Prikaz romana „Pčele“ Melisa Fridentala

!Kokoška predstavlja nova domaća izdanja savremene evropske književnosti!

Umotan u svoj dugi kaput koji ga malo štiti od neprestane kiše, u pratnji čudnog papagaja, mladi holandski student Laurencijus Hilas stiže u Estoniju jednog ledenog dana pred kraj sedamnaestog veka. Bežeći od mračne prošlosti, osumnjičen za krivoverstvo, pobegao je u Tartu, Grad muza, da bi studirao na poznatom univerzitetu. Laurencijus opsesivno traži lek za melanholiju koja ga muči i očajnički želi da razume odakle potiče duša, i u kakvom odnosu ona stoji prema telu. Ali što više traži, to ga više privlači svet instinkta, sujeverja i magije seljaka iz okoline grada. Svet koji je poznavao kao dete sada ga progoni u snovima i vizijama koje sve više zamagljuju stvarnost.

Estonski pisac i istoriograf Melis Fridental u svom zapanjujućem atmosferičnom romanu prilazi svetu Šekspirovog doba kako bi ispričao priču o teskobnoj modernosti i o dolasku doba prosvetiteljstva – dok medicina još uvek biva zaokupljena teorijama o četiri humora, a strah, sujeverje, glad i alhemija su svakodnevne pojave.

Pčele“ su u svojoj osnovi filozofsko-istoriografski roman, ne sasvim komercijalan, ne nalik nečemu što možete susresti na svakom koraku u knjižari. Fridental stvara prilično realističku i hronološki postepenu naraciju, i svom glavnom junaku Laurencijusu daje mnogo vremena za razmišljanje. Otud šetnja nikad nije samo šetnja, već vreme za razmišljanje i propitivanje, ali ne nužno i vreme za odgovore. To znači da će čitalac tokom čitavog romana biti izazivan da odbaci svoje zanimanje za priču i razmotri veće teme koje Fridental želi da obradi. Ulazak u ovaj ritam ili narativno-filozofsku logiku za čitaoca odraslom na „Politikinom zabavniku“ i sličnim sadržajima može biti pravo zadovoljstvo.

Centralna tema „Pčela“ je odnos tela i duše: naučnici i filozofi su dugo vremena bili opsednuti „pronalaženjem“ duše u telu. Ako imamo dušu, kako nam Biblija jasno kaže, ona mora da je negde u nama. O tome su pisali neki od najvećih umova, od Aristotela do Dekarta, a Fridental je sve njihove argumente ugradio u „Pčele“. Njegov glavni junak, koji je student, daje mu savršenu postavku da o razvija ove teme, a njegova potraga za odgovorom postaje čitaočeva. Radnja romana smeštena je u 17. vek, doba koje smatramo modernim. Fridental nam, sa druge strane, pokazuje da je to bilo istorijsko razdoblje u kojem su nauka i sujeverje išli ruku pod ruku. Veštice i demoni su u 17. neku i dalje neupitno realni, kao i urokljivo oko, a čak i sami naučnici kodaju po tankoj liniji između činjeničnog i natprirodnog. Pomislite samo na alhemičare i njihovu opsesiju koja se ticala stvaranja zlata i Kamena mudrosti! Ovo istorijsko razdoblje je fascinantno i Fridental ga oživljava na vrlo realan način.

Pisanje Melisa Fridentala je realističko i deskriptivno, i verno komunicira atmosferu doba. Stalna kiša, glad u Dorpatu, Laurencijusova melanholija, sve je verodostojno i stvarno. Fridental zaista uspeva da čitaocu približi um sedamnaestovekovnog mladića, prelazeći na prvo lice kako bi junaku dozvolio da izrazi svoje snove i sve svoje misli i brige. Zato „Pčele“ nisu nužno uzbudljiv roman, ali jesu zapanjujuća priča, oslonjena na horor, saspens, fantaziju, na način na koji nijedno žanrovsko svojstvo ne odnosi prevagu. Uprkos zahtevnim idejama i složenoj temi, „Pčele“ se brzo čitaju. Fridental stalno drži svoje čitaoce u zbunjenosti, čineći da se pitaju da li se nadnaravni događaji zaista dešavaju ili ne, pa je čitanje ove knjige nešto nalik rešavanju zagonetke, uživanju i samoobrazovanju – u isto vreme!

autorka: Marija Cvetković

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *