta ako – nije bilo baš tako?”, kao da se pita Borislav Pekić Preuzeto sa www.borislavpekic.com

Pekić je i sam govorio o tome kako istoriju posmatra idiosinkratički, pa tako u svojim delima kao nekim ogledom ispituje kako bi to izgledala istorija kad bismo je posmatrali malo manje pompezno i kad bismo posumnjali u kojekakve nametnute činjenice. Dobar primer ovakvog Pekićevog poigravanja  istorijom predstavlja pripovetka Čovek koji je jeo smrt iz zbirke Novi Jerusalim, koja  iznosi sudbinu Žana Luja Popjera, beznačajnog činovnika iz vremena Francuske revolucije. Naime, u ovoj priči pisac istražuje kako bi na jedan takav događaj, oko kojeg se i dalje diže „istorijska frka“, uticalo to što je jedan nepoznati činovnik pojeo hartiju sa presudom nekom protivniku revolucije, i to zato što je u tu hartiju, avaj, greškom uvio burek i zamastio je. Pa da, kome bi uopšte palo na pamet da će se sve veći broj ljudi spasiti giljotine zahvaljujući nekom činovniku koji je odlučio da nastavi da jede njihove presude, svakog dana u određenom broju? Upravo taj neznatni činovnik vremenom je počeo da liči na samog vođu Robespjera, dok ga je na kraju priče dočekala ista sudbina kao i bivšeg vođu – pošto se struja Revolucije okrenula u suprotnom smeru, obojica su uz poruge završili na giljotini. Pored sumnjičavosti prema istoriji, ovde je svakako prisutna i Pekićeva nezaobilazna ironija.

U kontekstu Pekićevog ironičnog poigravanja istorijom, ne ide da se izbegne spominjanje Zlatnog runa, sage o porodici Njegovan-Turjaški. Baratajući nezamislivom količinom faktografskih podataka, Pekić u svojoj sagi iznosi istoriju jedne trgovačke porodice, i to u vremenskom rasponu od 1361. do 1941. godine. Priču o ovoj porodici, koja je u odnosu na okolnosti birala svoju nacionalnost između cincarske, grčke i srpske, većinom iznosi poslednji živi naslednik, Simeon Njegovan, zvani Gazda. Upravo kroz takvu priču, prikazano je kako se u različitim periodima i na različitim teritorijama, radi unapređenja posla i podizanja svog ugleda, snalazila jedna trgovačka porodica i kako se kroz to snalaženje neminovno uplitala u istorijske događaje i uticala na njih. A evo i šta je upravo Simeon Gazda iz svog ugla rekao o istoriji:

Istorija ima vrednosti samo za narode kojima tek predstoji. Za one što su je imali, više je od štete nego od koristi. Pretvara se u iluziju koja se skupo plaća. 

I kad psuje, psuje šarmantno

Kod Pekića nema uvijanja. Već rekosmo da nema ni pompe ni snishodljivosti. Kada ovaj pisac želi nešto da iskaže, da prenese atmosferu ili događaj, kao i način izražavanja i osobine lika, on to čini neposredno i upečatljivo. Na primer, u jednoj jedinoj replici iskazuje prostodušnost svog junaka Andrije Gavrilovića (Odbrana i poslednji dani):

Ne znam da je gospodin Gruber ijednog čoveka masovno ubio.

Naravno, iz ove rečenice takođe maše ironija. Ali, Pekić sem nje u nuždi upotrebljava sva moguća izražajna sredstva, tako da ponekad i opsuje. No, i kad mu se to desi, on to opet čini nekako elegantno i sa šarmom. Skoro da se ni ne primeti, a ipak njegovim rečenicama daje poseban šmek. Moglo bi se reći, pekićevski šmek. Potpuno je onda pekićevska misao Simeona Njegovana Lupusa, dede Simeona Gazde:

Šta je izjavio Garašanin, šta šurak Žika, a šta snaja Živka? Šta će reći Peterburg, a šta London; šta Pariz, a šta Beč? Šta Blistatelna Porta, a šta Pizda Materina?

Ova misao javlja se Simeonu Lupusu dok se provlači kroz gužvu do Saborne crkve na dan sahrane žrtava napada na Čukur-česmi i odlično odražava njegovu „sikiraciju“ izazvanu gužvom, pri čemu on uz sve to ni sam nije siguran da li strepi ili se nada kako će svoju ženu Safo uhvatiti u švaleraciji.

Kad je reč o Simeonu Lupusu, u vezi sa njim takođe postoji izrazito pekićevski opis koji ironično banalizuje šta to sve čini čoveka:

Ukratko, sve je tu što čoveka čini čovekom i građaninom: frak, rđave uspomene, konto u banci, senka i lažni zubi!

Pored ovakvog prikaza ideje o tome šta je čovek, Pekić će se ovim i drugim egzistencijalnim pitanjima opširnije baviti u svojim kasnijim delima, kojima neki dodaju pridev „žanrovska“ sa neopravdano pogrdnim prizvukom.

Pekić, uhvaćen u koštac sa egzistencijalnim pitanjima

Još od pojave Tolkinovog Gospodara prstenova i drugih njegovih dela, književni krugovi podelili su se u dva (ili više) tabora, gde onaj uštogljeni zastupa tvrdnju da je svako književno delo zasnovano na fikciji ili fantastici „neozbiljno i žanrovsko”, samim tim – bezvredno. A šta ako je upravo ta fiktivna predstava odlična podloga da se na novi način sagledaju pitanja na koje čitavo čovečanstvo i dalje nema odgovore? U ovakvu sliku svakako bi se uklopila Pekićeva Atlantida. Ovo delo pokreće čuvena pitanja poput Ko smo mi? Odakle potičemo? Kuda mi to, kao rasa, idemo? Ali, tu nas čeka Pekićeva zavrzlama – pored svih navedenih nerešenih pitanja, u njegovoj Atlantidi razviće se još nekoliko. Na primer: Jesmo li uopšte to mi, ili smo oni Drugi? Zvuči zbunjujuće, zar ne? Pa, zbunjen je bio i glavni junak romana, Džon Karver, kada je shvatio da većina ljudske populacije na planeti zemlji zapravo nije – ljudska. Čak je vrlo mali broj preostalih pravih ljudi bio upućen u činjenicu da planetu dobrim delom naseljavaju kiborzi, dok su ljudi izgubili nekadašnji položaj i vezu sa atlantiđanskim poreklom. Pitajući se šta je to što čoveka čini čovekom i razlikuje ga od kiborga koji su u ovoj priči okupirali Zemlju, Pekić se takođe poigrava istorijskim činjenicama, posebno uvodeći kao polaznu pretpostavku istinitost poznatog mita o Atlantidi.

Još jedno Pekićevo delo u kojem se postavlja pitanje od važnosti za celu ljudsku vrstu je anti-utopijski roman Besnilo. Radnja je smeštena na londonskom aerodromu Hitrou, a njena polazna tačka je veštačka realizacija Ničeove ideje natčoveka. Zajedno sa završnim romanom 1999, Atlantida  i Besnilo čine trilogiju koju je sam autor nazvao „antropološkim eposom”. Taj epos bavi se idejom o dehumanizaciji, o propasti sveta i čoveka i upravo  ta ideja obeležava celokupnu završnu etapu Pekićevog stvaralaštva.

pekic zamisljen

Nad kojim li je pitanjem Pekić ovog puta bio zamišljen? Preuzeto sa: www.najboljicitati.blog.rs.

 

 

 

 

 

 

 

 

Ovo je prikaz samo neznatnog dela Pekićevog opusa, jer tu su još i njegove druge pripovetke i romani, kao i dramski tekstovi izvođeni kako u pozorištu, tako i na televiziji i radiju. Ali ni to nije sve – Pekićeve dnevničke zabeleške, skinute sa magnetofonske trake i obrađene, objavljuje i dalje njegova supruga Ljiljana. Ove zabeleške, kao i brojne informacije o samom autoru i njegovim delima nalaze se na zvaničnom sajtu: http://www.borislavpekic.com/

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *