Moskri se vraća kući

Na današnji dan pre tačno četrdeset godina rodio se Davor Bobić Moskri, idejni tvorac beogradskog trija Prti Bee Gee. Moskri, nažalost, već dvanaest godina ne slavi svoj rođendan. !Kokoška će ga zato ove jubilarne godine obeležiti pisanjem o filmu koji je vaskrsao upokojenog repera, čije ime tokom godina prerasta u legendu.

Kratki igrani film Život po Moskriju, u režiji Gorana Nikolića, a po scenariju Lane Radošević i Marka Markovića, definitivno je redak primer studentskog filma koji je zainteresovao širu javnost. Takođe je redak primer studentskog filma koji ne prati njima često svojstvenu poetiku: atmosfera, atmosfera, atmosfera. Istini za volju, ovo i nije redovan studentski film, s obzirom na to da je nastao kao kolektivni rad studenata druge godine filmske i televizijske produkcije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, za razliku od većine drugih studentskih filmova koji nastaju kao vežbe ili diplomski radovi studenata filmske režije. Ekipi mladih producenata reditelj Nikolić se pridružio naknadno, menjajući, kako kaže, scenario u hodu. Film koji je nastao simbioza je njegovog stila „stonerske“ komedije (koji je bio upečatljiv već u njegovom diplomskom filmu Nekako z proljeća) i scenarija sa željenim „moralnim višim ciljem“.

Ova simbioza s vremena na vreme deluje nezgrapno – ponajviše u domenu dinamike filma. Sam početak filma svojim laganim uvodom u ambijent i likove jednog skejt parka i nekoliko biografskih fotografija Moskrijevog odrastanja nagoveštava celovečernju zabavu . Međutim, iz scene otvaranja očekujuća celovečernja zabava završava se 28 minuta kasnije, sa tempom koji naglo ubrzava. Iako i stilom i dinamikom odskače od ostatka filma, ova uvodna sekvenca ostaje zapamćena po tekstu pesme koje je prati i koja će još dugo odzvanjati u ušima gledaoca – od nule do Moskrija, od nule do Moskrija, od nule sve do Moskrija.

I tako od skejt parka stigosmo do Moskrija – ideja filma jeste da se Moskri vraća među žive sa ciljem da popravi ono što u Beogradu ne valja (a mnogo toga ne valja) kako bi sebi obezbedio mesto u raju. Da bi svoju misiju mogao što iskrenije da izvrši, Moskri se vraća u čistom obliku, obliku prepubertetskog deteta. Mali Moskri (Andrija Bošković) govori prljavim jezikom odraslih kakvim se Moskri za života koristio, pa tako bad bad words koje se prelivaju sa usana jednog vrlo nevinog lica daju pam, pam, pam, pam JUKSTAPOZICIJU! Ona sama sa sobom donosi određenu količinu komedije i simpatije, a mali Moskri prekoreva omladinu zbog prekomernog korišćenja droge, bluda i nemorala. Kroz film se provlači kritika mnogih duštvenih aspekata, poput načina na koji se mladi danas zabavljaju, ili šanera koji prodaju kradenu robu. Ova kritika funkcioniše znatno bolje od glavne Moskrijeve misije, koja ostaje prikrivena ili malo očigledna usled šturog dijaloga koji daje nedovoljno podataka. Pomalo je nejasno kako je to Moskri tačno uspeo u svom zadatku, te zaradio povratak na onaj svet i to na onaj bolji svet. Međutim, ono što je definitivno i eksplicitno jasno jeste da Moskri u ovom filmu na kraju dana ipak nije bad boy gone good, imajući u vidu završnu sekvencu filma u kojoj se povlači jasna referenca na Tonija Montanu (Lice sa ožiljkom Brajana de Palme), kada mali Moskri belim uprljanog nosića caruje belim carstvom okružen ribama koje stilom podsećaju na Mimi Mercedes.

Mali Moskri, velika faca.

Komični elementi i situacije dominiraju nad pomenutim uzvišenim ciljem Moskrija, doprinoseći maskiranju tog cilja. Humor u filmu mahom se zasniva na pop kulturnim i to domaćim referencama, a verovatno će manji deo publiike uspeti da ih sve prepozna, s obzirom na njihov širok dijapazon: jednakim intenzitetom koriste se kako pesme Šabana Šaulića, tako i one reference koje se odnose na „urbaniji” i „više kul” deo srpske kulturne scene (uzećemo primer pominjanja donekle izmenjenog imena Galeba Nikačevića). U nekoliko navrata humor je izrazito jednostavan, da ne kažemo neku drugu reč, međutim takav humor apsolutno je prikladan filmu žanra stonerske komedije, iako će na te pošalice mnogi odmahnuti glavom u neverici.

Ima i nekog humora u kontraškom odabiru Petra Strugara kao dela glumačke postave. Može biti da je dok se film ne pogleda izrazito teško zamisliti Strugara kao lika koji otpada, duva, vozi BMX, uopšte nije Montevideo dečko, a nije ni totalni poludebilko poput Malog Bude. Ipak, Strugar deluje ubedljivo u svom umerenom maniru i nenapadnoj izvedbi jednog mladog čoveka upitne sadašnjosti i još upitnije budućnosti. Uz njega je i Vladimir Vučković, okarakterisan kao „manje strejt lik” od lika Petra Strugara (ne ono strejt koje se odnosi na seksualnost), a definitivno takvog lika svojim tupim izrazom lica i donosi. Darka Ivića (diler Đovani) gledamo kao da nije ni izlazio iz Pored mene, ni manirom, ni kostimom, ali mu takva uloga očigledno odlično leži (mada se nadamo da neće postati glumac isključivo te uloge). Valja pomenuti i publici manje poznatog Aleksandra Vučkovića, koji dokazuje da i trominutna uloga uz dosta glumačkog šarma može da ostane zapamćena/zapamćenija od nekih dužih. Sjajno je što je ostatak Prti Bee Gee-a podržao ovaj film kako moralno tako i praktično svojim glumačkim učešćem. Međutim, češće nego ne, Mikri i Eufrat deluju kao s neba pali, dok bi zapravo trebalo da je jedino mali Moskri pao s neba. Ipak, pojavljivanje njih dvojice definitinvo je faktor koji privlači publiku, naročito verne fanove Prtija. Od miljenika sa srpske muzičke scene tu su još i Rambo Amadeus, koji u ulozi hip hop Gurua (verujemo da tu ulogu i ne mora da glumi) znatno bolje vlada scenama od dua Prtija, kao i Đorđe Miljenović aka Sky Wikler u epizodnoj ulozi blejača u bekstejdžu.

Kostim dovoljno govori.

Iako možda Život po Moskriju nije savršen, ovaj film je sasvim sigurno utemeljio svoje mesto u srpskoj kinematografiji 2017. godine. Kao prvo, on pomera granice žanra kratkog studentskog filma, donoseći svež dašak komedije kao takve. Drugo, vraća temu Moskrija u najvrelije aktuelnosti, kao čoveka koji je fakat značajno uticao na razvoj celokupne srpske hip hop scene, a predstavljajući ga kao nekoga sa dobrom namerom, istovremeno ga veliča. Treće, Život po Moskriju dokazuje da kratak film, makar bio i studentski ima svoju publiku i može da se probije do široke, a ne samo stručne i festivalske javnosti.

Četvrto – ostavljamo vama da nastavite niz.

P.S. Živ je Moskri, umro nije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *