Mali selfiji velikih umetnika

Da selfi nije pojava nastala u 21. veku pokazuju slikari svojim autoportretima. Ipak, pravila selfi igre su danas nešto drugačija, te !Kokoška procenjuje ko se od ovih umetnika najbolje uklapa u doba Instagrama i hashtagova.

Pionir. Preuzeto sa en.wikipedia.org.

Pionir. Preuzeto sa en.wikipedia.org.

Uredništvo Oksfordovog engleskog rečnika ju je 2013. proglasilo za reč godine. Na Instagramu se nalazi preko 50.000.000 slika sa ovim hashtag-om, a za samo nedelju dana, u oktobru 2013, preko pola miliona statusa na Fejsbuku sadržalo je ovu reč. Selfie već odavno nikome nije nepoznanica, bez obzira na to da li ga revnosno konzumirate ili pak preskačete ovo ovekovečavanje sebe u najbrojnijim mogućim situacijama, u rasponu od prženja kajgane za doručak do tuđih sahrana (onome ko je uspostavio funeral selfie zaista ne želimo mnogo toga lepog). Međutim, iako je termin u žižu javnosti dospeo relativno skoro, on postoji već nešto više od jedne decenije, a sama pojava i još duže. Prvim selfijem se smatra fotografija* Roberta Kornelijusa iz 1839, načinjena iz, za današnje standarde, krajnje amaterskog ugla. Uz to je i isključivala sve odlike kvalitetnog „sebića“ (hvala Tarzaniji na briljantnom prevodu), poput menjanja reljefa lica, kao i potpune distorzije tela u cilju smeštanja lica i zadnjice na istu stranu.

Henri VIII - šta, egomanijak? Preuzeto sa www.buzzfeed.com.

Henri VIII – šta, egomanijak? Preuzeto sa www.buzzfeed.com.

Ali… (dramatična muzika) Da li je zaista tako? Veliki umovi Tumblr-a, BuzzFeed-a i vaskolikih drugih internet čudesa posegnuli su za proverenom teorijom o ponavljanju istorije, uklonili egomanični trip iz 21. veka i posadili ga u, pa, sve prethodne ere koje su imale vladare, a samim tim i portrete istih. Ceh je platio nesrećni Henri VIII, koji se čak nije sam ni naslikao, te ovaj deo sa autoportretom ostaje krajnje nejasan. Ipak, neosporno je da pomisao na istoriju punu društvenih mreža i selfi štapova beskrajno uveseljava, a nije isključeno ni da bi prosek ocena iz istorije hitro poskočio na sam pomen interneta i njegove upletenosti u istorijska zbivanja. Dajemo, stoga, svoj mali doprinos ovoj časnoj nameri, u vidu analiziranja autoportreta poznatih slikara po krajnje labavo utvrđenim kriterijumima izrade selfija.

Vinsent van Gog

Ne umem ja ovo. Preuzeto sa www.vangoghgallery.com.

Ne umem ja ovo. Preuzeto sa www.vangoghgallery.com.

Van Gog je slikanje autoportreta video kao priliku da unapredi svoje veštine, ali svakako i zaradi novac za opstanak, te ne čudi što ih je načinio preko 30 u periodu od samo tri godine. Njegovi autoportreti sa slamnatim šeširom i povezom preko odsečenog uha predstavljaju neka od najpoznatijih dela svetske umetnosti, a celokupna kolekcija čini ga jednim od najplodnijih autoportretista ikada. Međutim, ako ćemo sasvim iskreno, Van Gog se u svetu selfija ne bi preterano opario. Mada priznajemo da selfi bez jednog uha ima određeni šmek, kao njegovo najuspelije ostvarenje ovog tipa izabrali bismo ovaj portret desno, koji, osim što je načinjen iz interesantnog ugla, sadrži i sasvim pristojan pogled u daljinu. Ajde, de, nije ni tako loše.

Rembrant van Rijn

A usta? Je l' ovako dobro? Preuzeto sa www.thedrawingsource.com.

A usta? Je l’ ovako dobro? Preuzeto sa www.thedrawingsource.com.

Rembrant je za svog života naslikao blizu stotinu autoportreta, koji, obuhvatajući raspon od otprilike četiri decenije, predstavljaju umetnika u gotovo svakom periodu njegovog života. Minus za selfi kulturu, ali veliki plus za Rembranta je i to što je uspevao da slikanju sebe pristupi bez taštine – portreti ga predstavljaju u širokom spektru emocija i situacija, ponekad u ne baš laskavom izdanju. Kao naj-selfi Rembrantovo ostvarenje izabrali bismo crtež iz 1630, na kome umetnik postavlja standarde za nekoliko vekova daleko pućenje usana. Ukoliko bismo baš cepidlačili, savetovali bismo Rembrantu nabavljanje kakvog korisnog selfi štapa – uzevši u obzir tonove crteža, predložili bismo elegantnu ruku u nijansi „svež leš“ (strahotnu tvorevinu pogledajte ovde).

 

Gistav Kurbe

OMG, pogledajte koliko sam samo očajan! Preuzeto sa www.wikiart.org.

OMG, pogledajte koliko sam samo očajan! Preuzeto sa www.wikiart.org.

Buntovni revolucionar Kurbe već je bio tema !Kokoškinih pisanija, a kako i ne bi – koga još ne bi zainteresovalo dosledno suprotstavljanje sistemu u svakom segmentu njegovog rada i šokiranje u svakoj mogućoj prilici? Krajnje eksplicitni aktovi su se pobrinuli da Kurbe dospe na crnu listu cenzure, a političko angažovanje na strani socijalista da bude izgnan iz Francuske, ali ono čime se za početak uopšte istakao bila je serija autoportreta – prikazujući se u raznim ulogama, Kurbe je  privukao pažnju svih relevantnih osoba tog doba i načinio ime za sebe. U tome mu je nesumnjivo pomogao i !Kokoškin favorit, Očajan čovek. Sa ovakvim osećajem za poziranje, ne sumnjamo da bi Gistav vrlo brzo došao na naslovnice najuglednijih svetskih časopisa.

Parmiđanino

Panoramski režim, kažete? Preuzeto sa en.wikipedia.org.

Panoramski režim, kažete? Preuzeto sa en.wikipedia.org.

Đirolamo Frančesko Marija Macola, čije je ime iz krajnje očiglednih razloga mahom skraćivano na Parmiđanino, za razliku od svojih prethodnika u ovom tekstu nije imao sklonosti ka višedecenijskom autoportretisanju (istini za volju, i jeste poživeo samo 37 godina, pa o mnogim decenijama ni ne može biti reči). Međutim, iako je pogazio osnovno pravilo selfija, kvantitet pre kvaliteta, „mali od Parme“ zavredio je mesto ovde svojom pionirskom upotrebom panoramskog mode-a na fotoaparatu. Portretišući svoj odraz u konveksnom ogledalu još u prvoj polovini 16. veka, Parmiđanino je učinio da se osećamo kao da smo u najmanju ruku upravo entuzijastično saopštili svetu da Zemlja ipak nije ravna ploča.

 

Egon Šile

Fabulozan, nego šta. Preuzeto sa www.artsy.net.

Fabulozan, nego šta. Preuzeto sa www.artsy.net.

Vratimo se sada ipak umetnicima sa zavidnim kolekcijama predstava samih sebe. Bio bi greh ne spomenuti Šilea, Klimtovog štićenika koji je od svog mentora nasledio ljubav prema aktovima, a potom je unapredio do te mere da je jednom prilikom zbog iste završio u pritvoru. Izražena seksualnost njegovih dela donela mu je probleme nemali broj puta, ali ništa od toga nije ga sprečilo da nastavi sa  pretakanjem svog viđenja stvarnosti na platno. Gledajući jedno od takvih ostvarenja, lako bi se dalo pomisliti da je celokupna selfi-kultura zasnovana upravo na Šileovom radu, u nešto cenzurisanijoj verziji. Pogledajte samo ovaj autoportret iz 1912. i recite da poza nije očaravajuća.

Žozef Dukro

I want YOU to take a selfie. Preuzeto sa en.wikipedia.org.

I want YOU to take a selfie. Preuzeto sa en.wikipedia.org.

Dame i gospodo, imamo pobednika. Dvorski slikar Luja XIV uspeo je da i nakon pogubljenja svog kralja nastavi sa slikarskom karijerom, bez obzira na svu nepovoljnost situacije (biti kraljev slikar u periodu Francuske revolucije i nije nešto što biste poželeli sebi). Šta reći, sem hvala sudbini koja je to omogućila – u suprotnom bi internet ostao bez jedne od najpopularnijih podloga za meme, a mi bismo bili lišeni svih tih veličanstvenih portreta ljudi u najneobičnijim i za to vreme krajnje nekonvencionalnim pozama: dok zevaju, ućutkuju druge, ili pak bivaju preteča Ujka Semu. Upravo ovaj poslednji opis odnosi se na senzacionalni Dukroov autoportret – gledajte i učite, deco, gledajte i učite.      

* Koliko je uopšte smisleno ovu fotografiju nazvati selfijem (po današnjim standardima), ostaje nerazjašnjeno. Međutim, ovom prilikom se nećemo upuštati u dublje analize, kako po pitanju Kornelijusa, tako i po pitanju toga da li se autoportreti velikih slikara ikada ikako uopšte mogu porediti sa selfijima (ako vas ipak zanima, odgovor je ne – u našem univerzumu ne mogu; čeka se Doktor Hu da javi kako stoje stvari u ostalima). Ukoliko pak želite da pročitate kakvo smisleno razmatranje ovog poređenja, pohitajte ovde.

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *