„Moj muž” ili Kako društvo utiče na intimne odnose

Uprkos nazivu, ovo je knjiga o ženi i svim njenim ulogama u porodici. Govoreći o svojim muževima, naratorke nam, naizgled nesvesno, govore o instituciji braka i porodici kao osnovnoj jedinici jednog licemernog i disfunkcionalnog društva.

Zahvaljujući činjenici da imam kul posao, pre nedelju dana imala sam priliku da upoznam spisateljicu Rumenu Bužarovsku i sa njom povedem razgovor o knjizi Moj muž, prvi put objavljenoj pre tri godine u Makedoniji. Pre mesec dana u izdavačkoj kući Booka pojavilo se srpsko izdanje – i prvi tiraž se već rasprodao.

Moj muž je zbirka od jedanaest priča o nesrećnim brakovima i patrijarhalnim stegama koje upravljaju ljudskim, naročito ženskim životima. Uprkos nazivu, ovo je knjiga o ženi i svim njenim ulogama u porodici. Govoreći o svojim muževima, naratorke nam, naizgled nesvesno, govore o instituciji braka i porodici kao osnovnoj jedinici jednog licemernog i disfunkcionalnog društva. Ovo su intimne priče, ali samo ako intimu shvatimo kao odnos dvoje ljudi, njihovih roditelja, dece, komšija, poslodavaca i kolega, društva, države i svih mogućih očekivanja.

Jednostavni, gotovo razgovorni stil, pripovedanje u prvom licu i veoma nepouzdane pripovedačice još više naglašavaju pasivnost i nemogućnost delovanja, motive koji dominiraju zbirkom. Kroz priče o jedanaest bračnih iskustava, Rumena Bužarovska se dotakla važnih tabu tema i krupnih društvenih problema kao što su postnatalna depresija, preljuba, preispitivanje imperativa bezuslovne majčinske ljubavi, lažna emancipacija i sveprisutno pitanje krivice.

Rumena u Bookastore-u. Preuzeto sa Bookine Facebook stranice

Književnost ne menja svet

Ana: Kome je ova knjiga namenjena? Mi smo u knjižari imali situacije da je žene kupuju svojim muževima na poklon…

Rumena: Nisam imala nameru da je nekom posebno posvetim. Knjiga je namenjena i muškarcima i ženama, mada je žene, naravno, više čitaju. Ne reaguju svi pozitivno, neko misli da je čiklit (zbog naziva).

A: Ponekad, upravo zbog prijemčivog naslova, Moj muž, ona dođe u prave ruke – baš toj ženi koja je ne bi uzela  da zna o čemu se radi.

R: Bilo bi sjajno da te žene koje žive u konvencionalnim zajednicama u sredini koja je zatvorena i ograničena pročitaju ovo da vide da nisu same, da se svima ovo dešava i da je „normalno i da se na taj način oslobode da pričaju o svojim iskustvima. Ali, nisam sigurna da književnost ima moć da bilo šta promeni. Kažu da književnost oplemenjuje, ali ja ne mislim da čovek može zaista da se promeni ako pročita neku knjigu. Postoje primeri u istoriji da su zločinci i diktatori mnogo čitali i cenili kulturu, ali su svejedno bili sociopate. Neupitno je da postoji dobar osećaj i katarza do koje dolazi kada pročitamo dobru knjigu, ali nisam sigurna da nas to, zaista, suštinski menja.

A: Otkud onda angažovana književnost?

R: Književnost može da bude angažovana, ali to je mnogo važnija osobina za pozorište ili film, oni deluju direktnije. Književnost je ipak intimnija, ne deluje na isti način. Sa druge strane, ona je pragmatičnija i efektivnija ukoliko je autor angažovan, ako se i van pisanja bavi onim što piše i zalaže se za to.  Jako mi je bitno delovanje i van književnog dela.

Rumena Bužarovska predaje američku književnost na Univerzitetu u Skoplju. Na makedonski je prevela Kerola, Kucija, Bukovskog. Društveno i politički je veoma angažovana. Aktivno je učestvovala u Šarenoj revoluciji.      Preuzeto sa: booka.in

Kakva nam je država, takvi su nam brakovi

A: Na ovu zbirku može se primeniti ona Tolstojeva: „Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način. Šta je to što povezuje ovih 11 nesrećnih porodica? Naratorke dolaze iz različitih klasa i društvenih slojeva. Da li to znači da emancipacija nije u vezi sa društvenom klasom i finansijskom situacijom?

R: Povezuje ih patrijarhat, društveno/političko/istorijski kontekst koji nameće čoveku da stvara takve intimne veze kakva je vlast u državi u kojoj živi. Isti problematični porodični odnosi mogu se naći u različitim društvenim slojevima, zemljama, kontinentima.  Pa pogledaj Ameriku. Imaš jako progresivne ideje, paradoksalne ekstreme. Sa jedne strane nikad više feminističkih pokreta, a sa druge strane nemogućnost da žene zadrže posao zbog veoma kratkog trudničkog ili porodiljskog odsustva.

A: Da li postoji veza između patrijarhata i malograđanštine?

R: Da, svakako. Postoje ti prećutni zathevi da žena treba da bude gospođa, sofisticirana, da poštuje neke nametnute principe da bi muškarcima bila poželjna, da bi okolina bila zadovoljna. To su ti malograđanski principi, to je intimni patrijarhat.


„Znači, dogovorili smo se. Svadba i dete pod hitno“, rekao je i namignuo joj s podignutom viljuškom na kojoj je visilo jedno oveće parče džigerice.  Irena mu je odgurnula viljušku i meso je palo na stoljnjak.

„A šta tebe boli kurac da li ću ja da rađam decu ili neću?“, odjednom je bljunula. Toni je još uvek stajao s blago podignutom viljuškom.

Irena je govorila prigušeno, stisnutih zuba. „Možete li da mi se ne mešate u pičku kao što se ja ne mešam u vaše polne organe?“


A: Čak i među umetnicima imamo ovakve probleme („Moj muž, pesnik, „Nektar, „Gnezdo). Umetnici koji bi trebalo da budu otvoreni…

R: Pa nisu umetnici uvek tako otvoreni. Ima mnogo ljudi koji žele da budu umetnici zbog same ideje šta je to umetnost i umetnik i zbog nekog prestiža.
Što se tiče priče „Gnezdo“, tu me, čak, nije ni inspirisala priča iz Makedonije, nego iz Amerike. To je bila žena iz visoke klase koja se dobro udala, dobro situirala. Muž joj je bio advokat, imali su sve. Međutim, kada je došla u određene godine, kada su joj deca otišla iz kuće, iz osećanja neostvarenosti počela je da veliča svoju veoma osrednju umetnost. Toga ima kod Karvera – žene koje se emancipuju kasnije u životu, nekim naivnim metodama. To je Opra emancipacija: positive thinking, self help, horoskop, joga… Nije to loše, ali to je samo početak emancipacije.

A: U „Lile, emotivno najtežoj priči, igraš se i simbolima. Ajvar, koji je inače simbol majčinske brižnosti, postaje simbol nemara i neopreznosti.

R: Iz današnje perspektive bih to izbacila, nekako je previše očigledno. Jasno je da je ajvar simbol, to je nešto nacionalno, crvene je boje, prave ga žene… mogla sam nešto bolje da smislim… recimo turšija… nije morao da bude ajvar.

A: Imam utisak da ovde sve pršti od dramskog potencijala. Kao da se radnja odvija na sceni.

R: Nisam imala takvu nameru, ali drago mi je zbog toga. Te situacije su svakodnevne, mi poznajemo te žene. Ako to na ljude deluje dramski, znači da su scene dobro povezane, dijalozi realni. Ja uvek razmišljam da priča strukturno treba da bude dobra, da narativni opisni momenti nisu predugi, da ih razbijem dijalogom.

Humorom protiv patetike

A: Odakle humor u svemu tome?

R: Humor je potreban da se razbije crnilo, nesreća i pomaže nam da progutamo priču. On ubija sentimentalnost, a ja mrzim sentimentalnost. To nije samo humor, već groteska. Smeh je deo naše svakodnevice; mi se non-stop smejemo, ne samo kada smo srećni.  Smejemo se najviše drugima. Kada nam je loše, dobro nam dođe da se nasmejemo nekom drugom. Meni je jako bitno da u književnosti ima humora. Recimo, iz današnje perspektive mi smeta što ga uopšte nema u „Lile i što ga ima jako malo u „Supi. I to bih promenila. Ne mora sve vreme da bude mučno, možeš i na drugi način da preneseš emociju. Zato sam i pokušavala da napravim balans, ritam, da postoji red kojim se čitaju priče. Zato posle „Lile ide „Osmi mart.

A: Kako ti se dopada poređenje sa Karverom i Alis Manro?

Preuzeto sa Booka.in

R: Oni jesu moji omiljeni pisci. Međutim, to je previše laskavo. Ali dobro, tako bildamo regionalnu scenu i uvek se upoređujemo sa nekim autorima koji su milion puta bolji nego što smo mi. Manro mi nekad smeta dok pišem, ne bih volela da podražavam bilo koga. Vidim zašto me neki porede sa njom, pa i sa Karverom. Vidim da se ovde mnogo čita Karver, u Makedoniji nešto manje. Povezuje nas odsutnost opisivanja emocija. On je minimalističniji, totalno jednostavan. Manro je stilski komplikovanija i raskošnija nego što bih ja ikada mogla da budem. To što ona radi je genijalno. Remek delo. Možda nešto najbolje što sam pročitala. Top tri, svakako.

A: Šta još voliš da čitaš?

R: Američke klasike, Selindžera, Karvera, Flaneri O’ Konor mi je omiljena autorka, Lidija Dejvis, Lori Mur… Volim američku književnost, ima tu mnogo kvalitetnih autorki.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *